Recenzija: Prije braće Grimm bio je Giambattista Basile (“Tale of tales”, M.Garrone)
Tale of Tales (Il racconto dei racconti, Priča nad pričama, 2015) film je nastao u talijanskoj, francuskoj i britanskoj suradnji. Redatelju Matteu Garroneu to je prvi film u kojem glavni glumci pričaju engleski, a bio je jedan od favorita za Zlatnu palmu na ovogodišnjem Cannesu. Tale of Tales baziran je na kolekciji priča pjesnika i pisca Giambattista Basilea: Pentamerone (Bajka svih bajki, Lo cunto de li cunti) koja je objavljena 1634. godine. Ta je kolekcija priča dugo vremena bila zanemarena dok je braća Grimm nisu nahvalili kao prvu zbirku narodnih priča. Mnoge bajke iz te kolekcije jedne su od najstarijih zapisanih bajki na svijetu, a uključuju i prvotne verzije Zlatokose, Uspavane ljepotice i Pepeljuge. Budući da je Giambattista proveo puno vremena na dvorevima plemića u Napulju, njegove se priče odvijaju u šumi i dvorcima regije Basillicate u gradu Acerenzi.
U filmu su, na vrlo slobodan način, interpretirane tri priče iz kolekcije: The Enchanted Doe, The Flea i The Flayed Old Lady. U prvoj je priči riječ o kraljici koja očajnički želi dijete, ali nikako ne može začeti. Jednoga dana, misteriozan čovjek odjeven u crno kaže njoj i kralju da je za svaki novi život potrebna nova smrt te da kraljica mora pojesti srce morske nemani, ako želi dobiti dijete. U drugoj priči, kraljeva kći sanja o svojoj udaji no pažnju njezinog oca zaokupila je naizgled veoma inteligentna buha s kojom provodi većinu vremena. U trećoj priči, pohotni kralj zaljubi se u glas djevojke no ispostavi se da je djevojka zapravo starica. Budući da joj je samo čuo glas, ali joj nije vidio lice, kralj je uporno pokušava zavesti.
Po premisi, sve su tri priče slične originalima iz kolekcije bajki, no Garrone se pomalo poigrao s razvojem radnje te se zbog toga donekle izgubio onaj „bajkoviti“ dio u bajkama, a ostala je pomalo zastrašujuća i krvava impresija bez završetka na koji smo navikli, s nekom poukom ili bar „happy-endom“. Zbog toga se radnja u pričama čini pomalo kaotičnom i bez nekog prevelikog smisla osim da svojim stilom i grotesknošću zadivi gledatelja. Doduše, upravo zbog odstupanja od klasičnog kanona iz 17. stoljeća bilo je u kontekst priča moguće uvući teme poput feminizma (poglavito u „priči o buhi“) klasne neravnopravnosti i kritike dekadencije, materijalizma i diktature.
Vizualno, film je doista impresivno napravljen. Sve se tri radnje odvijaju primarno na dvoru, i iako je mnogo toga dočarano upotrebom CGI-ja, to samo dodatno naglašava osjećaj fikcije i fantastike. U klasično barokno prenaglašene haljine, zlatne boje i kovrčave frizure uvukla se i nota Prerafaelitizma, pogotovo u liku Dore iz treće priče koja, sa svojom dugom crvenom kosom i blijedom puti, izgleda kao glavna heroina sa slika Dantea Gabriela Rossettija. Sve je u filmu usmjereno ka snažnom vizualnom utjecaju na gledatelja, čak i najkrvavije scene imaju nešto poetično u sebi, a odličnu pratnju čini i soundtrack Alexandrea Desplata. Oni koji vole braću Grimm i ne smetaju im krvave scene u bajkama, voljet će i Tale of Tales.
