Najbolji domaći i regionalni albumi 2016. godine
Godina 2016. u glazbenom se svijetu neće s veseljem pamtiti zbog smrti velikog broja glazbenih velikana. No da sve ipak nije tako crno pokazuje nam sljedećih 20 albuma domaćih i regionalnih izvođača koje je glazbena redakcija Zihera odabrala kao najbolje u 2016. godini. Ovi albumi pokazuju da na ovim prostorima nastaju itekako dobre stvari čija bi se kvaliteta mogla potvrditi i u europskim ili svjetskim okvirima. Ove albume povezuje činjenica da su većinu izvođači izdali samostalno, najčešće putem Bandcampa i sličnih servisa, ili pak putem nezavisnih diskografskih kuća kao što su Moonlee Records i PDV Records. Čak se na dva albuma nalaze uglazbljeni stihovi Tina Ujevića. Među prvih deset najboljih albuma nalazi se čak pet debitantskih izdanja.
20.
don_t go – “Dark Country” [self-released]
Piše: Anja Nežić
Iza imena don_t go kriju se Hrvatica Nina Jukić i Austrijanac Alexander Forstner. S radom su krenuli 2013. godine, a ove veljače na svom su Bandcamp profilu objavili prvi EP “Dark Country“. Duo pjeva na engleskom, miješa razne stilove i žanrove, a sve to na nastupima uživo realizira uz pomoć loopera. Zvuče svjetski, promišljeno, nenabacano, a upravo je to vjerojatno i razlog da EP broji svega četiri pjesme. Materijal je profiltriran, detaljno probran i sad jedva čekamo da izađe nastavak te da ih otkrije šira masa publike ili barem ona koja uživa u radu Bitipatibi, Sare Renar, Irene Žilić i sličnih izvođača. Iako je riječ o EP izdanju, zbog kvalitete pjesama odlučili smo ga uvrstiti na listu.
19.
MrLee & Ivane Sky – “Colors” [Dallas Records]
Piše: Ema Bašić
Album “Colors” Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića pokazao je da ni Mrle nije imun na ljubav kad je njegova individua u pitanju. Možda pomalo jest imun na “normalno”, štogod normalno bilo, ali to se ni u jednom dijelu albuma ne osjeti. Prema njihovim riječima, album je asamblaž produkcijskih ostataka pretvorenih u novi materijal.
Mrle je krivac za svaki melodijski i instrumentalni element, a u to ubraja i bocu vode, Matiju Dedića na klaviru, ukulele, Mateja Zeca na klavijaturama, kao klasične rock instrumente. Album kulminaciju doživljava na Last Words, možda i “najintimnijoj stvari” cijelog Mrletovog opusa. Sve u svemu, gađali vas Mazurkijević i Mrle u soundtrack, ljubavni, delirični ili neki ini moment – bitno je da su vas pogodili.
18.
Zoran Čalić Band – “U moru i plamenu” [Dancing Bear]
Piše: Filip Kušter
Zoran Čalić već je više od dvadeset godina na sceni – u Majkama je bio od 1993. godine do izlaska, često kao kreativni samotnjak u sjeni frontmana Gorana Bareta. Nakon izdavanja albuma „Teške boje“ 2011. godine i odlaska iz Majki, iza svojeg imena i prezimena dodao je riječ „band“ te snimio album sa slovenskim glazbenicima Ivom Rimcom, Jernejem Kržičem i Andražom Mazijem. Kroz cijeli album “U moru i plamenu” osjeća se štih koji nam je od prije poznat. Nije to ništa loše, to samo ostavlja utisak u to koliko je gitara Zorana Čalića bila dio jednog kolektiva koji je ostavio veliki trag na rock sceni u Hrvatskoj i regiji. Je li stoga Čalić uspio ispasti moćan u svojem naumu da samostalno ostvari ono što nije uspio prije? Svakako.
Na albumu se vidi veliki utjecaj rocka šezdesetih i sedamdesetih, Hendrixovih virtuoznosti, Zeppelinovske povezanosti, psihodeličnosti Grateful Deada i ostalih elemenata koji spajaju glazbu u tako lijepu umjetnost. Jako se osjećaju i The Allman Brothersa, Free te na trenutke južnjačke fantazije Lynyrd Skynyrda. U cjelini ovo sve zvuči kao nešto što smo već prije čuli, ali rock se crpi iz izvora prošlosti te se prenosi dalje u budućnost. Ako nam i dalje nije dosadilo slušati solaže i riffove koji su nastali daleko u prošlom stoljeću, nema ništa loše u tome da netko pokuša oživjeti ta vremena kroz svoju sposobnost rokanja po bubnjevima, basu i gitari. Pogotovo ako to zvuči jako dobro i na hrvatskom jeziku, na sceni koja je izgubila pojam za rock’n’roll te su rijetki oni koji mogu ponovo stvoriti osjećaj bajnih sedamdesetih (u glazbenom smislu).
17.
Svemir – “Male laži” [self-released]
Piše: Ira Ornik
Treći studijski album grupe Svemir kompilacija je starih i novih pjesama, obrada i uglazbljenih stihova hrvatskih pjesnika. Uz alfu i omegu Zvonku Obajdin, trenutnu postavu benda čine Aleksandra Dokmanović na električnoj solo gitari, Matko Boršić na bubnjevima i San Mikulec na bas gitari i pratećim vokalima. U snimanju albuma sudjelovali su i Ivana Žabkar (violina), Ivan Ščapec (el. gitara) i Dimitrije Popović (bubnjevi). Svemir kroz svoj topli indie pop pjeva o bliskosti među ljudima, o sreći i ljubavi, ali i o životnoj izgubljenosti i propitkivanu svega što nas okružuje. Na albumu “Male laži” obradili su The Cure (Catch) i same sebe (Zimska), a uz singlove Male laži i Iz daljine posebno se ističu Pobratimstvo lica u svemiru i Snijeg na uglazbljene stihove Tina Ujevića i Vjekoslava Majera, kojima su razigrane gitare i bubnjevi Svemira pružili idealnu glazbenu podlogu.
16.
Jastreb – “Orient and Occident” [Urtod Records]
Piše: Luka Sinković
Projekt Nike Potočnjaka u početku se etablirao kao projekt s jednim riffom, budući da je self-titled album imao pjesmu trajanja 36 minuta u kojoj se ništa naročito ne dešava. Međutim, ako volite repeticiju, koju potom volite ponoviti pa tako u krug, taj će vas album izrazito zabaviti. Na krautrock filozofiji počeo je dodavati finese te se nakon odličnog “Mother Europe” izrodio ovogodišnji “Orient And Occident“. Tu smo već miljama daleko od jednog riffa, ima i lirike, a i drugih instrumenata, no slušate li pažljivije, čut ćete i dalje prisutnost repeticije na gitari koja vodi pjesmu pa tako i album. Blake Fleming (Mars Volta, Laddio Bolocko) na bubnju, Gordan Tomić (Cojones, Seven That Spells) na basu, Lina Baby Doll (Deutsch Nepal) na vokalu, Adam Cadell na violini, Albin Julius (Der Blutharsch) na klavijaturama te Niko Potočnjak na dirigentskoj gitari. Odličan album, iako se u ovoj postavi vjerojatno nikad neće svirati uživo.
15.
Bernays Propaganda – “Politika” [Moonlee Records]
Piše: Monika Bračević
Makedonski post-punkeri Bernays Propaganda na svom četvrtom albumu “Politika“ okreću se elektronskom zvuku te koketiraju s elementima new wavea i synthpopa. Unatoč tome što su bubnjeve zamijenili ritam mašinom, aktivizam i buntovnički stav još uvijek je prisutan. Tekstualno su ostali oštri, beskompromisni i vjerni sebi. U suštini, socijalno-politička poruka koju nam žele prenijeti pjesmama i opća kritika modernog društva i dalje reflektira onaj prvobitni punkerski duh benda. Prožimajući vokal Kristine Gorovske još više dolazi do izražaja u ovim new wave elektronskim vodama, a mračnija glazbena pozadina “Politike“ ide u korak s vremenom u kojem živimo. Osim što nas ovaj uradak svojim ritmom navodi na ples, također nas poziva i na razmišljanje svojom glavom.
14.
Klinika Denisa Kataneca – “Nikta Zorja” [self-released]
Piše: Luka Babić
Klinika je najnoviji projekt Denisa Kataneca u kojem nema liječnika ni lijekova, ali zato ima melankoličnih melodija za liječenje duša svih ljudi koji na svom hodu kroz život ne prolaze baš najbolje. Na ovom se projektu okružio Brane Norcem (gitara/klarinet), Zvonimirom Vargom (klavijature) i Vinkom Vujecom (kontrabas), a u radu su sudjelovali i Tena Rak (vokal/violončelo) te Ivana Picek. “Nikta Zorja” je lijepo zaokružen album, počinje s pjesmom U snijegu, a završava s Snjegopsićem koja na dosta dylanovski, naratorski način ispričana priča o djevojčici koja je umalo izgubila najboljeg prijatelja – psa. Redoslijed pjesama svojevrsna je autoreferenca na ime albuma (izmjenu mraka i svjetla) i potvrda cirkularnosti.
13.
Amira Medunjanin – “Damar” [Aquarius Records]
Piše: Anja Nežić
“Ja sam vam otuda gdje pjesme nose ljudska lica” pjeva Amira Medunjanin u Pjevat ćemo šta nam srce zna, jednoj od dvije autorske stvari koje su se našle na njenom novom albumu “Damar”. I u tih nekoliko riječi zapravo sažima bit albuma – album je to s pričom, istančanom mjerom za estetiku, lišen patetike i pretencioznosti, prožet samo čistom emocijom. Nekad je u stihovima dominantna bol, nekada je to ljubav, ali svi su ispjevani na način da je u prvi plan stavljena jaka, samosvjesna žena koja se ne boji svojih osjećaja i koja je spremna proživjeti ih do svojih krajnjih granica. Nema tu puno jeftine romantike i sretnih završetaka. Ima puno ljubavi i života, a oni čak i kad su opjevani bez nepotrebnih uljepšavanja uvijek (po)gađaju u žicu.
I na “Damaru”, kao i na ostalim albumima, Amirin je glas čist, računalno netaknut (ako ništa drugo, što čujete na albumu čut ćete i na njenom nastupu uživo), autentičan. “Damar”, osim što ne poznaje vremenske granice, ne poznaje ni geografske pa se tako slobodno šeće prostorom ovoga našega regiona ne opterećujući se pritom nikakvim granicama i barijerama. Uz “Damar” ne možete raditi bilo što dok ga slušate u pozadini. Nije to album za svaki dan i svaku priliku. Njemu se jednostavno morate prepustiti svim svojim osjetilima, a on će se uvući u vas neprimjetno, suptilno, potpuno vas omamljujući. Album je to koji plijeni pažnju bez da je direktno traži.
12.
Elemental – “Tijelo” [383 Records]
Piše: Inga Đuđik
Dvostruki album Elementala prepun je emocija. Sav dijapazon osjećaja prisutan je u 18 pjesama, od nepripadanja, izgubljenosti, otuđenja do frustracije, sve s tragovima vječnog optimizma. Prvi CD donosi osobnije teme, skida čovjeka do temelja u kojima su samo njegove mane, tajne, rane i boli. Drugi CD je orijentiran na seciranje društva u cjelini te je glazbeno brži i ritmičniji. Tako je CD1 na topliji, osobniji, prisniji slušatelju, a CD2 razigraniji, s objektivnijeg stajališta gleda na surovu realnost.
Dok nagrađivani i popularni singl Goli i bosi na vrckav način predstavlja jednu generaciju, pjesma Hej Slaveni je mračnija i realnija verzija iste. Remi je s ovim albumom izašla iz svoje domene reperice te se predstavila kao pjevačica koji spada u sam vrh hrvatske scene. Shot je svoje tekstove ispljunuo kao direktan udarac onima koji su razlog zbog kojih smo u govnima. S albumom „Tijelo“ uspjeli su ostati svoji, a donijeti nešto novo; biti iskreni i realni, a ne patetični; donijeti možda iste teme, ali na novi način.
11.
Debeli Precjednik/Mašinko – “Godina majmuna”/”Majmun godine” [Moonlee Records]
Piše: Helena Kezerić
Mašinko svojim udjelom na split izdanju s “Majmunom godine” odaje počast jednom gradu, mjestima na kojima su se pisale male povijesti i ljudima koji su zauvijek s nama. Na bezbrižan i vrlo zarazno radostan način Mašinko pjeva o životu, o odrastanju i starenju. O snovima koji su ostali tu i uspomenama koje ih nadglasavaju.
Debeli Precjednik kroz svoju “Godinu majmuna” poručuje kako nema predaje, nema posustajanja, nema odustajanja. Kombinacijom singlova na engleskom i hrvatskom jeziku propovijedaju životne borbe i padanja, no nakon svakog pada snažno ustaju. Vjerni svom zvuku odzvanjaju kroz nove pjesme kao jedan od najdugovječnijih punk bendova u Lijepoj Našoj. Split izdanje ”Godina majmuna/Majmun godine” osim što je jedno od najzabavnijih izdanja ove godine, uz album benda One Step Away definitivno kotira kao najbolje punk izdanje 2016.
10.
The Black Room – “In This Town Lies a City” [self-released]
Piše: Jelena Hac
Moćan zvuk vokala i instrumentala otvara prvu numeru albuma “In This Town Lies a City”. Zvuk pjesme samo na prvu podsjeća na The Black Keys, dok zadržava autentičnost i originalnost svoje interpretacije garage i blues rocka. To je zvuk benda The Black Room. U mnoštvu bendova koji su zarobljeni u vlastitim marginama i u ofsajdu čuče ne usudivši se prekoračiti tu crtu, The Black Room ne samo u instrumentalnom pogledu, već i svojom energičnošću te tekstualnim i vokalnim doprinosima debelo odskače od mnogih. U bogatoj riječkoj rock sceni, uz rame značajnijim bendovima – Urban & 4, Let3, Jonathan, Pasi – ovaj relativno mladi bend polako, ali sigurno hoda prema velikanima.
9.
Porto Morto – “Porto Morto” [self-released]
Piše: Tim Hrvaćanin
Zagrebački kolektiv Porto Morto nakon godina djelovanja u različitim sastavima na samom kraju 2016. objavio je debitantski album. “Porto Morto” je posve nestrukturirani album koji odlikuje izvanserijska produkcija. Kroz cijeli album proteže se niz gotovo neuhvatljivih zvukovnih detalja koji se stapaju u cjelinu koju je nemoguće smjestiti u žanrovske okvire. Raznoliki instrumentalni motivi koketiraju s jazzom, krautrockom i synth-popom. Bogati aranžmani i veliki instrumentarij dopunjen je intrigantnim i često dvosmislenim stihovima. Porto Morto je hrvatski odgovor na Alt-J, a potvrde li potencijal svog transformativnog karaktera i nastave li tako vješto igrati se aranžmanima i stihovima, sljedeći album mogao bi im donijeti epitet hrvatskog Radioheada.
8.
The Yellow Buzz – “Yellow Buzz” [Runaways Production]
Piše: Tin Đudajek
Dugoočekivani prvijenac zagrebačkog dua The Yellow Buzz predstavlja sumu svega onoga što smo godinama dobivali na kapaljku kroz singlove, videospotove i koncerte. Ta je suma zbrojena u deset pjesama čistoga, nepatvorenog, beskompromisnog blues rocka kojim se dalo do znanja da se ovakva glazba ne nasljeđuje samo u močvarnim predjelima Mississippija, već jednako kvalitetno može nastati i u zagrebačkom Vrapču. Glazba The Yellow Buzza ukorijenjena je duboko u tradiciji bluesa pomiješanog s akutnim naletima rock’n’rolla. Blues s ovoga albuma curi polagano, možda čak i sjetno, praćen jednako laganim, opreznim udarcima bubnja i teškim, jasnim stihovima, dok bi se njegov suputnik manifestirao upravo svime suprotnim – brzim šaranjima gitare i tek naoko neopreznim bubnjem. Ovaj dihotomijski odnos ono je u što se ovaj album može sažeti, a vidljiv je ne samo na cijelome albumu, već i kroz pojedine pjesme.
7.
Sowas – “Golden Veil” [self-released]
Piše: Tim Hrvaćanin
“Golden Veil” je debitantski album varaždinskog benda Sowas. Okupljen oko gitariste/basiste Siniše Sovića, Sowas je projekt koji niz glazbenih utjecaja spaja u veoma originalnu i upečatljivu cjelinu. Sedam pjesama na albumu ne nalikuje jedna na drugu, od mračnog i prijetećeg trip-hopa singla Before do predivne balade Disappear in Light koja zvuči kao dalji rođak U2-ovih Stay (Faraway, So Close) i Ultraviolet (Light My Way). No u svojoj su različitosti te pjesme istovremeno dio zaokružene cjeline s veoma unikatnim zvukom.
Zapravo se čini nevjerojatno da su ovako dobre pjesme nastale u Varaždinu i pitanje je zašto se oko ovog benda već nije stvorio hype kao prije nekoliko godina oko npr. Jonathana, pogotovo zato što hrvatska publika voli mračnu glazbu na tragu Depeche Modea, Editorsa i Massive Attacka. Miks elektronike, plesnih beatova, oštrih gitara i saksofona, uz izvedbu čak tri različita vokala (Neven Stipčić, Martina Friščić i Domagoj Ivanković) pod dirigentskom palicom Siniše Sovića pokazao se kao veoma uspješan spoj iz kojeg se izrodio jedan od bezupitno najboljih ovogodišnjih albuma. Sad je vrijeme da Sowas porade na live nastupu i pojačaju koncertnu aktivnost te da osvoje Hrvatsku, a što se glazbene kvalitete tiče, ništa im ne priječi da osvoje i Europu.
6.
She Loves Pablo – “Try Mandarin” [Dirty Old Label / Dostava Zvuka]
Piše: Filip Kušter
Ako postoji bend u Hrvatskoj koji bi vam trebao preporučiti, onda bih u sam vrh preporuka stavio She Loves Pablo i naglasio da su sva tri dosad izdana albuma daleko iznad prosjeka. Bend čine četvorica šamana koji su svojim instrumentima spremni izbiti vam svu energiju tijekom preslušavanja najnovijeg izdanja “Try Mandarin“. Ovaj bend nije slučajnost, nije prolazna stvar na sceni, oštri su, zarazni, odlučni, jaki i kada vas uhvate u svoj groove – nema vam spasa.
Album „Try Mandarine“ funkcionira na dva područja ljudskih emocija – onih sretnih i veselih te onih ljutih u kojima želite otrčati pet krugova po školskom dvorištu samo da se riješite stresa nagomilanog na leđima. Ne znam je li to do strašno moćnog vokala Domagoja Šimeka, distorziranih gitara Hrvoja Jelena i Dimitrija Đokića ili bubnjeva Andre Jambrošića. Danas se svakakvi bendovi nazivaju žestokima i energičnima, a nemaju ni upola ljubavi prema glazbi kao dečki iz Pabla. Doživljaj dok slušate Next of Kin ili Gods Will Hammer Down The Town to Find She’s Not Around neprocjenjiv je ako ste odrastali na Black Sabbath, Zeppelinima, Deep Purpleu, Soundgardenu, Creamu ili Black Flagu.
Nema tu kopiranja – ovo su samo neki od utjecaja – a bez tih utjecaja danas ne bi bilo mnogo toga što se u glazbenoj industriji prodaje pod drugim imenima i tuđim izmišljotinama. Sviđa mi se razmišljati o rocku kao o vrsti koja evoluira. Alternativna verzija teorije evolucije može se prepoznati u glazbu koja na teže načine dolazi do šireg pučanstva. Prirodna selekcija je tu da učini svoje, a She Loves Pablo pokazali su sposobnost preživljavanja i udaranja tamo gdje rijetki imaju muda i upravo ovaj album ostavljaju u nasljeđe budućoj evoluciji.
5.
NLV – “NLV” [self-released]
Piše: Filip Kušter
Nikol, Luka i Vedran izdali su svoj prvi album i odmah preuzeli brojne pohvale u svoje ruke te postavili visoku letvicu za budućnost. Kroz deset pjesama u novi oblik aranžirali su neke stare s EP-ja “…and who are you?“, ali ono s čime su posebno skrenuli pozornost je prelazak na nešto proširen format i koncept kojim postepeno uvode dodatne instrumente kako pjesma napreduje. Obuzeti dream popom i indie rockom koji kasnije preraste u sve što želite, stvaraju trenutnu vezu sa slušateljem na emotivnoj razini, dok se glazbeno ne možete oduprijeti jednom od najsenzualnijih vokala na sceni. NLV-u je ovo putokaz za dalje jer već su sada pokazali da su spremni za visoke kreativne dosege koji nisu često viđeni u “našem dvorištu”.
4.
Cojones – “Resonate” [PDV Records]
Piše: Helena Kezerić
Novim albumom ”Resonate” zagrebački stoner rockeri oduševili su kritiku, učvrstili i zabetonirali taj status moćnih rockera na domaćoj sceni, a i pridobili mnogo novih fanova. ”Resonate” je jedno od onih izdanja zbog kojeg ćete, ako volite Cojones, voljeti ih još i više. Ako ih još niste imali prilike do ovog izdanja slušati, a držite do dobre glazbe, posramit ćete se zbog propusta. Cojones nikad nisu ni imali zvuk nekog bendića iz Hrvatske, od samih početaka zvučali su kao neko svjetsko ime. Zvukom na zadnjem studijskom uratku brišu granice i ostavljaju nam samo odličnu glazbu.
3.
Sara Renar – “Tišina” [Aquarius Records]
Piše: Filip Kušter
Na plodnoj sceni ženskog hrvatskog kantautorskog pisma, Sara Renar je glazbeno najpromjenjivija. Na “Tišini” nema granica. Svaka pjesma ostavlja dojam za sebe i svaka sljedeća numera kao da dovodi nešto intimnije i jače što će vas izbaciti iz takta. Renar je potpuno shvatila neograničene mogućnosti loopova, beatova i ostale elektronike koju uključuje u proces stvaranja. Neke sitnice, poput šumova, višeglasja i dubokih baseva, teško ćete primijetiti ako slušate na nekom prosječnom zvučniku. Naravno, bit će prisutni, ali ne u svoj svojoj raskoši. Producentski, mora se priznati, album je prava poslastica. Ništa nije prepušteno slučaju, a neki “namjerni” propusti kao da mu daju rupu kroz koju udiše zrak koji ga svakom sljedećom pjesmom čini sve boljim.
Album otvaraju singlovi Tišina i Dani bez sjena. Središnji dio albuma zamišljen je kao svojevrsni intermezzo u kojem se poigrava anaforom na Čuvaj svoje pjesme i međujezičnom igrom u Prije nego umrem. Album zatvaraju Ujevićev Notturno i Gdje povlačiš crtu koja na neki način njezinu glazbu vraća korijenima. Momentalni zvuk gitare baca nas ponovo u 2013. i tako spaja rad prvog i drugog albuma, “Djece” i “Tišine”. Ne doslovno niti zvukovno, već vas vraća ponovnoj potrazi za esteticizmom u zvuku, koju je Sara Renar u svojem djelu “Tišina” lijepo usmjerila prema nepreglednim emocionalnim visinama.
Ovo je intimna lirika, prožeta melodijom koja daje atmosferu usamljenosti i privida. Renar je na scenu zaista došla “u velikom stilu”, a njezina glazba pravi zaplete na pravim mjestima i u pravim trenucima. Za sebe je učinila ono što je morala. Stilistički se nije poklonila ustaljenim konvencijama, već je hrabro krenula novim stazama i sada svakim korakom postavlja letvicu sve više i više.
2.
Valentino Bošković – “Marsovska listina” [self-released]
Piše: Vlatka Semenčić
Još davne 1646. godine Valentino Bošković se s Vidove gore zaputio u beskraj svemira. Josip Radić i Branko Dragičević uzeli su zadatak prenijeti dojmove na Zemlju. Drugi album ove bračke grupe, “Marsovska listina“, njihova je audio varijanta buduće bračke povijesti. Na autohtonom bračkom dijalektu otpjevane su sve pjesme na albumu. Postoji nekoliko riječi za koje bi vam mogao trebati rječnik, kao cicipjoverice (u uvodnoj stvari Pymbylymby), ali evo male pomoći – to je kišobran koji vam treba za kišu meteora i jedan je od bitnijih stvari koje morate spakirati u kofer krenete li u nebo.
U prvi plan uvijek dolazi voljeni otok dok Valentino luta bespućima kozmosa. U koncept cijele priče podjednako se uklapaju 10645 Brač, eterična i ambijentalna balada o sjeti astronauta na kojoj gostuju Nemanja i Pridjevi, te vesela Ashke Maresh koja bi bez majstorskih dodataka u aranžmanu lako mogla postati natjecateljskom pjesmom nekog lokalnog festivala.
Sve to praćeno je lepezom zvukova, od akustične gitare do elektronskih elemenata koje je ovaj dvojac jako ozbiljno ukomponirao u svoju priču. Cijeli album zvuči jako simpatično, ali nimalo jeftino. S veseljem ćete slušati njihov cosmic pop i uživati u nečem novom, svježem i drugačijem. Koketirajući sa psihodelijom uspjeli su napraviti album koji bi čak mogao postati suvenirom Brača jer teško da se može naći nešto originalnije i modernije od ovog albuma.
1.
Repetitor – “Gde ćeš” [Moonlee Records]
Piše: Tin Đudajek
Repetitor. Ime koje već polagano ulazi u legendu i koje oko sebe unazad nešto manje od deset godina stvara gotovo opipljivu zavist budućih, još niti isplaniranih generacija sličnu onoj kakvu mi osjećamo na spomen kultnih Šarla Akrobate ili EKV-a i njihovih legendarnih live nastupa. Repetitor je zato postao svojevrsni simbol; simbol da vrhunska glazba na ovim prostorima nije stvar prošlosti, već da i dalje postoje ljudi i bendovi koji bez problema mogu uskočiti u ogromne cipele koje su razgazili slavni bendovi neumoljivog Balkana. A live nastupi Repetitora već su i prerasli legendu. Okupljališta ljudi na kojima se slavi ideja jedne generacije.
Ako bi se Repetitor morao opisati jednom riječju, bila bi to riječ instinkt. To ne proizlazi samo iz te sirove gitare koja se smije tradiciji sastavljanja akorda, već i iz same strukture pjesama koje nadilaze klasičnost ili bilo kakav sinonim konvencionalnosti. Pjesme na trenutke zvuče kao tvorevine nasumičnih dijelova, a opet toliko ispravno, točno i upravo onako kako bi i trebale. Ni na njihovom trećem studijskom albumu ne nedostaje tog instinkta.
Boris Vlastelica na ovo nas je naučio još na prvijencu “Sve što vidim je prvi put” s pjesmama poput Ogledalo, Zli sin ili Životinje, nastavio na drugom izdanju “Dobrodošli na okean”, a ponovo nas oduševio zadnjim izdanjem. Repetitorov potpis je daleko od onog liječnika, već je jasan i čitljiv, no uz jedinstveno sviranje gitare Vlastelice i nepogrešivom ritam sekcijom divnih Milene Milutinović i Ana-Marije Cupin zvuči originalno, svježe i novo svakim novim albumom. Neminovno je da je Repetitor još jednom, po treći put, uspio. “Gde ćeš” je izdanje koje zaslužuje samo hvalu jer su Beograđani napravili još jedno remek-djelo koje će ostaviti dubok trag u regionalnoj glazbi.
