Retropetak: Davno izgubljena umjetnost horora (“Rosemary’s Baby”, Roman Polanski)
Današnji horor filmovi trude se samo vršiti svoju prvotnu funkciju, a to je naravno uplašiti gledatelja. S obzirom na to da im niti to više ne polazi za rukom, postavlja se pitanje što se dogodilo s filmom strave? Za početak, gledatelj od horor filma ima daleko manja očekivanja nego od npr. klasične melodrame. Pa kako su se ta očekivanja s godinama sve više smanjivala, tako su i horor filmovi postajali sve nekvalitetniji. Horor je dosta štete pretrpio i zbog jednog relativno novog običaja. Naime, kada god bi neki horor film uspio zaintrigirati publiku diljem svijeta, netko negdje na visokoj poziciji odlučio bi da će taj film dobiti još pet do šest nastavaka i to tempom od jednog nastavka godišnje. Tko zna kakvu bi reputaciju danas imao Saw da nije bilo njegovih sedam, mnogo gorih nasljednika.
Sljedeći potez bio je oživiti stare horor franšize koje su davnih dana punile kinodvorane. No niti to nije pomoglo, Carrie, Mike Myers ili Freddy Krueger (u novom CGI izdanju) nisu niti blizu popularni kao što su bili 70-ih godina prošloga stoljeća. Također, priznati redatelji više se ne odlučuju iskušati u žanru horora, već radije elemente horora koriste u drugim žanrovima. Najbolji primjer je zloglasna scena silovanja u pothodniku iz drame Irreversible Gaspara Noea koja ima sve elemente horora, čak i više od toga. Za razliku od današnjih horor autora, Noe je scenu odlično ukomponirao u film pa je ona, iako gnjusna, u potpunosti opravdana. Da ne bi sve ostalo na kritiziranju današnje filmske industrije, valja se prisjetiti nekih boljih vremena i pokušati saznati recept za kvalitetan horor film.
S početkom 60-ih i Psychom Alfreda Hitchcocka počelo je razdoblje izuzetno kvalitetnih i inovativnih horor filmova. Neki od filmova govorili su o nadnaravnim moćima, vanzemaljcima, demonima, ali dugo godina najpopularnije horor priče, i to ne samo na filmu, bile su one s gotičkim elementima. Priče u kojima se pojavljuju razna mitska bića, od vještica, vampira do Sotone glavom i bradom, tjerale su strah u kosti ljudima diljem svijeta. Pa se tako Sotona u malo modernijem izdanju pojavljuje u filmu Romana Polanskog, Rosemary’s Baby iz 1968. godine, nastalom prema istoimenoj knjizi Ire Levinea. Godinu dana ranije Polanski je snimio kultnu horor-komediju Dance of the Vampires, a tek se kasnije u karijeri proslavio filmovima kao što su Chinatown i The Pianist.
Neovisno o popularnosti, većina filmskih kritičara složit će se da je upravo Rosemary’s Baby njegovo najzanimljivije, ako ne i najbolje ostvarenje. Radnja je smještena u tipičan gradski apartman kao i u druga dva njegova filma strave, Repulsion i The Tenant. Smještanje događanja u vaše i naše susjedstvo, stanove u samim centrima svjetskih metropola, pokazalo se kao pravi potez. Iz vrlo jednostavnog razloga, mnogo ljudi živi u stanovima i rijetko tko se može pohvaliti da zna što se točno događa unutar četiri zida njegovih prvih susjeda, a naročito ako živite u centru New Yorka kao junaci ovoga filma. Radnja nije odveć komplicirana, Rosemary (Mia Farrow) i Guy Woodhouse (John Cassavetes) useljavaju u novi apartman i ubrzo nakon toga upoznaju svoje prve susjede, izuzetno ljubazni, ali na neki način sablasni stariji bračni par Romana (Sidney Blackmer) i Minnie (Ruth Gordon) Castavet.
Kako vrijeme prolazi, otkriva se da su ljubazni susjedi zapravo članovi sotonističkog kulta pa onako usput predlože da Rosemary bude ta koja će na svijet donijeti dijete njihova gospodara, Sotone. Guy, bez da je obavijestio Rosemary, sklapa ugovor s vragom te pristaje žrtvovati tijelo svoje predivne žene u zamjenu za uspješnu karijeru glumca. Ritam i način na koji su nam predstavljene nove informacije u filmu fantastičan je, svaka scena je bitna. Polanski ne koristi jeftine trikove poput popularnih ‘jump scareova’, nego nas pomno izabranim kadrovima polako uvodi u svijet glavnoga lika, krhke i prestrašene Rosemary. Sekvenca seksualnog odnosa glavne junakinje i Sotone vodi nas k neizbježnoj tragediji – rođenju Sotoninog nasljednika. Ipak, kraj nam otkriva da ta tragedija možda i nije toliko velika koliko je film do sada sugerirao jer ni jedna majka neće napustiti svoje dijete. Vjerujem da su mnogi ljudi, nakon što su pogledali film, pomnije promatrali svoje susjede.
Klasik žanra
Ruth Gordon zasluženo je nagrađena Oscarom za ulogu Minnie, a Roman Polanski ostao je samo na nominaciji za najbolji adaptirani scenarij. Mnogo je detalja koje ovaj film ima, a današnji horor filmovi nemaju. Izbor glumaca bio je izvrstan, atmosfera je stvorena i odličnom glazbenom podlogom skladatelja Krzysztofa Komede, ali prije svega film djeluje uvjerljivo bez obzira na gotičke elemente u priči, a i ostavljeno je mnogo prostora za alegorijsku interpretaciju djela. U svakom slučaju radi se o klasiku sedme umjetnosti i filmu koji bi trebao biti primjer današnjim autorima. Ne znamo točno otkud moderni autori crpe inspiraciju, ali ne možemo ih u potpunosti kriviti za sve. Možda su za krizu u žanru horora krivi gledatelji koji odnedavno više pažnje posvećuju superherojima nego li mitskim bićima, vanzemaljcima i zloglasnim serijskim ubojicama. Tko god bio odgovoran, svi se nadamo da će horor, kao i mnogi drugi žanrovi, ponovo zasjati starim sjajem.
