Retropetak: Ne mora sve uvijek biti savršeno (”Bottle Rocket”, W. Anderson)
Prije nešto više od 20 godina, mladi je redatelj iz Teksasa pokušavao prikupiti novce iz raznih filmskih studija da bi napravio film o trojici zgubidana koji žele postati profesionalni kriminalci. Glavne dvije uloge bile su spremne za dva brata koja prije toga nikad nisu glumila u dugometražnom filmu, ali su projekcijske ocjene u studijima bile toliko loše da je redatelj odlučio kompletno prepraviti scenarij zajedno s jednim od njih. Nakon što su ga odbili organizatori festivala u Sundanceu, koji je za razliku od današnjih hiper-produciranih izdanja tada imao problema s popunjavanjem mjesta, napokon mu se smilovao jedan filmski studio koji nije imao svoj potpis kraj velikih filmskih hitova. Na prvom razgovoru su ga pitali koliki budžet želi, na što je redatelj odgovorio: pola milijuna dolara. Nakon što je nastao histeričan smijeh rukovoditelja, počeo je paničariti. Kada su se smirili, objasnili su mu da je najmanji iznos kojeg su dotada redatelji tražili bio pet milijuna dolara. Ponuda je prihvaćena i tako je nastao Bottle Rocket.
Redatelj iz kratke prispodobe je Wes Anderson, a dvojica glavnih glumaca su braća Wilson. Andersonov je današnji prepoznatljivi stil tada tek bio u povojima, pa i ne čudi činjenica da Bottle Rocket nimalo ne sliči njegovim kasnijim filmovima. Za početak, u ovom je filmu iskorišten najmanji broj glumaca i glumica gledajući redateljev opus. Imamo dvojicu prijatelja, Anthonyja i Dignana (Luke i Owen Wilson), koji su klasični primjeri izgubljenih individualaca omamljenih nestabilnošću životnih vijuga. Anthony je, medicinski potvrđeno, depresivac koji zapravo ne zna što želi biti, pa ga samim time Dignan odlično komplementira kao osoba puna ideja sa 75-godišnjim planom (naravno, uredno napisanim u pedantnoj i čistoj bilježnici). Nakon što ga Dignan nagovori da opljačkaju lokalnu knjižnicu, zajedno s još jednim suučesnikom, bogatim Bobom (Robert Musgrave). Pohlepa za većom količinom novaca učini svoje, pa se trojac odlučio spojiti s lokalnim sitnim kriminalcem Abeom (James Caan) koji je, nije teško zaključiti, puno inteligentniji i lukaviji od njih.
Upravo se zbog manjeg broja likova isti čine živopisnijima i punijima od kasnije stvorenih redateljevih likova. Anderson jest sjajan scenarist, ali nećemo se zavaravati – njegovi su likovi često na granici karikature. To samo po sebi ne predstavlja problem jer su odlično zakamuflirani i fino upakirani u njegove konačne, stilski savršene proizvode. Primjerice, Anthony je lik kojeg je svatko sreo bar jednom u životu. On se predaje fatalnom poretku i smatra da život sadrži vrlo malo istinski ispunjavajućih trenutaka. Sam je sebi kostur u crnom plaštu s kosom u ruci, a čak i kada dobije priliku iskusiti čari romanse, jednostavno ne zna kako se nositi s time. Dignan je jedan od najbolje napisanih likova u Andersonovim filmovima i to se može pripisati činjenici da je prva tri svoja filma napisao zajedno s glumcem koji je ovdje odigrao tog lika, Owenom Wilsonom. Bottle Rocket, Rushmore i Royal Tenenbaums se samim time razlikuju od Andersonovih kasnijih filmova jer se na humaniji, odrasliji i duhovitiji način nose s tim prokletim osjećajem zvanim tuga.
Standardan šarm dolazi iz glazbene podloge koju potpisuje Mark Mothersbaugh (Devo), ali u svim drugim segmentima ovo nije klasičan Andersonov film. Nema savršeno postavljenih, simetričnih kadrova, boje su samo u pojedinim trenucima usklađene i ekscentričnost likova je smanjena na minimum. Kroz visoko funkcionalnu nesavršenost, Bottle Rocket djeluje kao interna šala, lijena ljetna pričica s mora nastala daleko prije baroknog pop banalizma po kojem je redatelj danas poznat. Nanesite ovu kremu za umno opuštanje i pustite da se suši. Čuvati podalje od dohvata ozbiljnih snobova.
