novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Retropetak: Perpetuum mobile horor žanra (”The Blair Witch Project”, D. Myrick, E. Sanchez)

Foto: brightwalldarkroom.tumblr.com
Vrijeme čitanja: 3 minute

Svijet je 1999. godine imao puno drugačiju konturu od one kakvoj trenutno svjedočimo. Nije bilo društvenih mreža niti YouTubea, a svoje trenutne misli nisi mogao tweetati laganim pokretom palca na mobitelu puno inteligentnijem od tebe. Hakerski manevri nisu bili toliko česti, a najveći tehnološki problem bio je Millenium bug. Unutar filmske industrije, potencijalna zarada na tom sofisticiranom strahu nije bila primarna meta. Time je druga polovica 90-ih obilježena mnoštvom teen slashera u kojima je primarni negativac poremećeni, maskirani manijak.

Jedna će struja fanova horor filma uvijek dati prednost prirodnim i psihološkim strahovima i to s vrlo uvjerljivim argumentom. Takvi filmovi tapkaju po podrumu naše podsvijesti, popločenim instinktivnim bojaznima. Uzmite jednog od prvih strahova ljudske civilizacije – mrak. Kad on krene sa svojim nastupom, naše primarno osjetilo je u izrazito inferiornoj poziciji. Ako ste horor filmaš, ta vam metapsihološka razina treba biti polazište. Ali kako se izdvojiti iz većine? Jednostavno je – pretvori fikciju u ‘stvaran’ događaj.

Ova je fraza danas banalna i samorazumljiva, posebno zbog činjenice da je svaki drugi horor film kojeg danas pogledate snimljen po ‘istinitom događaju’. Tada je internet tek cvjetao, a snaga filmske kampanje još je uvijek ležala u posterima i prijateljskim preporukama. Vijesti o vašem filmu nisu mogle defilirati društvenim mrežama, stoga je bilo važno kreativnim putevima stvoriti buzz oko vašeg filma. Postavljanjem posebne web stranice za film (što je tada bila rijetkost), redatelji Daniel Myrick i Eduardo Sanchez postali su prvi filmaši koji su uz pomoć interneta napravili sjajan marketinški posao na viralnom polju. Web stranica je bila ispunjena lažnim novinskim člancima i dnevničkim zapisima o vještici iz Blaira, uz fotografije nestalih studenata (i glumaca u filmu). Širili su glasine putem internetskih foruma, ažurirali profile glumaca i glumica na IMDB-u na kojima se smatraju nestalima, a dodatnu pomutnju oko toga je li film zaista stvaran stvorili su na festivalu u Sundanceu kada su gledateljima prije prikazivanja filma dijelili letke s fotografijama nestalih studenata, zajedno s brojem telefona kojeg mogu nazvati ako prepoznaju unesrećene.

Foto: thefilmmagazine.tumblr.com
Foto: thefilmmagazine.tumblr.com

Zbog svoje dokumentarističke forme, narativno je gledano školski odrađen. Studenti filmske akademije Heather, Michael i Joshua dolaze u gradić Burkittsville (bivši Blair), kako bi intervjuirali lokalne stanovnike na temu legende o Elly Kedward, fiktivnoj stanovnici koja je pogubljena 1785. godine zbog navodnog vještičarenja. Svaki put kada bi se nakon toga dogodio tragičan slučaj u obližnjoj šumi, stanovnici bi u polu-šali okrivili duh davno preminule vještice. Naravno, čim su se studenti zaputili u šumu, situacija je postala zlosutna. Hodaju u krug zbog gubitka kompasa, čuju dječji smijeh u šumi te putem pronalaze figure čovječuljaka od grančica. Joshua nestaje, a prateći njegove krike, studenti dolaze do napuštene kuće u kojoj se odvija ona posljednja scena o kojoj se i danas raspravlja.

Stvaran osjećaj nelagode dodatno pojačava sjajna kamera iz ruke koja svojim turbulencijama (ne)pažljivo naglašava zeleno-sivu kombinaciju boja te neprijateljski nastrojene šume. Likovi su upravo onakvi kakvi trebaju biti – izgubljeni, naivni i preplašeni, ali i odmjereno uvjerljivi. Ukupno je snimljeno 19 sati upotrebljivog materijala, a proces je montaže trajao više od osam mjeseci. O tome koliko su zapravo autori filma bili marketinški vješti govori i nevjerojatan podatak o omjeru uloženog i dobivenog novca. Za svaki dolar kojeg su uložili u film, dobili su 10.931 dolar. Iako je prema nekim brojkama budžet u post-produkciji iznosio više od 100.000 dolara, redatelji su izjavili da su tijekom snimanja potrošili tek nešto više od 25.000 dolara. Lako je biti general poslije bitke, ali gledajući ukupnu zaradu od gotovo 250 milijuna dolara, spomenuti su se uloženi novci činili kao benigni, ali potencijalno visoko isplativi rizik.

Foto: brightwalldarkroom.tumblr.com
Foto: brightwalldarkroom.tumblr.com

Gledano s umjetničkog aspekta, The Blair Witch Project je daleko od visoko kvalitetnog horor filma. To naposljetku nije igralo presudnu ulogu, jer su u prvom planu bile fine tehnike masovnog uvjeravanja kojima su autori držali na koncu sve one koji su, barem nakratko, pomislili da bi priča zaista mogla biti stvarna. Danas je publika aktivna i teško je, gotovo nemoguće, biti drveni bezumni lutak. Ali tada nije bilo tolikog prometa na internetu i morali ste svojim očima ispitati realnost tog filmskog teritorija. Time je stvorena jednostavna formula koju su kasnije kopirali i autori uspješnica kao što su Paranormal Acitivity i [REC].U kinu ste i mrak je. Prijetnju osjetite, ali je ne vidite. Strah se pojačao jer se najviše bojimo onoga što ne vidimo. Ako još uvijek ne mislite da je ovaj film promijenio žanr horora, samo se sjetite da netko još uvijek vjeruje da je ova legenda stvarna. Nije li to istovremeno fascinantno i jezivo?

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari