Retropetak: Sasvim obična obiteljska priča s pjevanjem (“Tko pjeva zlo ne misli”, K. Golik)
Gotovo je nevjerojatno koliku je podršku i ljubav ovaj film doživio u svojih četrdesetak godina postojanja. Možda je do plavih očiju Ane Šafranek, tankih brčića gospona Fulira ili djetinje jednostavnosti malog Perice, ali Tko pjeva zlo ne misli i dandanas osvaja nove naraštaje publike te se ostvaruje u novim formama s jednakim uspjehom. Podnaslovljena kao „Ljubavna komedija s pjevanjem“ ova priča uspješno na različite načine probija svoj put do srdaca svojih gledatelja koja postaju jednako ustreptala kao i ona na malom ekranu. Čak se i kritika taj dugi niz godina gotovo jednoglasno slaže i proziva ovu adaptaciju novele Dnevnik maloga Perice Vjekoslava Majera najboljim hrvatskim filmom svih vremena. Šlageri tu također imaju određenu ulogu, budimo iskreni.
Tko ljubi, zlo ne misli
Tko pjeva zlo ne misli prati život jednog gornjogradskog dvorišta koji je svijet u malom, kojeg nam Perica opiše na samom početku, s lokalnim babama tračarama, mladim bračnim parom i s vlastitom prostitutkom, a fokus je na obitelji Šafranek. Franjo (Franjo Majetić), Ana (Mirjana Bohanec-Vidović) i Perica Šafranek (Tomislav Žganec) žive uobičajeni purgerski život 30-ih godina prošlog stoljeća koji im obogaćuju svakodnevni posjeti Anine sestre Mine (Mia Oremović) i odlasci na izlete u poznata zagrebačka izletišta. Na jednom takvom izletu Ana, teta Mina i Perica upoznaju gospona Fulira (Relja Bašić). Budući da Ana nije najsretnija u braku, ne prođe dugo prije nego se iskrice između nje i Fulira pretvore u plamen te pokrenu čitavu lavinu događaja koji donekle promjene svakodnevnicu Šafranekovima.
Uz pripovijedanje malog Perice, ali i uz pomoć perspektive odraslih saznajemo što se dogodi kada sebične i tvrdoglave želje odraslih određuju tijek događaja i rezultiraju netrpeljivošću za obiteljskim stolom, nečim s čime se svi možemo barem u nekoj mjeri poistovjetiti.
Kolaži i šlageri
Golikov Tko pjeva zlo ne misli strukturiran je u obliku kolažnog dnevnika s Pericom kao pripovjedačem, ali ne i jedinim fokalizatorom. Kolaži Nevenke Šumanov služe za prikaz prolaska vremena, a popularni šlageri u izvedbi likova za njihovu emocionalnu karakterizaciju i kao njihov način da nam s više slobode poruče što zapravo žele.
Iako se kao jedna od karakteristika filma izdvaja autentičnost radnje i likova, ne može se ne primijetiti određena razina karikature i naročito satire. To je posebno vidljivo u likovima tete Mine i Franje Šafraneka, koji svojom komičnošću uspijevaju djelomično zamaskirati koliko su zapravo naporni te čak djelovati šarmantno. Ono što je komično kod sva četiri glavna lika i iz čega proizlazi njihova karikiranost jest njihova uvjerenost da su stvoreni za više i bolje od onog s čime trenutno raspolažu. Franjo i Ana misle da zaslužuju bolje bračne partnere, što je kod Ane konkretno prikazano u fascinaciji gosponom Fulirom, koji je uzvišeniji i elegantniji od Franje. Teta Mina, kao usamljena usidjelica, smatra da zaslužuje najboljeg i najuglađenijeg muža, što joj Franjo ponudi u Fuliru, a Fulir samom svojom pojavom vrišti da ne želi pripadati u okruženje u kojem se našao.
Detalj do detalja, cjelovitost
Likovi i njihova okolina djeluju tako autentično zbog detalja u kostimografiji, scenografiji i u konačnici samom scenariju. Film obiluje aforizmima, koje najčešće izgovori Franjo, a koji idu savršeno u prilog karakterizacije likova. Nezaboravni su i kostimi koje Ana i Fulir iznose bez ikakva napora te živopisnost dvorišta i stana u kojima likovi većinu vremena obitavaju. Svemu tome, naravno, doprinose i izvrsne glumačke izvedbe ove legendarne postave. Svaki je lik svijet za sebe koji se poput slagalice uklapa svjetove ostalih likova stvarajući tako kompaktnu cjelinu slike zagrebačkog života, dio za cjelinu.
Kao šlag na tortu dolazi razigranost i nevinost Peričinog pripovijedanja umotana u njegov kostim mornara s očevom sabljom kojom juriša na zamišljene janjičare. Zahvaljujući njemu možemo lakše uočiti djetinjasta ponašanja odraslih koji bi mu trebali biti uzori.
Legendarnost ovog filma sigurno će i dalje nastaviti bezbrižno živjeti, pružajući publici budućnosti prozor u šarenu prošlost Zagreba.
