Retropetak: Uvjerljiva ekranizacija jedne opsesije (”Misery”, R. Reiner)
Od sve sile književnih predložaka Stephena Kinga koje su se materijalizirale na filmskom i televizijskom ekranom, Misery još uvijek stoji pri samom vrhu. Uzme li se u obzir jak autobiografski pečat (dugogodišnja Kingova borba s opijatima), nije teško zaključiti zašto Misery funkcionira na toliko razina. Kao i brojni kultni trileri, počinje s nizom bizarnih slučajnosti. Uspješan spisatelj ljubavnih romana Paul Sheldon (James Caan) na poslovnom je putu prema New Yorku koji je prekinut snježnom mećavom i izletavanjem s ceste. Paul se budi sa slomljenim nogama u kući spasiteljice i umirovljene medicinske sestre Annie Wilkes (Kathy Bates), koja je, usputno rečeno, njegov najveći fan. Tijekom njegova oporavka, Annie čita posljednju izdanu knjigu iz ljubavnog serijala te se uznemiri kad shvati da je Paul odlučio ubiti heroinu zvanu Misery, nakon čega ga Annie zaključava u totalnu izolaciju i tjera da napiše novi nastavak u kojem je Misery vraćena u život. Policijska služba nije kontaktirana, Paula smatraju nestalim, ali lokalnom šerifu Busteru (Richard Farnsworth) cijela priča oko njegovog nestanka neobjašnjivo smrdi.
Ono što ne smrdi izrazito je unikatan žanr za tadašnje filmsko doba u kojem je centralni lik zatočen u uskoj sobici te se cijela priča vrti oko njegovog/njezinog bijega. Protagonist se na taj način mora prilagoditi cijelom setu pravila koja su drugačija od uobičajenih rutinskih postupaka. Ugodna kućna atmosfera je nešto što većina ljudi uzima zdravo za gotovo, stoga i ne čudi pojava nezamislive jeze kada istu kuću promatramo kroz prizmu zatvora. Paul je prikovan uz kolica, a jedina mu je opcija surađivati s elektriziranom Annie, koju je briljantno utjelovila Kathy Bates.
Annie nije nimalo svjesna svojeg monstruoznog karaktera koji se očitava kroz neobjašnjive i teško predvidljive izljeve gnjeva. U jednom je trenutku entuzijastična oko pojedinih poglavlja nove knjige, dok će u drugom nanijeti Paulu ozljede koje se, pa gotovo savršeno, uklapaju u njezinu psihopatsku matrijarhalnu ludnicu. Njene nagle promjene raspoloženja, koje ona percipira kao jednostavnu osobnu slabost, kulminiraju onom kultnom scenom u kojoj glavnu riječ ima kovački malj. Film je izašao tek tri godine nakon Kingova romana te većina gledatelja nije bila ni svjesna da je u književnom predlošku Annieno oružje bila sjekira. Jasno je kakve su posljedice bile za nemoćnog Paula.
Iako je Misery, gledano s glumačkog aspekta, film koji u potpunosti pripada Kathy Bates, ne treba zaboraviti niti Jamesa Caana. Svoju je inferiornu ulogu zatočenika odradio korektno, možda i zbog činjenice da je u kasnijoj karijeri prihvaćao velik broj raznolikih uloga, između ostalog i ovu koju je Warren Beatty odbio jer je smatrao Paula Sheldona luzerom koji je u podređenoj poziciji ženi kroz cijeli film.
Stephen King je nakon brojnih traljavih ekranizacija njegovih knjiga isprva bio neodlučan oko prodaje prava za snimanje filma, ali se predomislio kada je iz košarice izvučeno ime Roba Reinera, redatelja filma Stand By Me, ekranizacije Kingove kratke priče. Reiner je tada bio poznat prvenstveno po komedijama i bilo je upitno hoće li se moći nositi s teškim i nasilnim književnim predloškom. Za potrebe je scenarija u pomoć pozvao Williama Goldmana (Marathon Man, All the President’s Men), s kojim je odlučio izbaciti većinu krvavih dijelova u knjizi kako bi se fokusirao na ideju šahovske partije između umjetnika i njegovog fana. Bez obzira na njegovo tadašnje neiskustvo na polju trilera/horora, Reiner se dokazao kao vješt narator s kamerom koja ne eksploatira svoje likove i ne stavlja nasilje u fokusnu točku zabave kao što je to slučaj s današnjim hororima i trilerima. Nasilje je ovdje jedino ključno u dva segmenta: kako bi se opisala priroda njezinog karaktera te kako bi se opravdali njegovi postupci unutar instinktivne borbe za život.
Misery možda jest izašao prije 26 godina, ali je relevantan i danas, posebno uzmemo li u obzir tehnološka svojstva postmodernog doba. S jedne strane imamo opsesivnu i fanatičnu ljubiteljicu lika i djela Paula Sheldona, dok je s druge strane umjetnik koji povratne informacije dobiva putem tiska i eventualnog upoznavanja s fanovima na potpisivanju knjiga. Danas je ta granica još više zamagljena, a ovakvi, potencijalno najopasniji scenariji, naglašavaju problematiku odvajanja javnog i privatnog života poznate osobe. Da je celebrity biti lako, celebrity bi bio svatko.
