Retrospektiva Brace Dimitrijevića u MSU utjelovljuje novi koncept života i umjetnosti
Usporedimo li suvremenu umjetnost s rock and rollom, možemo reći kako je u Muzeju suvremene umjetnosti trenutno jedan od najboljih koncerata Rolling Stonesa. Nedavno otvorena velika retrospektivna izložba prati više od četrdeset godina rada svjetski priznatog konceptualnog umjetnika Brace Dimitrijevića. Stvoren je izvrstan pregled nevjerojatne umjetničke karijere koji započinje autorovim slikama s njegove prve izložbe (kada mu je bilo tek devet godina), a uključuje i radove koji su nastali upravo za prostor Muzeja neposredno prije otvaranja izložbe.
Paralelna povijest
Braco Dimitrijević je autor koji redovito uspijeva isprovocirati srž konceptualne umjetnosti. Njegovi radovi, pogotovo promatrani u okvirima sedamdesetih i nadalje kada se razvijaju i postaju sve vitalnijima, uključuju promišljanje o povijesnim, kulturnim, ekonomskim i klasnim odnosima u svijetu, zavijenima u traženje novog, svježeg, neposrednog i iskrenog umjetničkog izraza. Jedan od revolucionarnijih pomaka svakako su intervencije u urbanom prostoru koje preispituju upisano i s vremenom usvojeno značenje u određenoj zajednici. Široj publici Dimitrijević je najprepoznatljiviji po Slučajnim prolaznicima, fotografijama anonimnih ljudi koje svojim dimenzijama i pomno odabranim mjestom izlaganja poprimaju auru poznatih i slavnih ličnosti. Tako su se u sklopu Zagrebačkog salona na Trgu Republike 1971. godine, mjestu rezerviranom za portrete cijenjenih državnika, pojavile fotografije ljudi iz tadašnjeg svakodnevnog okruženja. Kasnije su imena prodavačice u supermarketu ili šetača u parku, postavljena u kontekst institucije poput muzeja, stvorila paralelnu priču i ispisala povijest sljubljenu s poviješću velikih ikona. Slučajni prolaznici su tijekom godina obišli mnoge svjetske renomirane muzeje i galerije, a izvrsno su uklopljeni i u Muzej suvremene umjetnosti.
Slučajnost, autentičnost i autorstvo
Krajem sedamdesetih godina nova umjetnička praksa preispituje i alternative institucionaliziranog prostora za izlaganje umjetničkih djela. Uočivši potencijal javnog prostora i mjesto grada kao intenzivan poligon za proizvodnju značenja koji je podložan promjenama, Dimitrijević radi Slučajne slike, Slučajne crteže i Slučajne skulpture, što je odlično prikazano u dokumentarnom filmu. Ulje na platnu ili brončana skulptura više se ne smatraju jedinim izvorom divljenja u umjetnosti i mjesto se ustupa istraživanju, eksperimentu i intelektualnoj igri. Koncept je naizgled vrlo jednostavan – autor postavlja karton mlijeka na cestu koje nakon nekog vremena pregazi vozač auta. Kada vidi mrlju na cesti koja je posljedica vozačeve “intervencije” i ovisno o odgovoru radi li se o umjetnosti ili ne, Dimitrijević prepušta drugome umjetnički potpis. Uzmemo li u obzir da se radovi takve vrste stvaraju paralelno s Barthesovom objavom o smrti autora, jasno je kako je granica između autorstva i autentičnosti, pa tako i onoga što je proglašeno umjetničkim ili ne, opasno poljuljana. U idućim desetljećima ona će samo sve više kopniti.
Anonimnost u sjeni slavnog
Izuzetno je zanimljivo autorovo tumačenje povijesti i samim time, osvijetljavanje određenih „problema“ u interpretaciji i stvaranju umjetničkog kanona. Usudi li se danas netko reći kako su Leonardo da Vinci, Paolo Veronese ili Tintoretto „slučajno“ uvršteni među najveće slikare svih vremena? Naravno da ne, no priča napisana u obliku bajke O dvojici umjetnika provocira razmišljanje o tome. Suprotstavljanje poznatih i slavnih imena s nepoznatim i anonimnim dovodi do suštine pitanja o konstruiranju povijesti i mogućem ispisivanju novog narativa. Što bi se dogodilo da kralj, prema Dimitrijevićevoj priči, nije pozvao Leonarda da Vincija u svoj dvorac? Povijest umjetnosti i svjetske kulturne baštine bila bi sasvim drugačija. U skladu s time, na preispitivanje navodi i spomen ploča s natpisom Ovo bi moglo biti mjesto od povijesnog značaja koja je okružena serijom fotografija s različitim mjestima koja su imala potencijal ostati zapisana u dominantno prihvaćenoj povijesti (crkvica u selu, telefonska govornica, fontana u parku), međutim, iz tisuću i jednog razloga ostala su u sjeni.
Umjetnost, svakodnevica i priroda se izjednačuju
Na drugom katu nastavlja se autorovo suočavanje s „velikim“ i „malim“ pričama, no u nešto uzbudljivijem i razigranijem tonu. Umjetnikova rečenica „Louvre je moj atelje, ulica je moj muzej“ rezultirala je uzbudljivom i neobičnom serijom radova Posthistorijski triptih. Originalno remek-djelo, kakvo susrećemo samo u najvećim svjetskim muzejima poput Louvrea, kombinirano je sa svakodnevnim predmetom i voćem ili povrćem. Naizgled banalno, a zapravo vrlo promišljeno i efektno. Tri elementa, umjetnost, svakodnevica i priroda isprepliću se u pažljivo formiranom krugu istovrijednosti. Postavljanjem različitih elemenata u isti kontekst događa se međusobno prožimanje i predmeti istovremeno dobivaju ili gube na vrijednosti u toj mjeri da dolaze na istu razinu i tvore nedjeljivu cjelinu, što je logičan nastavak autorove poetike o brisanju proizvoljno uspostavljenih granica.
“Nema grešaka u povijesti. Cijela je povijest greška.”
Izložba krije i prave male instalacijske dragulje, poput video-projekcija u malim komorama ili rekreacije špilje Lascaux. U Dimitrijevićevoj verziji paleolitske zidne slike transformirane su tisućama godina u budućnost i upotpunjene pojednostavljenim crtežima životinja s imenima poput Kafke, Pitagore ili Tesle. Znamo da instalacija nije napravljena u Lascauxu, kako tvrdi i njeno ime, no što bi se dogodilo da je zaista tako? Dok prolazite muzejom, usmjerite pogled malo pažljivije prema zidovima i primijetite kako vas neprestano prati misao „Nema grešaka u povijesti. Cijela je povijest greška.“
Izložba je značajna, ne samo zbog svog retrospektivnog karaktera, već i zbog toga što se Dimitrijević napokon vraća u Zagreb nakon posljednje izložbe održane u Muzeju Mimara davne 2000. godine. Ljubitelji suvremene umjetnosti ne bi ju smjeli zaobići, a i oni koji to inače nisu, nakon što ju razgledaju, naučit će cijeniti ovog karizmatičnog, kreativnog i neustrašivog umjetnika.
Izložba je otvorena do 21. lipnja.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
