Prozor u intimu drugosti (“Roma”, A. Cuarón)
Nema gotovo ništa ljepše od toga da se zavalite u meko sjedalo u mračnom kinu i na dva sata postanete dio nečega izvan sebe, a što istovremeno komunicira s vama na vrlo oslobađajući način. Šteta je, stoga, što je Roma meksičkog redatelja Alfonsa Cuaróna istovremeno izašla na Netflixu kada i u kinima, dajući nam izgovor da samo lijeno uključimo stream. Cuarón nije u svoj film ubacio specijalne efekte ili zvukove dostojne zaglušivanja IMAX-om, već je snimio film na kraju kojeg uistinu poželite da ste ga gledali u kinu, kako bi njegovu kinematografsku genijalnost doživjeli u punom sjaju.
Cuarón je redatelj zanimljiva opusa, jedan od rijetkih koji izbjegava izgraditi distinktivan stil i razviti lako prepoznatljiv potpis, ali se u svim projektima iznimno dobro snalazi i skuplja pohvale – od komične drame (s dozom tragičnosti) o odrastanju Y tu mama también, preko magične drame o odrastanju Harry Potter i zatočenik Azkabana, distopije Children of Men i sci-fi drame Gravity, Cuarón se u Romi iz svemira vratio korijenima i gledateljstvu predao intiman pogled (djelomično) u vlastito odrastanje pomoću svakodnevice dobrostojeće meksičke obitelji i njihovu neposrednu okolinu u Mexico Cityju 70-ih.
Polagani raspad svega namještenog
Roma donosi priču o godinu dana života u jednoj meksičkoj obitelji koja živi u istoimenom dijelu Mexico Cityja, prikazanu uglavnom kroz oči Cleo (Yalitza Aparicio), njihove samozatajne i povučene služavke. Film vrlo smireno i nenametljivo ulazi u njenu svakodnevicu i intimu, prateći je u kućanskim poslovima jednako kao i u njeno slobodno vrijeme. Pomoću Cleo tako upoznajemo gospođu Sofíju (Marina de Tavira) i njenih četvero klinaca, koji se vrlo rano u filmu moraju suočiti sa sumnjivim izbivanjem svog oca. Cleo i sama prolazi kroz ljubavne nedaće te bol napuštene žene, koja je prikazana vrlo cuarónovski suptilno.
Spor ritam filma tako s velikim efektom prikazuje umjeren, ali siguran raspad svih prividno savršenih stvarnosti iza zatvorenih vrata – što se simbolično prikazuje i neprestanom borbom sa psećim izmetom u dvorištu – koji će kulminirati u trećem dijelu filma kad se skine sva šminka i opuste namještena lica.
Nagrada za strpljive
Roma je film koji odmah na početku filtrira svoju publiku – spora i pomalo jednolična priča bez previše događaja u prvom dijelu filma odbit će one željne akcije i dinamičnosti. Ipak, bila bi velika laž reći da je i u tih prvih sat vremena film dosadan. Cuarón manjak radnje na početku kompenzira predivnom kinematografijom, odnosno gotovo nesnosno dugačkim, ali prekrasnim kadrovima u kojima likovi nesmetano postoje, a u kojima se gledatelji jednako povezuju s likovima i s njihovom okolinom. Ne pripovijeda se samo pomoću radnje i likova, već se pažnja gledatelja suptilno usmjerava na detalje iz okoline koja simultano egzistira neovisno o akterima – na gledatelju je hoće li iz toga što iščitati ili ne.
U glavnu priču zbog toga prodiru detalji iz povijesti Mexico Cityja, koji utječu i na život likova, ali nisu u fokusu, što je jedna od značajki Cuarónova rada, vrlo jasna, primjerice, u Y tu mama también. Nakon što je osigurao povezanost između svog filma i gledatelja, Cuarón povećava dinamičnost i emotivnost priče, koje pogađaju jače upravo zbog sporijeg uvoda. Strpljenje kod gledatelja se u konačnici velikodušno nagrađuje.
Osobno i univerzalno
Roma je nenametljiv ulazak u intimu jedne obitelji i od samog je početka jasno da gledamo nešto vrlo osobno. Prvi dio filma prati svakodnevne aktivnosti Cleo i obitelji, koje se inače u filmovima ponekad prikažu u simpatičnim montažama s veselom glazbom u pozadini, ali kod Cuaróna ona se prati sa zadivljujućom, no nenametljivom pomnošću. Iako se aktivnosti poput čišćenja ili pranja suđa često ponavljaju, postoje sitne varijacije koje zapravo vode prema zapletu i raspletu radnje, ponovno se nekako vraćajući na početak – Cuarón film započinje i završava dugim kadrom u kojem se može vidjeti prelet aviona nebom.
Simbolizam je općenito vrlo razvijen, no kao i inače, ne nameće se, već se samo nudi, ali ga nije pretjerano teško uočiti i dodatno produbljuje cjelokupni doživljaj. Isprepletenost komike i tragike također je sveprisutna, a jedna strana ni u jednom trenutku ne prevagne. Ta isprepletenost daje ovoj osobnoj priči univerzalan ton, jer iako nam redatelj daje djelomičan uvid u vlastitu intimu kao i intimu svojih likova, ne zaboravlja ni na važnost povezanosti gledatelja s pričom.
Nov oblik nostalgije i drugost
Čitava je Roma natopljena nostalgijom, ali ne onom pomodnom koja se temelji na referencama na popularnu kulturu određene dekade. Film je na neki način sastavljen od savršeno postavljenih nostalgičnih sličica koje ne tuguju toliko za vremenima, koliko za osjećajima i stanjima, a i činjenica da je film sniman crno-bijelom tehnikom dodatno pojačava osjećaj nostalgičnosti, srećom izbjegavajući prelazak u njeno patetično poetiziranje.
Napuštenost je jedna od glavnih tema filma, prvenstveno napuštenost žena. Fokusom na ženama redatelj je odao počast onima iz svog djetinjstva kao i svima onima koje su kroz život morale same, bez da ih se pitalo mogu li. Žene su u središtu čitavo vrijeme, ne samo zbog toga što je Cleo glavni lik, već zbog toga što Cuarón brižljivo sklapa priču o onim drugima. Primjerice, jasna je i razlika između Cleo i njene gazdarice Sofije, kako rasom, tako i kulturom te se tako ne zanemaruje rasna raznolikost Meksika. Zanimljiva je činjenica i da se Cuarón odlučio za većinski nepoznatu postavu i većini je glumaca, uključujući sjajnu Yalitzu Aparicio u glavnoj ulozi, ovo prvi glumački projekt.
Svi ovi faktori, pomno odabrani i smješteni upravo ondje gdje im je mjesto, stvaraju prekrasnu i dirljivu priču koja će još dugo ostati s onima koji dopuste da im se približi. Cuarón je ponovno potvrdio da je majstor u pripovijedanju, beskompromisan i odlučan u onome što želi reći.
