Istaknuto
17.07.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta I ovog tjedna u Novoj glazbi donosimo domaće i regionalne glazbene novitete na preslušavanje i glasanje za one koji to zaslužuju.

16.07.2019.

Vrijeme čitanja: 5 minute Hrvatski se redatelji pitaju po čemu je Hrvatska radiotelevizija javna, a po čemu hrvatska. Pozivaju da poručite HRT-u: 'Meni se to gleda!'.

Glazba

Šest figura traži autora: Kratki uvod u stil jednog kantautora

18.04.2019. Valentina SertićFoto: tumblr
Vrijeme čitanja: 5 minute

Tko još danas piše pisma? Ona dugo putuju i na njih se odgovara polako. Dugo i polako tako su teške riječi. U vrijeme kada je i SMS sablast, rijetki su još daju priliku da dugo šute i pričaju polako. No do naše je glazbene redakcije ipak stiglo nekoliko pisama. U kuvertama i s pečatima iz kućne radinosti. Pisma su to pjesničkih figura koje traže svoga autora i žele opravdati svoje postojanje. Prepoznajete li ih?

Objavljujemo ih u ovom zagonetnom članku koji, ako ga odgonetnete, postaje kratki uvod u poetiku jednog od najplodnijih kantautora naše generacije, Denisa Kataneca. Ako vam je draži susret kroz glazbu, njegovu diskografiju potražite na Bandcampu. Ovdje je poveznica na najsvježije izdanje Klinike, EP “Rode”.

A ako su vam najdraže fizičke manifestacije, Denisa i prijatelje možete poslušati i uživo 24. travnja na koncertu grupe Seine i Klinike Denisa Kataneca u velikom pogonu Tvornice (detalji).


_ _ _BOL

Dragi Denise,

moje ime je Ciconia ciconia. Malo je onih koji me znaju po ovom imenu, a oni ionako rijetko čitaju, najmanje ovakvu „literaturu“. Radije gledaju i zapisuju. Zbog toga vjerujem da sam kao C. C. zaštićena u granicama anonimnosti ocrtanih tvojom dobrom voljom da ne povlačiš moj rep po oguglalim poljima. Ti me najčešće zoveš onako kako me narod zove, ali u množini. U tvojim pjesmama nas je uvijek nekoliko. Ne kažeš točan broj, ali imam osjećaj da nas zamišljaš u paru ili u postapokaliptičnoj gužvi na nebu koja nam krila boji masnom čađom. No čak i u toj gužvi čini mi se da nas je uvijek dvoje. Moja je vrsta ipak prepoznatljiva po onome što vaša zove jednoženstvo, vjernost i duge noge. Neki vjeruju da smo besmrtni, da ne umiremo te da, ako dovoljno dugo živimo, postajemo ljudi. Tvoja nas je vrsta nekada rado viđala u svojoj blizini. Svijali su nam gnijezda iznad svojih ognjišta.

Sada nas se češće sreće u tvojim stihovima, nego u njihovim domovima. I gdje god nas sretneš uvijek smo na kraju ili nekom novom početku tog beskrajnog života. Mi smo simbol plodnosti i sreće u tvojim stihovima zatrpan snovima o nevinosti. Majka-ljubav koja odbija priznati da više neće rađati. Brižnost koja traži o čemu bi se brinula. Znaj da strpljivo čekam dostojanstveni rasplet svoje priče. Prikrati mi vječnost odgovorom na pitanje zašto si na naslovnicu EP-ja Klinike Denisa Kataneca stavio hrpu mačaka?

Tvoja Ciconia.


ONO_ _ _ _ _ _ _ _

Poštovani Denise,

pišem ti u ime Odjela za žrtve Ministarstva nesamostalnih jezičnih jedinica. Naime mi se već godinama pokušavamo izboriti za svoj status u jezičnoj stvarnosti i, unatoč zalaganju mnogih, ne možemo razbiti predrasude stvorene o nama. Gledaju na nas kao na djecu, da posudim tvoje riječi „labilnu čeljad“ koja nije dovoljno zrela da na sebe preuzme složene zadatke i značenja. S obzirom na to da većina naših predstavnika odbija govoriti jezikom onih drugih, rasprave se svode na gukanje, gakanje, graktanje i roktanje. Puno vikanja i deranja. Kažu da smo teška, zahtjevna djeca. Jedini način da postanemo neovisne je promjena stranačkih boja, pomak u nekom smjeru, lijevo ili desno, samo da je progresivno. Rekli bi o nama da smo stvarno nesposobne izboriti se za sebe, ali su nam ipak dali da se bavimo politikom. Zasluga za to što nismo odustale od sebe ide u ruke onima koji nam u svojim pjesmama daju da budemo samostalne.

Tvoja pjesma Klinika je neobična oda riječima iznimno podobna za vrijeme teške semantike. Poigrava se svima nama, sad jesmo, sad nismo, ruga se frazemima, sad jesu, sad nisu, kao i Sjemenke, jedinice i nule, nule, nule, nule… a kruna smislenog stvaranja predana je najmanjima među nama. Gu gu ga ga ga. Nekada ni sami nismo sigurni što vidiš u nama, ali ti se želimo zahvaliti na dobročinstvima. U tvoju čast organizirale bi i domjenak. Samo ne znamo kako on treba izgledati i zvučati pa ti pišemo u nadi da ćeš nam odgovoriti kakav bi to banket priličio nekom poput tebe i tko bi na njega uopće trebao biti pozvan?

S poštovanjem, Ha ha

p.s. Zapamti da ti pišemo iz svijeta u koji gotovo svatko može doći.


_ _ _ _TEZA

Servus, Denis!

Već dugo nisam čuo tako vješti portret kao što je onaj u Rika Veli. Znaš, ljudi vole portrete. Zato su Beatlesi i Stonesi vječni, jer su njihovi likovi neuništivi. Takvog jednog stvorio si i ti. Nije ti ni prvi put. Ako se ne varam, tebe su i zavoljeli zbog portreta. Snažne su to slike koje u sebi imaju ljude. Pejzaži su za one manje ambiciozne. (Ne kažem to pejorativno, jer gdje bismo mi sa svim tim snovima da su svi jednako ambiciozni? Nekad treba napisati i pjesmu o snijegu. Znam da znaš. Pa ti čak i vrtove portretiraš.). Sliku čovjeka teško je uništiti kad je naslika vjerodostojna ruka. No ona se može samouništiti. Samouništenje se i događa u posljednjoj strofi pjesme o kojoj pričamo. Sve dok je opet ne pokrenemo.

Glazba čini čuda, u njoj je vječnost trenutak, brutalnosti zvuče nježno, a tuga kao radost. Možda je najbolji razlog da pjesnici postanu glazbenici upravo taj da iskoriste sve čari nesuglasja koji se rađa iz nesklada između riječi i melodije. Ova je pjesma prepuna unutrašnjih borbi i razdora, a opet iz nje izvire ljepša strana života. Građena je i preživljava na okamenjenim kontrastima; tama i svjetlo, buka i tišina, malo i puno. Mogao bih još dugo misliti o njoj. I ne bih te htio pitati o ovoj pjesmi, ali morat ću. Ne moraš ulaziti u detalje. Reci mi samo je li još živa i gdje si je upoznao? Znaš, ljudi vole portrete.

Florian


_ _ RED_ _/_ _ _ _ FORA

Dobar dan, Denise.

Nadam se da je dan. Došla sam te pitati jesi li ikad vidio stada kako padaju nasred pustinje? Ja nisam nikada bila u pustinji, a stada sam vidjela samo živa, ali imam lažno sjećanje na taj događaj. Bio je to završni izazov velikog putovanja, konačno iskušenje za iskusne pustolove, probijanje kroz tvrdu pustinju i njezin meki pijesak. Čovjek bi možda i izdržao. On pred sobom ima cilj, zna zbog čega se žrtvuje i spreman je platiti cijenu. Poznaje sve valute i znaju ga u svakoj mjenjačnici. Životinja je jaka, ali ne zna zašto ga prati. Sve što ima je volja za preživljavanjem. Ne želi pokazati svoju slabost i zato joj je i zadnji korak jednako dubok kao i prvi. Jaka je i ponosna, sve dok ne može više. Tek kad je pred njom već kraj vidi da je sve bilo više-manje uzalud. Nisam nikada bila u pustinji, ali mislim da znam kako padaju mrtva stada nasred pustinje. Na koje pustolovine ti imaš lažna sjećanja?

Anonimna


PON_ _ _ _ _ _

Denise, Denise, Denise,

ponavljanje je majka znanja. No što nas pokušavaš naučiti? Uporno nižeš iste rečenice, iste sintagme, iste riječi, iste veznike, pa i iste slogove. Ponovit ćeš i po deset puta ono što si htio reći. Nije valjda sve u ritmu! Naravno, gradirat ćeš to, jer pjesnik je tu da riječi drži pod kontrolom. Uspijeva li ti uvijek? Ili se nekada riječi otmu i naprave nered pa požališ što si im dao toliko prostora? Ne mogu se oteti dojmu da je poruka jača ako se kaže samo jednom, a ti me podsjećaš da u buci ljudi ne slušaju dobro i da treba viknuti. I ponoviti. Ljudima se mora ponavljati, a netko mora odrediti što to.

Ponavljanje je majka, a sastavljanje otac znanja. Hoće li me aktivisti tući, jer mi se sviđa svijet u kojem majke i očevi zajedno nešto rade? Kad je baš tako da sve riječi koje znamo zvuče kao psovke, dolazim u iskušenje da svaku kažem triput. A ti, kad nisu tvoji, stihove kojih pjesnika, majki i očeva ti voliš ponovno i uvijek iznova ponavljati?

Pozdrav od mame


IGRA RIJEČIMA

Dragi Denise,

pišem ti u ime svih onih kojima je dosadno i koji možda ne znaju da se i riječima može igrati. Većina se riječima zabavlja tek poredno, slušajući i čitajući ih, ali ne i zadirući u njih, stvaralački. Mislimo da to mogu samo oni kojima to olako dođe, samo od sebe. Zaboravljamo da je igra samo početak, da su to mutne vode morfonologije, ali da se i nama more može razbiti na re-mo-re. Postoje li neki zadaci kroz koje bi nas proveo da nam pokažeš da se igrati riječima možemo svi? Hvala ti!

V.

(Visited 219 times, 1 visits today)

Komentari