Istaknuto
19.07.2018.

Tri autorska projekta, jedna opera, jedan mjuzikl, praizvedba jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenje jednog klasičnog naslova - to su najbolje predstave u sezoni 2017./18. koje se izdvajaju po svojoj kvaliteti, originalnosti, izvrsnoj režiji i glumačkim ostvarenjima.

18.07.2018.

Prošle godine počeli smo praksu filmova i albuma starih deset godina, tako i ove nastavljamo s filmskim naslovima, ovaj put iz 2008. godine.

Izvedbene umjetnosti

“Šest likova traži autora” (Kerempuh): Borba protiv pasivnosti je borba za identitet

18.02.2018. Antonia SvetinaFoto: www.kazalistekerempuh.hr

“Dame i gospodo, Hrvatice i Hrvati, ćevapčići i ćevapi…”. Riječi su to voditelja programa (sjajan Borko Perić) kojima se od prvog trenutka signalizira da je pred publikom još jedan kazališni uradak Olivera Frljića. Na daskama Satiričkog kazališta Kerempuh u Zagrebu 19. siječnja premijerno je izvedena predstava “Šest likova traži autora“, Frljićeva adaptacija slavne drame Luigija Pirandella. Nova interpretacija nije se odmakla od temeljnih tema koje predstavlja original, već ih je, kao što to i priliči čitanju klasičnog dramskog djela, aktualizirala.

Uvodne “provokacije”

Na početku predstave publika je uvučena u iluziju da će gledati klasičnu satiričnu predstavu u kojoj će se nasmijati aktualnostima iz hrvatskog društvenog života. Međutim, Frljić već time pokazuje da je vjeran Pirandellu. Naime, u originalnom dramskom tekstu lik redatelja i glumačka družina uvježbavaju jedan Pirandellov raniji komad (komediju “Il Giuco delle parti”) prije nego na scenu stupaju likovi. Frljić tako u toj uvodnoj predstavi u predstavi na scenu postavlja ono što tipično od njega očekujemo.

Pred nama su karikature javnih osoba. Radi se o satiričnom prikazu svadbe Velimira Bujanca. U Frljićevoj verziji biskup Mile Bogović posvećuje uzvanike kokainom iz bočice u obliku djevice Marije. Thompson u ovoj viziji pjeva cajke, tu je i sveprisutna Željka Markić, a Zlatko Hasanbegović je postao Titov izvanbračni unuk. Atmosfera neodoljivo podsjeća na “seoski” dernek. Kreiranju tog dojma pridonosi i sama publika koju zabavljaju raskalašeni prizori na sceni, koji su svojevrstan suptilan portret današnjeg hrvatskog društva.

Ovom početnom satirom Frljić čini dvije stvari. Osim što ta predstava u predstavi prikazuje ono što se u široj javnosti smatra tipičnom Frljićevom predstavom, istovremeno kritizira sve one pasivne građane – bili oni gledatelji, glumci ili lica iz javnog života – koji se s iskvarenošću današnjice nose samo smijehom i povremenim odlaskom u kazalište. To se potvrđuje kada na scenu dolaze likovi koji žele ispričati svoju “bolnu dramu”, a redatelj im odgovara da to “ovoj” publici nije zanimljivo, ona želi smijeh i psovku. Pasivnost redatelj prigovara i svojoj glumačkoj postavi koja ne želi sudjelovati u izvođenju scene vjenčanja. Motiv pasivnosti će se kroz tijek predstave razvijati u nekoliko ključnih scena, no njegova centralizacija započinje upravo ovom, naizgled jednostavnom satirom.

Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Od Pirandella do Frljića

Ne bi bilo nimalo pošteno da se ova predstava svede na njezinih prvih desetak minuta, što se u široj javnosti nakon premijere često događalo. Ulaskom šest likova na scenu, koji dolaze potražiti autora koji bi na sceni prikazao njihovu priču, prekida se jedna uobičajena večer satire i ponire se dublje u pitanja identiteta, obiteljskih odnosa i licemjerje društva. Tim Pirandellovim tematskim cjelinama Frljić pridružuje okvir hrvatske stvarnosti. Taj okvir se javlja u obliku povremene sintagme ili aluzije, poput spominjanja fraze “U ime obitelji” od strane šest likova, što podcrtava izopačenost obiteljskih odnosa koji vladaju među njima.

Ova predstava funkcionira na nekoliko tematskih razina. Prva je, u Frljićevim predstavama neizostavna društvena kritika. Druga je ona koja se odnosi na razradu Pirandellovih motiva. U tom kontekstu možemo govoriti o “stoličnosti” pojedinaca te vječnoj potrazi za autentičnim identitetom među prašumom maski zadanih društvenih norma. Neizostavna je i obrada kazališnih mehanizama koja je urezana u samu srž ove drame. Radi se o osvrtu na artificijelnost kazališnog čina kojeg vidimo u sukobu likova i glumaca koji se vrzmaju u nemogućnosti prenošenja istinske boli likova.

Motiv U ime obitelji savršeno se uklopio u disfunkcionalnu obitelj koju je Pirandello stvorio. Posebno do izražaja dolazi Otac (Vilim Matula) koji objašnjava svom Sinu (Damir Poljičak) razloge zbog kojih je otjerao njegovu majku od sebe. Izopačenost tog lika kulminira u odnosu s Pastorkom (Linda Begonja) s kojom, u navodnom neznanju, spava u bordelu Madam Pace. Scena kojom se Frljić izruguje slici onoga što se naziva “normalnom” obitelji donosi nam likove za stolom kako jedu špagete (vrlo zabavan odabir jela kojim se još jednom poigrao Pirandellom kao autorom), dok glumačka družina čini isto, samo s njihovih glava. Okupljenost oko stola za ručkom slika je koju povezujemo s harmonijom obiteljskih odnosa, ali njihovi pokreti i način na koji govore pokazuju da će svatko od njih puknuti pod teretom koji im je nametnut. Scenska slika odiše nervozom, anksioznošću koja proždire likove i njihova alter- ega, glumce.

Tko zapravo traži autora?

Maske koje obitelj nosi dovode nas do najvažnijeg postavljenog pitanja. Ono se odnosi na naslovnu potragu za autorom koja nam otvara razna čitanja vidljiva u likovima i glumcima. Glumci se nalaze pod čizmom isfrustriranog redatelja (odličan Jerko Marčić) čije su ideje primorani promovirati. Oni su prikaz Pirandellovog viđenja izgubljenog suvremenog čovjeka koji pod teretom svih uloga koje mu društvo (u ovom slučaju redatelj) nameće, gubi mogućnost autentičnog proživljavanja. Njima uz bok nalazi se skupina likova zarobljena u nemogućnosti vlastitog ostvarenja i bijega od okvira koje postavlja njihova obiteljska drama.

Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Određenost igranjem uloga i nemogućnost pronalaska odgovora na pitanje “tko sam ja” najvažnija je okosnica Pirandellova i dramskog i proznog rada (središnja je tema njegova najvažnija romana “Il fu Mattia Pascal“, ali i poznate drame “Uno, Nessuno e Centomilla”). Kulminacija motiva sveprisutne glumačke note naših života događa se u sukobu Pastorke i Glumice (Tihana Lazović). Pastorka prigovara Glumici nerazumijevanje njezina lika, smatrajući da je prava gluma ono što ona mora činiti u bordelu Madam Pace svake večeri. Glumica pak smatra da je ona sposobna preuzeti svaku ulogu koju joj njezin redatelj dodijeli. Ona na sceni živi svakog lika kojeg utjelovljuje, kao što i mi živimo svako svoje lice.

Preciznost glumačkog ansambla

Orkestriranjem svakog pokreta na sceni nastaje određena vrsta koreografije (odličan posao Ane Kreitmeyer) koja nas tjera da glumce ne sagledavamo kao likove s kojima valja empatizirati. Kolektivne reakcije i pokreti glumaca razbijaju iluziju realizma u kazalištu. Sam način glume traži distancu, daje do znanja da je ipak riječ o satiri koja ostaje prisutna u svakoj pori ove kazališne predstave, čak i u onim trenucima kada postavlja ozbiljna pitanja pred svoje gledatelje. To je vidljivo u sceni u kojoj se prikazuje Pastorkina bol zbog gubitka oca, a glumačka joj skupina izražava sućut. Takva scena stvara paradoksalan smijeh u kojem se osjećaju utjecaji Pirandellova humorizma. Svaki pokret skupine izaziva smijeh, svaka isforsirana riječ i namješten osmijeh koji će se, nakon što Pastorka još nekoliko puta spomene očevu smrt, pretvoriti u uzvik: “Ma jebo te tata”. Ipak, ne smijemo se samo karikaturalnosti prikazane situacije, već shvaćamo da ta orkestriranost koju Frljić vješto režira izlazi iz okvira kazališnog prostora i onoga što nazivamo realističnom glumom kakvu najčešće susrećemo.

U nekoliko ključnih scena Frljić se ipak vraća realizmu, što tvori savršenu dinamiku tijeka predstave. Ta dinamika omogućuje da se ni u jednom trenutku ne možemo opustiti ili izgubiti koncentraciju. Time razbija potencijalnu monotoniju koja bi mogla nastati od akumuliranja takvih neprirodnih i orkestriranih pokreta. Jedan od takvih prizora je sukob Pastorke i Glumice u kojoj do izražaja dolaze sjajne glumačke sposobnosti Linde Begonje. U sceni u kojoj ju je redatelj pokušao silovati, Pastorka predstavlja više od svojega lika i postaje utjelovljenje ženske energije. Ono je intervencija u tekst drame u kojoj je prikazan upitan odnos Očuha i Pastorke.

Njezin je identitet u tim trenucima sveden na figuru prostitutke, ljušture ženskog bića kojim se muški likovi poigravaju kako ih je volja. Značajna je i scena u kojoj Pastorka moli ostale glumce i likove da joj povjeruju da je zaista bila silovana. Oni joj odgovaraju pitajući se može li osoba koja prodaje svoje tijelo zaista biti silovana, govoreći da joj je to u prirodi. Frljić tako veoma vješto progovara o recentnim događajima vezanima uz slučajeve silovanja u Hollywoodu, propitujući ne samo njih, već i sam položaj žene u svijetu u kojem mnogi slijepo vjeruju da je ravnopravnost spolova postignuta.

šest likova traži autora

Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Intervencija u kraj drame

U Pirandellovu originalu predstava završava samoubojstvom Dječaka (Roko Sikavica) i utapanjem Djevojčice (Iva Šimić). Ova scena ne ostavlja nadu likovima i njihovim ukalupljenim životima u kojima nemaju drugog izbora osim biti sudionicima drame koja im je dodijeljena. Frljić svoje likove oslobađa kroz Pastorku koja postaje simbol emancipacije od naizgled beznadne situacije. Ona uzima svoju sudbinu u vlastite ruke i oslobađa se ubijajući sve ostale likove i glumce prisutne na sceni. Tim se postupkom zaokružuje ciklus pasivnosti koji se kao motiv javljao kroz čitavu predstavu, što na samom početku u aluzijama na pasivnost publike i glumaca, što kroz likove i njihovu nemogućnost izražavanja vlastite priče. Ovaj završetak predstavlja zlatnu zraku nade kojom nam Frljić pokazuje da pasivnost nije jedina opcija te da izlaz postoji.

Iako je dio javnosti u njoj vidio samo pretjeranu provokaciju, “Šest likova traže autora” dokazuje da je Pirandellova drama pronašla autora koji je znao što s njome učiniti. Da je Pirandello među živima, možda bi i stisnuo ruku svom kolegi na razvijanju najkompleksnijih tematskih jedinica njegove drame – ako bi on i Frljić prešli preko političkih različitosti. U samo sat i 15 minuta otvoren je veliki broj pitanja u originalnoj interpretaciji jedna kultne drama… Nemojte mi vjerovati na riječ kada kažem da je predstava vrijedna gledanja, to bi bilo suviše pasivno, uvjerite se sami u Kerempuhu tijekom nadolazećih mjeseci (ako predstava nije rasprodana).

(Visited 510 times, 2 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(17 votes, average: 3.235 out of 5)

Komentari