Skokovi u traume (“Trampolin”, K.Z. Matijević)
Film Trampolin redateljice Katarine Zrinke Matijević imao sam priliku pogledati premijerno na Pula film festivalu prošle godine. Nakon projekcije publika je Arenu napustila nedefiniranih emocija i mišljenja. Komentari na film bili su stidljivi, a najčešće se moglo čuti: “Ima tu nešto…” ili “Ideja je sjajna…“. Moje mišljenje nije se mnogo razlikovalo od mase, film je bio dobar, ali nešto je nedostajalo. U studenom sam na ZFF-u ponovno pogledao film, a reakcija publika bila je gotovo identična onoj iz Pule. Ja sam ipak otkrio “ono nešto što je nedostajalo” na prvom gledanju, stoga sam imao posve novo mišljenje.
Skok iz djetinjstva u zrelost i obrnuto
Film, na prvu, ostavlja dojam da pratimo tri protagonistkinje, različitih životnih dobi, koje proživljavaju traume obiteljskog nasilja. Najmlađa od njih, sedmogodišnjakinja Lina, nakon razvoda roditelja ostala je pod skrbništvom majke Helene. Helena zbog nedostatka strpljenja i mnoštva osobnih problema često pribjegava fizičkom nasilju kao odgojnoj metodi, dok baka Marta, svjedok svega, prikriva nanesene ozljede puderom. Jedina osoba koja se protivi radikalnim odgojnim mjerama je ujak Ivan koji ima previše obaveza te ne može uvijek voditi brigu o maloj Lini.
Druga protagonistkinja, sedamnaestogodišnja Nika, iskrada se od kuće i provodi vrijeme sa svojim dečkom koji zarađuje novac od iznajmljivanja trampolina. O Nikinom životu saznajemo veoma malo jer ona pokušava prikriti svoje probleme tako što izvana izgleda sretno i samouvjereno. Njeni problemi također leže u teškom odnosu s posesivnom i agresivnom majkom. Treća protagonistkinja, četrdesetogodišnja učiteljica ritmike Nikolina, radi u domu za nezbrinutu djecu. Dok iskazuje razumijevanje prema štićenicama doma te razvija majčinske osjećaje prema njima, trauma iz mladosti budi u njoj strah od trudnoće i roditeljstva.
Tragovi za nešto drugo…
Malo pažljivijim gledanjem filma može se doći do zaključka da istovremeno pratimo tri razdoblja života jedne protagonistkinje. Redateljica Matijević potrudila se da nam ostavi poprilično velik broj tragova kroz film kako bi nas uputila na ovu misao, premda je publici na festivalskim premijerama ovo nekako promaklo. Tragovi se kreću u spektru od sitnica, poput kućnog ljubimca ili očito istog imena protagonistkinja, do trenutaka koji se teže primijete, poput konverzacija koje međusobno vode protagonistkinje ili ujednačenog razmaka u godinama majki i kćerki.
U lovu na zamjerke!
Postavljanjem stvari ovako rješava se mnogo problema koje su naveli kritika i publika PFF-a i ZFF-a. Nedovoljno razvijeni pojedinačni likovi majki i kćerki spajanjem u jednu majku i jednu kćer pričaju kompleksnu i realnu priču. Zamjerka da je Matijevićka snimila površan rad o obiteljskom nasilju također su besmislene, film pratimo iz pozicije žrtve, pratimo razvoj njene traume, osobe s traumom ne otvaraju se tako jednostavno niti žele sve reći, samo ono osnovno, najpotrebnije, taman tako da spojimo njihovu priču.
Ako bi zaista tražili zamjerku na film, to bi onda bile dubiozne lokacije. Vjerojatno je redateljica pokušala postaviti simboliku kaosa koji obitava u savršenoj vanjštini, ali luksuzni stanovi i dom za nezbrinutu djecu ipak nemaju svoje opravdanje direktno u filmu. Sve u svemu minorna zamjerka za prvi dugometražni igrani rad jedne redateljice.
Hrvatski val filmske svakodnevice
Ivona Juka, Hana Jušić i Katarina Zrinka Matijević svojim filmovima prvijencima Ti mene nosiš, Ne gledaj mi u pijat i Trampolin začetnice su novog pravca u hrvatskom filmu. Svojim radovima odlučile su progovoriti o svakodnevnim problemima hrvatskog društva, prikazujući nam traumu na rubu stvarnosti i apstraktne umjetničke fikcije. Nadajmo se da će “filmski val hrvatske svakodnevice” nastaviti svoj razvoj među drugim mladim redateljima i redateljicama.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
