Reference, karikatura i dvije tajne službe (“Kingsman: The Golden Circle”, M. Vaughn)
Prije tri godine gledali smo “Kingsman: The Secret Service“ i nakratko se podsjetili kako bi na trenutke zabavni kino-hit trebao izgledati. Malo britanskog šarma, subverzivnosti, kulturnih i društvenih referenci te britki humor koji se iz pubova preselio u svijet tajnih službi. “Dvojka” je ostala u tom konceptu, iako malo geografski proširena i na američku stranu, a u svojem finalnom proizvodu nije ponudila ništa novo, već sve ono što i “jedinica” nosi, možda s malo više naglaska na više i jače.
Redatelj Matthew Vaughn ima iskustva s filmovima koji sa sobom nose predznak superheroja, pojedinca koji žele spasiti ili promijeniti svijet pa je klasično uskakanje u dobro poznate cipele nevidljivo. Kod njega nema prilagodbe, barem u “The Golden Circle“, od prve scene velike automobilske jurnjave po Londonu (snimano u Birminghamu) pa sve do konačnog ujedinjenja i pobjede junaka nad zloglasnom šeficom najvećeg svjetskog narko-kartela, Poppy Adams. Sama radnja, naravno, nije toliko u planu tijekom gledanja jer je svima jasno kako će završiti, a nema niti najmanje sumnje da će Eggsy ostvariti svoj cilj i dobiti još jednom, sada od svoje zaručnice – danske princeze – ono što mu je i obećala na kraju prvog dijela.
Borba protiv droge
Mnogo referenci na prvi dio je logično jer ako su fore i dijalozi bili smiješni prvi puta, sigurno će većina koja pogleda nastavak biti potaknuta da gleda film baš zbog tih istih internih, skrivenih humorističnih situacija. Filmu je to i plus i minus jer su pamtljive scene iz prvog dijela ostale u sjećanju i ovdje se spominju u kontekstu, ali nastavak nije uspio ništa više nego oživiti ih i iskoristiti na staroj slavi.
S obzirom na to da se dobar dio radnje zbiva u Sjedinjenim Američkim Državama, posljedično tome dolazi do otkrivanja ekvivalenta tajnoj službi Kingsman. U Americi se agenti s vrhunskim sposobnostima i tehnologijom nazivaju Statesman, također imaju paravan firmu koja se bavi proizvodnjom viskija, ponajviše zbog toga što američki građani više vole kupovati alkohol od odjeće. Sasvim implicitna kritika društva koncept je kojim se vodi i ovaj film, a uloga američkog predsjednika pripala je Bruceu Greenwoodu. Iako je njegov screentime gotovo zanemariv, drago mi je da su scenaristi odustali od ideje da predsjednika uobliče kao Donalda Trumpa. Naravno, to ne znači da predsjednički plan o ubijanju svih drogeraša kako dileri ne bi više distribuirali drogu nije velika sprdnja na cjelokupnu američku vladinu kampanju pod nazivom “War on Drugs“.
Također, stereotipno prikazivanje seljačkih Amerikanaca i uglađenih Britanaca nikad nije bilo polariziranije. Ipak, Vaughn ne radi to jer ne zna drugačije, nego vrlo jednostavno uzima stvari s društvenog gledišta. U “team America” nalaze se tako Halle Berry, Pedro Pascal, Channing Tatum i Jeff Bridges koji su svi odreda južnjaci, a jedan od njih ne dopušta ženi da postane agent, već je njezina uloga namijenjena sjedenju u bazi. Kod Britanaca situacija je drugačija jer oni su pristojniji i modno osviješteni te su vrlo nježni prema svojim ženskim polovicama.
Respektabilna glumačka postava
Julianne Moore utjelovila je glavnu negativku, već prije spomenutu Poppy, kojoj je dala dozu psihotičnosti, organiziranosti, težnju za moći i humora koji neće sjesti svakome. Cijeli se film Poppy ne pomiče iz svoje baze u Kambodži, ali je njezina interpretacija zla u svakom trenutku dojmljiva i podređena radnji. U svom tom šizo-svijetu gdje je svaki karakter priča za sebe našao se i Elton John u ulozi Eltona Johna jer, ipak, što je vrijedno oteti Britancima kad već imaš priliku?
Dobar ostatak postave iz prvog filma ponavlja se i ovdje te zaista na tom planu nemamo što za dodati. Colin Firth i Mark Strong odrađuju posao kakav priliči zanatlijama, a Taron Egerton mlada je faca u svijetu filma koja se može poistovjetiti s današnjom mladeži, naravno, sve dok ne obuče svoje Kingsman odijelo.
Specijalni efekti pršte u gotovo svakoj sceni. U tome se može pronaći zamjerka jer oni koji još nisu cijepljeni protiv previše “zelene podloge” teško će izdržati do kraja filma. S druge strane, ovaj film treba shvatiti kao neku vrstu trasha i sprdnju na sve superšpijunske filmove pa i općenito blockbustere, iako nam je jasno da je i sam film jedan u tom žanru. Pravilan koncept koji je Vaughn uspostavio s prvim dijelom ipak mu daje za pravo da se s mnogo sarkastičnih i ironičnih referenci probije kao film o kojem je moguće govoriti izvan konteksta fabule.
