Srđan Sandić: “Život je umjetnosti pogonsko gorivo”

Srđan Sandić (1985, Osijek) završio je Fakultet političkih znanosti, studij novinarstva, Mirovne studije i UN Akademiju te Ženske studije u Zagrebu. Surađivao je ili surađuje s nizom kulturnih medija u Hrvatskoj i regiji. Objavio je knjigu drama i dramskih fragmenata S(i)nu bez s(i)nova (Sandorf, 2012), Književne večeri sa Srđanom Sandićem (Velvet, 2013) u kojoj su okupljeni razgovori s autoricama, i knjigu Vrati se i kaži zbogom (HDP, 2014), napisanu u suautorstvu s Raphaëlle Oskar.

Ovu impresivnu biografiju prijatelj i kolega na studiju komparativne književnosti Srđan Sandić obogatit će krajem godine romanom NEMA TAMO (ljubav je glagol). Rukopis koji beskompromisno otvara karte ljubavi, boli i društvene nepravde tematski se naslanja na autorova ranija ostvarenja, a objavljuje ga zagrebačka Hena Com.

Pišeš kolumne, književne i kazališne kritike, inicijator si tribina Književne večeri u Velvetu i Cruising u MaMi koje su, među ostalima, ugostile Mani Gotovac, Dašu Drndić, Kristijana Novaka, Ivanu Sajko, Tenu Štivičić, Filipa Davida i mnoge druge. Surađivao si i na emisijama Trećeg programa Hrvatskog radija Jutro na trećem s Ivicom Prtenjačom  i Kultura demokracije s Bojanom Munjinom. Odnedavno vodiš teatrološku tribinu Čitanje kazališta  koju si autorski koncipirao u Zagrebačkom kazalištu mladih. Svojim djelovanjem dinamiziraš domaću kulturnu scenu pa me zanima kako u taj tempo uklapaš sebe kao pisca. Kako, na vremenskom i autorskom planu, na tebe utječe angažiranost u kulturi, blizina različitih poetika?

Dodao bih u ovaj nužno pretenciozan niz i još jedan važan projekt, a to je tribina Budi mi lik koju vodimo kritičarka Jadranka Pintarić i ja u Knjižnici Marije Jurić Zagorke već par godina, a planiramo i dalje. Projekt je važan jer okuplja sasvim raznoliku publiku, primarno umirovljenike i umirovljenice. Najveću tremu imam upravo pred njima. Odgovor na drugi dio tvog pitanja jest da mislim kako svakom pisanju, svakom drugom umjetničkom kreiranju uvijek i jedino treba život kao pogonsko gorivo. Zadnju knjigu Vrati se i kaži zbogom objavio sam u suautorstvu s berlinskom umjetnicom Raphaëlle Oskar 2014, a završili smo je 2013. U međuvremenu sam pisao i pisuckao, odustajao i nastavljao. Ja sebe tek rijetko doživljavam kao pisca. Skup je luksuz taj identitet, a sramota me je isticati ga kao nekakav orden-identitet. Pisac si samo onda dok pišeš, ni prije ni poslije.

Osim toga, intenzivno se baviš kazalištem. Knjigu drama i dramskih fragmenata S(i)nu bez s(i)nova pjesnik Aleksandar Hut Kono pohvalio je zbog terapeutskog jezika i otklona od cool stvarnosne proze, a pojedine drame uprizorene su u kazalištu Mala scena i Teatru &TD. Kao dramaturg surađivao si s Marijom Kovačem na predstavi Lux in Tenebris (2011, Teatar &TD), na baletu u HNK Ivana pl. Zajca, pohađao si program Experimental Theatre koji su pokrenuli Robert Waltl i Ivica Buljan. Imaš li slične projekte u vidu ili si se, budući da trenutno pripremaš roman, distancirao od kazališta? Je li moguće paralelno s obje noge biti u više književnih formi?

Moj doprinos kazalištu trenutno je rad na magisteriju koji se bavi politikama izvedbe dvojice naših trenutno najistaknutijih performera, Labrovića i Markovića koji kasnije želim preraditi i objaviti kao studiju. Mislim da smo kao frilenseri osuđeni na taj prokleti multitasking, u kojemu samo frik humanoidni preizdizajnirani birokrati nalaze užitak i smisao.

Knjiga Vrati se i kaži zbogom, napisana u suautorstvu s Raphaëlle Oskar, nastala je na temelju razmjene e-mail poruka. Njezin, kako je u kritikama kazano, avangardni karakter i brze, neoznačene izmjene autorskih glasova, knjigu opskrbljuju izvedbenim potencijalom. Je li kazališni diskurs inspirirao formu teksta ili se on naknadno otvorio?

Otvarao se, sada s naknadnom pameti bih to rekao. Dok smo bili u procesu, važno nam je bilo dati si pravo na govor, pravo na ispravku, a prvenstveno, pravo na grešku. Kako to Ugrešić divno opisuje: Svi se mi lijepimo jedni na druge poput prozirnih folija sa skrivenim tekstom, urastamo jedni u druge, sve nas, svakoga ponaosob, naseljavaju tajni stanari, svi mi naseljavamo tuđe kuće. Postajali smo si sugovornici, ukratko, jer smo dijelili slične “kuće”… A dijalog je, kao što znamo, težak rad, uglavnom se ne znamo čuti, uglavnom sebe ne znamo čuti. A još češće si nemamo ni što reći.

Trenutno pripremaš svoj prvi roman naslovljen NEMA TAMO (ljubav je glagol). U kojoj je fazi rukopis, kada možemo očekivati objavljivanje i koja je pozadina ovog pomalo kriptičnog naslova?

Pri kraju sam, i planiramo ga do kraja godine objaviti. Sretan sam što je Hena Com prepoznala potencijal tog teksta i što mi je urednica kolegica koja mi je postala prijateljica – Tanja Tolić. Pozadina romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu. Dakle roman se bavi dvoma zanesenjacima, idealistima, brijačima, budalama, a protagonist je svakako i moje okrnjeno “ja“ s okrnjenom biografijom koju pokušavam stabilizirati i destabilizirati. Kolaž je jedini modus kojim se to može, bojim se.

Ulomak iz romana naslovio si Podvije(s)t, a taj termin zatim opisuješ kao rudnik bez zraka, boje i zadovoljstva. U njemu nalazimo nagovještaj očeve smrti, otkriće homoseksualnosti, dijagnoze fizičkih i psihičkih bolesti. Hoće li u rudnik s vremenom prodrijeti svjetlo ili je čitav roman svojevrsni negativ dobrog života?

Izvrsna ti je formulacija negativ dobrog života. Kada već tako romantično postavljaš, rekao bih da u rudnik nikada neće prodrijeti svjetlo, to je priroda njegova postojanja, uvjet njegova postojanja. Eventualno svjetlo je tek umjetno svjetlo, ili je na kraju tunela, a tada više ne pripada rudniku.

Svaki fragment je jedna fotografija. One zatim formiraju kolaž koji je raspoloženjem, rekla bih, monokromatski, ujednačeno siv. S obzirom na tvoju ljubav prema Marguerite Duras, a i sličnost u fotografskom i fragmentarnom bilježenju stvarnosti, moram te upitati jesi li crpio inspiraciju iz njezinog Ljubavnika?

Taj roman je istinolik. Čitao sam ga mnogo puta, vukao sa sobom u selidbama, križao i podvlačio, prepisivao pa i nadopisivao. I dalje mi nije skroz jasna opčinjenost istim. Znam da se puno naših kolega ne bi složilo s ovim što ću reći, ali ja zaista osjećam taj roman kao veliki pomak u europskoj književnosti, gotovo pa tektonski. Upravo je taj roman razlog zbog kojeg je puno spisateljica oformilo svoj glas, usudilo se ispisati ga. Pasao je mojoj iskrivljenoj slici ljubavi, ali ju je i promijenio. Naravno da ne smijemo vjerovati u tu bolesnu ideju da ljubav postoji makar nije s nama, to su blasfemične slike života koji ne želiš zapravo živjeti…

Iako si i u novom rukopisu sklon križanjima, kurzivima, odvajanju teksta u zagrade, razigranim i eliptičnim dijaloškim pasusima, tekst je puno konvencionalniji od ranije spomenutog ostvarenja, Vrati se i kaži zbogom. Je li ta discipliniranost rezultat čitateljskog iskustva ili želje da se udovolji konvencionalnijoj formi?

Moja recentna discipliniranost bila je direktna posljedica konvencionalnijeg života koji sam živio zadnjih par godina u partnerstvu koje se baš nedavno okončalo. Strukturiran život donosi strukturiranije misli. S obzirom na to da je hrvatsko čitateljsko pučanstvo, ako je suditi po tome što čitaju ili kupuju – dosadno i nazadno, a ja odlučujem živjeti i dalje u Kroejši, moram tako i pisati. Možda malo pretjerujem, ali samo malo. Želim eventualno udovoljiti nekolicini ljudi koje poštujem, i samom sebi, prvenstveno. Od zadovoljavanja normi i tuđih prohtjeva me odmah boli želudac. Počinjem somatizirati psihičko nezadovoljstvo. Nedavno sam, možda je malo nevezano za pitanje, krenuo pisati za jedan zaista duboko problematičan medij, dva dana mi nije bilo dobro, i dao sam otkaz. Odjebao sam svoju klasnu krivnju koja mi je govorila da moram prihvatiti sve što mi se nudi da preživim. Uz glavu i račun, ipak prije svega treba slušati tijelo. To je nekakav zaključak.

U intervjuu za Büro pisanje si definirao prostorom moguće slobode. U tvojim tekstovima dominantna su pitanja ljubavi, melankolije, identiteta. Kako si razvijao spisateljski odnos prema njima? Jesu li uvijek bile izraz apsolutne ili tek dozirane slobode, pokušaja da se sačuva neki djelić intime?

Zbog svojih identiteta koje sam konstruirao i koji su posljedično mene konstruirali, nisam imao baš puno izbora. Da bih tako „grešan“ preživio u ovako homogenoj i fašistoidnoj zajednici, intima je morala biti glasna i probojita. Melankolija je inherentna posljedica tih identiteta, političkih, tj. seksualnih pa ako hoćete i intelektualnih. Ona je tu da očuva zdravlje, ona je kao osip koji se pojavljuje na oslabljenom tijelu. Dobro ju je uzeti u obzir, nježno ju treba tretirati, i ne ići protiv nje. Ona ipak, na koncu, jest mračna sila koja nas prije ili kasnije proguta. Pjesnikinja Maya Angelou je govorila jednu frazu koje se često sjetim – When you know better, you do better. Pisao sam i pisat ću samo o onome što mi pripada, što mislim da jesam ja, dok to mogu misliti. S obzirom na recentno, da se poslužim Rambertovom formulacijom zatvaranje ljubavi, osjećaja sam da mi je ionako krhki „ego“ na aparatima. Vidjet ću kako će to ići s pisanjem.

U S(i)nu bez s(i)nova kažeš kako je ljubav za klince i naivne budale, a na drugom mjestu kako je ljubavna religija svrsishodna. Oba citata upućuju na osamljenički, mitski karakter ljubavi, a slično ju je u svojim Fragmentima opisao i Barthes kojeg nerijetko spominješ u svojim osvrtima…

Upravo me tome uči moje iskustvo. Priroda ljubavi je i trošnost, pokvarljivost, dok nam je istovremeno neophodna tu kao cilj, stremljenje, ideal, vjera. Ona je tu kao nalog, čeka da ju se ispuni, pošalje, pretplati, zauzme, otme, sačuva, ali i podere, izgubi, zaboravi. Nema samo jedno lice, puna je maski, dvojnika. Tu je da nas podsjeti na smrtnost i prolaznost, na kratkotrajnost i ljepotu.  Valja se sjetiti Luhmanna koji nas je naučio da djelovanje iz ljubavi nije samo prilagođavanje, ne želi se samo sviđati, ne želi samo ispunjavati želje. Terminologija soumission tj. pokoravanje i complaisance tj. ugađanje više nije adekvatno.

Riječ je o tome da se nađe smisao u svijetu drugoga. I taj, kao i svaki drugi svijet, nije bez problema, a tako ni smisao koji ga potvrđuje nikada ne može biti neproblematičan. Možemo se eventualno suprostavljati mušicama i raspoloženjima drugoga. Moramo se izložiti riziku da konačno ne znamo što je za drugoga dobro i da se umjesto toga držimo „ljubavi“. Pokazalo se to i na primjeru okončanja ljubavnog odnosa. Naime, konac ljubavi mora objaviti onaj koji još ljubi. Ukratko, pjesma grupe Letu štuke spomenute zaključke sublimira već u naslovu sasvim pogođene pjesme „Sami“, a refren je otprilike „Sami smo na svijetu izgleda, sami, ti i ja.“ Vi kao ljubavni duo spram svijeta, ili ti i tvoj ego spram ideje ljubavi. Bit ću ciničan i reći da drugog u toj relaciji zapravo nikada nema. Uglavnom ga izmišljamo. I da, Barthes je nezaobilazan jer je  ponudio i razjasnio prijeko nam potreban ljubavni vokabular. Naravno, fragmentarno. Ne znam jesu li mi miliji Fragmenti ljubavnog diskursa, ili opozit im odnosno možda tek nadogradnja – Dnevnik korote?

Budući da smo kolege na studiju komparativne književnosti, ovo pitanje je nezaobilazno – što trenutno čitaš i koje naslove bi označio književnim hitovima godine?

Nedavno sam pročitao zanimljivu autofikciju The end of Eddy mladog francuskog autora Édouarda Louisa. Obožavam roman Szilárda Borbélya Nevoljnici – Zar je Mesija već otišao?. Trenutno pak čitam novu knjigu Dubravke Ugrešić Lisica. Radi svoje tribine u ZKM-u, iznova sam čitao Anne Ubersfeld Čitanje pozorišta. Rekao bih da treba pročitati Ondjakijev roman Prozirni. Kao i svu poeziju Milene Marković.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.