Strip kao društvena i osobna ispovijest: Izlazne rane i Persepolis
Može li strip, koji se obično smatra zabavnom formom lišenom bilo kakvog dubljeg značenja ili poruke, i često vezanom uz seksističke stereotipe o ženama, predstaviti aktualne probleme društva i pojedinca?
Nakon čitanja dva stripa u izdanju naklade Fibra, specijalizirane za nakladu raznih žanrova ove popularne vrste, odgovor na prethodno postavljeno pitanje potpuno je jasan. Da, unatoč svim predrasudama, strip može govoriti i o ozbiljnim pitanjima, kao što su politički problemi, sloboda govora, vjeroispovijesti, ali i kompleksan osobni svijet autora. Izlazne rane izraelske autorice Rutu Modan, te Persepolis, svjetski uspjeh perzijske autorice s francuskom adresom, Marjane Satrapi, na vrlo ozbiljan način progovaraju o problemima s kojima se autorice suočavaju u svojoj svakodnevnici.
Uvjerljiva freska iranskog i europskog društva
Persepolis Marjane Satrapi jedna je od najpoznatijih “grafičkih novela” prošlog desetljeća, prevedena na niz svjetskih jezika , a odnedavno je možemo čitati i na hrvatskom. Iako je strip originalno izdan u četiri albuma, anglosaksonski izdavači odlučili su se za sažimanje u dva djela, a hrvatski izdavač, Fibra – izdao je cijeli strip u jednom svesku, što nije naškodilo razumijevanju pojedinih cjelina.
Persepolis je do sada možda bio poznatiji našoj publici po svojoj filmskoj adaptaciji, koju je režirala sama autorica u suradnji s Vincentom Paronnaudom, i tako postala prva žena nominirana za Oscara u kategoriji animiranog filma. Nagradu, nažalost, nije osvojila zbog premoćnog protivnika iz PIXAR-a (Ratatouille), ali radi se o dva filma koja se uopće ne mogu uspoređivati.
Kao i film, Persepolis je podijeljen u kraća poglavlja koja prikazuju određene prepreke s kojima se Marjane tijekom svog odrastanja suočava. Njena obitelj je obitelj intelektualaca , prozapadno orijentiranih ljevičara, te je mala Marjane od najranijeg djetinjstva bila nesputana društvenim normama. Strip počinje prikazom promjena do kojih je došlo Islamskom revolucijom, od marama koje su bile obavezne u školama i odvojenih razreda, do partyja i zapadnjačke glazbe koji su bili zabranjivani. Persepolis je oštra kritika iranskog društva napisana s velikom dozom autoironije, te vrlo privlačnog vizualnog stila. Upečatljive crno-bijele sličice izrazito su stilizirane, ali i dalje sjajno ocrtavaju karaktere likova, te često naginju u karikaturalan prikaz ljudi s ruba društva. Posebna meta Satrapi su oni koji su tijekom revolucije i sami prošli svojevrsnu revoluciju, te se okrenuli fundamentalizmu. U prikazima djetinjstva, Satrapi posebno duhovito opisuje svoje snove za vrijeme kojih razmišlja da razgovara s Bogom ili Prorokom, te iznosi svoju životnu filozofiju koja se već u najranijoj dobi protivi službenim vjerovanjima iranske države.
Osim kritike iranskog društva, možemo naići i na kritiku hladnog europskog društva koje odbacuje mladu Marjane tijekom obrazovanja u Beču jer se ne uklapa ni u kakve norme niti očekivanja svoje okoline. Ona je mlada i buntovna, te čak provodi dva mjeseca kao beskućnica i gotovo umire od upale pluća. Europsko društvo ne samo da joj nije pomoglo da se integrira, već ju je na neki način odbacilo radi specifičnog načina odijevanja i glazbenog ukusa.
Uz sve to , Persepolis je i osobna i obiteljska priča. Sentimentalno je prikazano doba prije revolucije, posebno kroz lik bake koja umire prije nego što se Marjane vraća u Iran. Osobne dvojbe između obrazovanja i zabave, a kasnije i između ljubavi i obitelji, predstavljaju teme koje su univerzalne za čitavo čovječanstvo u pojedinim razdobljima života. Persepolis je izuzetno upečatljivo djelo koje se ističe svojim originalnim vizualnim stilom, mračnim humorom, nostalgičnim i melankoličnim tonom, te velikom iskrenošću.
Tek otvorene rane izraelskog društva
Izlazne rane Rutu Modan govore o Kobyju, mladom taksistu u Tel Avivu koji nakon smrti majke uzdržava svoju tetu i tetka, a s ocem nije kontaktirao već nekoliko godina. Iznenada se pojavljuje djevojka Numi koja je bila u vezi s njegovim ocem, te ga obavještava kako je on možda poginuo. Zajedno kreću u potragu za tijelom Kobyjevog oca, tijekom kojeg se, sasvim neočekivano, zaljubljuju, te naposljetku glavna narativna linija pada u zaborav i zamjenjuje je ova druga, ljubavna.
Upravo je to najveća slabost ovog stripa, koji svojim vizualnim dijelom uvelike podsjeća na legendarnog Tintina. Priča o izgubljenom ocu koji iznenada umire sjajan je materijal, koji je mogao analizirati brojne boljke izraelskog društva, ili barem sukobe na osobnom planu likova. Usprkos tome, dobili smo priču koja u jednom trenutku samo nestaje i postaje klišeizirana ljubavna priča sa sretnim završetkom. Naime, Numi nije tipična ljepotica, ali naposljetku pronalazi pravu ljubav, iako nam njena motivacija nije nimalo jasna. Zapravo motivacija nijednog lika nije u potpunosti jasna, niti su objašnjeni svi događaji koji prethode radnji samog stripa, kao na primjer ljubavna veza Kobyjevog oca Gabriela i Numi.
U jednom trenutku čini se kao da je Kobyjev otac potpuno zaboravljen, ali onda dolazi do rješenja koje podsjeća na antički deus ex machina – Koby pronalazi njegovu novu adresu, i upoznaje njegovu novu ženu koja ga je “izvela na pravi put”, ali Koby svog oca ne susreće. Tako lik oca ostaje skriveni lik koji upravlja događajima cijelog stripa, iako nam njegov karakter nije u potpunosti jasan (osim da se nije prikladno brinuo za Kobyja).
Iako slovi za angažirani strip, on se nažalost tek dotakao ključnih problema izraelskog društva. U jednom trenutku spominje se odnos prema nežidovima, a kroz prikaze ratnih stradanja i ureda za identifikaciju žrtava koji radi poput tvornice možemo iščitati suptilnu kritiku izraelske militarističke politike. Položaj žene u društvu i njena „sudbina“ da nađe bogatog ženika također su tek spomenute. Od početne priče koja je obećavala mnogo, nažalost nismo dobili puno. Strip se tek dotaknuo nekih ključnih problema, ali sama autorica nije imala dovoljno hrabrosti da o njima progovori.
