Slatko poput medenjaka (“Sve najbolje”, S. Tribuson)
U ovdašnjim se filmskim krugovima pomalo skeptično gleda na sretne završetke, smijeh bez gorčine i pravu ljubav iza ugla pa dobro poznati recept romantične komedije u božićnom ruhu naši redatelji dosad nisu isprobavali. S druge pak strane, američkoj i britanskoj produkciji takvih priča nikad dosta. Da film uzrokuje dijabetes, godišnja proizvodnja ovog sladunjavog žanra postala bi glavnim uzročnikom bolesti, visokorizičnoj u zimskim mjesecima. No kada vrata ovom tipu komedije otvori Snježana Tribuson koja ga četiri godine pažljivo priprema po originalnoj recepturi, ali s domaćim sastojcima, možemo uzviknuti: „Imamo svog konja za utrku! Za sve nadolazeće godine tu je puni potencijal za uljuljkavanje u božićnu atmosferu na televizijskom programu!“
Da je konvencija u domaćem ruhu i više nego dobrodošla, dokazala je puna dvorana razdraganih lica Riječana koji su premijeru filma Sve najbolje u svom gradu dočekali u Art-kinu Croatia, povodom osmog rođendana omiljenog kina u centru grada.
Sve najbolje priča je o usamljenim neznancima koji se ususret Božiću, namjerno ili slučajno, nalaze u potrazi za ljubavlju koja ih svojim neobičnim sponama spaja jedne s drugima. Tako se isprepliću životi dobrodušne slastičarke Verice (Ksenija Marinković) koja po prvi puta odlučuje uzeti sudbinu u svoje ruke i zavesti prevrtljivog zavodnika i majstora Ljubu (Goran Navojec), operne pjevačice Brankice (Renata Pokupić) koja se nakon prekida veze vraća u svoj rodni kraj, njenog oca Tome (Bogdan Diklić) te novog partnera u operi u kojoj povrijeđena Brankica igrom slučaja nastupa, španjolskog baritona Martina (Ozren Grabarić). Kad tome pridodamo Veričinu bolesnu sestru te dvije blagoglagoljive medicinske sestre (Ksenija Pajić, Dora Fišter Toš) koje brinu o svima pomalo (a najviše o tome kakav pravi muškarac treba biti), dobivamo neobičnu mrežu običnih ljudi koje malo božićne čarolije (ili, u ovom slučaju, žoharima otrovani medenjaci) povezuje u slatku i toplu priču, idealnu za hladni prosinac.
Naglasak na detaljima
Iako koncept i struktura filma previše podsjeća na dobro nam znani Love actually, svježinu filmu daje nekoliko elemenata. U prvom su redu režija (Snježana Tribuson) i scenografija (Željka Burić) koje brinu o detaljima čija prisutnost nije samo vizualno vrlo ugodna i topla, već poput zabavnog pripovjedača ukazuje na sitnice koje na komičan način prate razvoj radnje (primjerice, lajtmotiv Veričinih papirića sa zadacima koje mora obaviti). Zatim je tu i fantastičan odabir glazbe – arije i brojevi Mozartovog Don Giovannija koji je, prema riječima Snježane Tribuson, dijelom i zaslužan za ideju o ovom filmu.
Prekrasne melodije odlično ističu ono malo znamenitog, neobičnog i uglađenog u životima naših protagonista koji po svoj prilici inače takvi nisu. Dok operni pjevači Brankica i Martin uvježbavaju operu za božićnu premijeru, koja u filmu naglasak stavlja samo na ljubavne dijelove (kako prikladno za romantiku!), prevrtljivu stranu Mozartovog zavodnika utjelovljuje soboslikar Ljubo. Zabavna je to igra glazbe, uloga i komedije u jednom.
O glumcima (gotovo) sve najbolje
Humor Snježane Tribuson proizlazi iz njenih likova koji su redom odlično utjelovljeni. Pritom valja istaknuti da je ženski dio postave izvedbeno jači. Ksenija Marinković standardno je izvrsna i svojim likom Verice drži zasluženu centralnu poziciju filma. Renata Pokupić, po struci operna pjevačica bez iskustva u sedmoj umjetnosti, možda je najveće iznenađenje filma. Jednostavnost i lakoća kojom glumi opernu pjevačicu Brankicu, djeluje svježe, neposredno i prirodno. Ksenija Pajić i Dora Fišter Toš, koja se gotovo vratila ulozi Bibe iz televizijske uspješnice Odmori se, zaslužio si, u liku medicinskih sestara zabavan su začin komediji.
Na muškom je planu Goran Navojec uspjela i duhovita karikatura soboslikara zavodnika, no Ozren Grabarić kao da je ostao u sjeni poznatih likova smušenih i karizmatičnih uloga Colina Firtha. Lik oca također je u okvirima konvencije žanra, no Bogdan Diklić u njemu je odrazio tih, no vrckav duh radi kojeg nije podlijegao plošnosti poput Ozrena Grabarića.
Sve najbolje zasigurno ne nudi sve najbolje od filmske umjetnosti, no nudi dovoljno da se osjećamo ugodno i sretno u razdoblju kad se želimo osjećati upravo tako. Dobre je želje Snježana Tribuson pažljivo zamotala u lijepo božićno ruho, a koliko je to što smo dobili originalno i inovativno? U tome uopće nije poanta. Onom konju za utrku s početka teksta nećemo gledati u zube, već ćemo redateljici s osmijehom zahvaliti i poželjeti još mnogo filmskih minuta. Sudeći prema reakcijama, riječka će ih publika s nestrpljenjem očekivati.
