Recenzija – “Tetovirana stvarnost” (N. Bali): Kanconijeri su i dalje u modi
Uvijek je vrlo utješno znati da se pojedine zajednice trude održati kulturnu scenu te mladima omogućuju da se izraze i puste svoj glas. Jedna od takvih inicijativa je i zajedničko poticanje mladih na rad Podravsko-prigorskog ogranka Društva hrvatskih književnika i Općine Novigrad Podravski koji svake godine dodjeljuju književnu nagradu “Ivan Vitez Trnski” mladim autorima do 35 godina s podravskog, križevačko-prigorskog i bjelovarsko-bilogorskog područja za najbolji neobjavljeni rukopis, bilo da se radi o poeziji, prozi ili drami. Prošle je godine nagradu osvojila mlada koprivnička autorica Nikol Bali svojom zbirkom poezije Tetovirana stvarnost, a prije nekoliko mjeseci ta je zbirka kao dio nagrade ugledala svjetlo dana i u tiskanom obliku.
Nikol Bali hrabro se upustila u opjevavanje već toliko puta opjevane tematike zaljubljenosti, ljubavi i čežnje, što se može činiti kao riskantan potez ako se ne izvede vrhunski. Ipak, činjenica da je njena tetovirana stvarnost u rukopisu nagrađena govori dovoljno o kvaliteti njenih stihova, u kojima je na svoj način uspjela prikazati toliko osoban, a univerzalan osjećaj.
Ljubavno pismo u stihovima
Tetovirana stvarnost od prvog je do zadnjeg stiha jedno otvoreno ljubavno pismo. Zbirka nije podijeljena na cikluse niti ima neke određene tematske granice, već se neprestano kreće između uspona i padova kompleksnosti odnosa dvoje ljudi, čežnje lirskog subjekta i ljubavne sreće te boli koje kao rezultat svega toga osjeća.
U stihovima se tako može pronaći zaigranost svojstvena ljubavnom zanosu (“Crtam ovce u obliku miševa po bilježnicama u kojima bi / trebala živjeti slova, / umjesto misli filozofa i književnih podataka / u glavi mi stanuju kockice s njegove košulje / i ja sam nevjerojatno sretna i zaljubljena. / Ovako sam zamišljala život.”), tepanja i pripisivanje različitih životnih uloga drugoj osobi, a zatim lirski subjekt potone u sumnju, strah i zabrinutost (“Tišina je tvrdo, nepoderivo/ stajala između nas / U mojim su se mislima taložila pitanja”) do nove pjesme u kojoj slavi zajedništvo i dodire te tako iznova zapada u introspekciju, maštanja i propitkivanja.
Iako je glavna tematika ljubavna, autorica ne zaboravlja ni na neka životna pitanja te vrlo nesebično dijeli životne istine, a zbirka vrvi aforizmima. (“Umjetnost je metamorfoza boli.”, “Nije li da smo previše intelektualizirali / ljubav, strast i seks”) Također neprestano pleše između banalnosti te gotovo djetinjih prepuštanja osjećajima i filozofskih razmatranja o životu i ljubavi, što odlično ilustrira kompleksnost ovog bića koje se svijetu odlučilo otvoriti u obliku zbirke.
Bezbroj nijansi jeseni
Jezik zbirke vrlo je moderan, a stih je slobodan i misli često razlomljene, no autorica ipak izbjegava fragmentarnost i sve su joj pjesme zaokružene cjeline. Česte su i reference na književnost i filozofiju (“Što je ono Nietzsche govorio o povratku / i beskonačnom vraćanju sebi?”, “Skrivali smo se, tamo negdje, na rubu čudesne šume / (Alica bi nam pozavidjela.)”) te popularnu kulturu (“Cohen se ionako pleše bos.”), a čitava zbirka odiše vrlo osobnom notom i čitatelj se osjeća počašćeno što može zaviriti unutar zidina nekog drugog tko nije on sam.
No usprkos vrlo osobnom tonu stihova i referenci, aluzija te implikacija koje može rastumačiti jedino lirski subjekt sam, u stihove se vrlo lako upisuju vlastiti dojmovi, snovi i maštanja, odnosno čitatelju se ostavlja dovoljno prostora da diše uz lirski subjekt i u privatnom pronađe i ono univerzalno te se u tome smjesti ako se usudi.
Kao jedan od ponavljajućih motiva osim ljubavi javlja se jesen koja dobiva različite boje i tonove, odnosno prati raspoloženje lirskog subjekta. Jesen tako od proljetne prelazi u onu pravu hladnu i nemilosrdnu kakva postaje prije nego mjesto ustupi zimi, a lirski subjekt u njene tonove (ili unatoč njima) upisuje ono što trenutno osjeća – jesen tako postaje ili suputnica i supatnica ili mogućnost za sretno grijanje hladnih stopala pod zajedničkim poplunom. (“Proljetna jesen rasplesanog lišća./ Zar je zaista moguće biti sretan u jesen?”, “I bilo je još jeseni,/ ali nijedna nalink na našu jesen.”)
O ljubavi bez patetike
Tetovirana stvarnost odlično demonstrira autoričinu sposobnost hvatanja trenutaka, odnosno ona je precizna gotovo kao fotograf te u svoju pisanu fotografiju unosi vlastitu interpretaciju i nudi je čitatelju na konzumaciju. Iako vrlo poetičan, njen izraz vješto izbjegava patetičnost i prenemaganje, već je samo iskren i otvoren, bez dodatnih fasada i premaza koji bi misli samo nagrdili.
Iako pjesme dobro funkcioniraju i samostalno, zbirka se može doživjeti kao cjelina. Na posljednjoj se pjesmi zbirke ne dobiva dojam konačnosti, ali nije ni nedovršena, već kao što to ljubav i čini, nastavlja postojati u beskonačnost.
Nije u potpunosti jasno je li ovaj moderni kanconijer posvećen jednoj ili više osoba, no to u konačnici nije ni važno, jer je autorica svoju ljubav hrabro ovjekovječila i dala joj ime, a onima koji lutaju sličnim uličicama izgubljenosti u ljubavi novo utočište i oazu razumijevanja.
