THE PRINCESS BRIDE: Šašavim protiv konvencija
Dobro je poznato da kad god filmski studiji prepoznaju neki format kao uspješan, do kraja iz njega izvlače dobit, što kod publike onda izaziva zasićenje i potpuno suprotan efekt od onog kojem se studiji nadaju. Srećom, svakih se nekoliko godina nađe poneki naslov koji zasićenost i konvencije preokreću u svoju korist, ne zaboravljajući da je publika pametna i zapravo vrlo zaigrana te izvrtanjem uobičajenog stvara nešto već dobro poznato, a opet novo. Jedan je od takvih filmova i The Princess Bride iz 1987. godine, u režiji Roba Reinera i snimljenog prema knjizi Williama Goldsteina, koji je napisao i scenarij.
Zahvaljujući dobroj kombinaciji svježih s već uvriježenim metodama preuzetih iz prethodnih dekada Hollywooda, The Princess Bride i danas pobjeđuje test vremena te je film zaradio kultni status i vjernu publiku.
„Is this a kissing book?“
The Princess Bride svoju dovitljivost temelji na sredstvu umetanja priče u priču. Film započinje kada djed (Peter Falk) posjeti svog unuka (Fred Savage), zbog bolesti osuđenog na nekoliko dana u krevetu i odlučuje mu pročitati knjigu koja se u takvim trenucima tradicionalno čita u njihovoj obitelji.
Priča u knjizi prati Westleyja (Cary Elwes) i Buttercup (Robin Wright), dvoje mladih čija je ljubav prekinuta zbog navodnog Westleyjevog stradanja. Buttercup nevoljko pristaje na udaju za princa Humperdincka (Chris Sarandon), ali prije nego se uspije zauvijek vezati za njega, otima je grupa razbojnika. U njeno spašavanje uključuje se princ Humperdinck s jedne strane te tajnoviti, zamaskirani muškarac s druge. Slijedi uzbudljiva priča puna akcije, obrata i napose ljubavi, čiji klasičan tok tu i tamo prekidaju unuk i djed svojim komentarima te samosvijest likova.
Omaž koliko i parodija
Genijalnost ovog filma leži u tome što se ni u jednom trenutku ne shvaća preozbiljno, ali ni ne ulazi preduboko u samosvjesnost. Tako počast odaje i humoru kakav siju primjerice Monty Pythonovci, ali i klasičnim holivudskim filmovima o osvetnicima, poput Robina Hooda ili Zorroa. Svježinu održava tako što obrate u tonu donosi baš onda kada se gledatelj navikne na parodiju, odnosno romantičnu legendu. Likovi igraju tipove karakteristične za bajke, ali dopušten im je određen odmak kojim zabavljaju i sebe i publiku. Elokventne upadice tijekom mačevanja, ekstravagantni i pretjerani pokreti te komentiranje međusobnih postupaka likova pomiješani su s vrlo konvencionalnim zapletima, koji u tom okruženju zapravo djeluju izvornije i iskrenije nego u mnogim žanrovskim ostvarenjima, koja se uglavnom previše trude.
Nekonvencionalnost pospješuju i povremeni posjeti u moderan svijet djeda i unuka, koji strukturalno ometaju tijek priče, ali je itekako obogaćuju, jer upravo zahvaljujući njima The Princess Bride može zaobilaziti. Pod okriljem slobodoumnosti djetinjstva, lik dječaka simbolizira umornu publiku zasićenu stalno istim pričama te okreće očima na svim mjestima na kojima bi i gledatelj da ga mali bolesnik nije već preduhitrio. Dječak i djed tako konkretnije ruše četvrti zid od likova zapletenih u samu priču, otežavajući im posao iznošenja vlastite priče glasnim prosvjedima i kratkim raspravama, ali uvijek se vjerno vraćajući.
Pametna razbibriga
Do kraja filma i publika sama postaje svjesna da je jednako kao i dječak zavedena te uživa u onome protiv čega bi inače možda gunđala. Humor nastao iz parodiranja te akcija i napetost pojačana prekidanjem priče uspiju prodati priču o nedaćama mladog para, što sve zajedno svjedoči o snazi pripovijedanja. Uspjehu dakako doprinose i odlične izvedbe glumaca, naročito dvoje vodećih Caryja Elwesa i Robin Wright te odličnog Mandyja Patinkina, koji se odlično snalaze u Goldsteinovom scenariju da kada na trenutke i zaplešu prema karikaturama, ipak ne gube iskrenost i mesnatost svojih likova.
The Princess Bride dovoljno je lagana razbibriga u čijoj šašavosti mogu uživati i odrasli i djeca svih oblika, označavajući sve kućice potrebne za dobru pustolovinu, a oni malo zahtjevniji gledatelji dobiju i svoju porciju pametnog razmetanja. Film je dobar pokazatelj da nije uvijek toliko važno o čemu je neka priča, nego kako je ispričana.
