The Visit: komedija s napetosti trilera ili horor komičan na sve prave načine?
Redateljska karijera M. Night Shyamalana zastranila je nakon uspješnica poput The Sixth Sense i The Signs. Stoga je film The Visit postao niskobudžetno sredstvo za iskupljenje. Uzmite dvije demografske skupine koje su socijalno stigmatizirane terminima pretenciozni klinci i senilni starci, stavite ih u jednu kuću na tjedan dana i čekajte da vidite što će se dogoditi. Dva su moguća ishoda prema nekim narativnim pravilima. Prvi ishod je da će se u gotičkom okruženju snijega i golog drveća unuci koji nikada nisu vidjeli svoju baku i djeda naći u neočekivanim i jezivim situacijama gdje se moraju nositi s njihovom dementnošću. Drugi ishod je da će to biti topli susret u idiličnom zimskom krajoliku i maloj slatkoj kućici gdje svi jedu kolačiće i igraju društvene igre, a iz njihovih mana nastaju komične situacije.
Shyamalan je iskoristio oboje. The Visit ujedno funkcionira kao horor i komedija u kojem se izmijenjuju smijeh i trnci održavajući napetost kroz svih 90 minuta. Zanimljiva je i redateljska odluka da se okoristi pseudodokumentarističkom tehnikom filma unutar filma. Becca (Olivia DeJonge) mlada je, no duboko zagrižena filmašica koja sa svojim bratom Tylerom odlazi u posjet maminom domu iz djetinjstva. Odluka je da će posjet snimati i pretvoriti ga u dokumentarac tako da je kompletan film snimljen kroz njihove dvije kamere. Činjenica da kamera nije pripovjedač trećeg lica pomaže pri dojmu napetosti, ali i zbližavanju s likovima. Stari redateljski trik koji je davno izašao iz mode, ovdje je upalio.
Naime, njihova majka je otišla iz roditeljskog doma u romantičnom bijegu te su tada presječeni svi kontakti. Becca i Tylor se odlučuju na posjet kako bi pružili mami tjedan dana odmora s novim dečkom te odlaze k baki i djedu koje nikada nisu vidjeli. Ono što se u početku čini kao zabavno iskustvo već prvu večer se pretvara u slijed, u najmanju ruku neugodnih događaja. Baka pati od noćne demencije i njen lik nakon deset sati navečer postaje inspiriran Samarom iz Kruga. Djed prolazi kroz trenutke agresije i zaborava i pomalo gubi kontrolu nad situacijom. Sve to počinje nalikovati na nekakvo parodiziranje staraca i ispad gerontofobije kojem su pridati tipični elementi horora na koje smo svi već oguglali.
Ili je barem tako sve dok redatelj ne izvuče odličan obrat iz rukava. Upravo s tim obratom film kulmira kao triler jer je slagalica riješena, no likovi su odjednom u opasnosti. U načinu na koji se likovi te opasnosti rješavaju dolazi i do vrhunca filma kao drame, posljednjeg sloja ovog žanrovskog kolaža. Svi elementi drame poput intimnih ispovijesti kroz intervjue i portrete time ulaze u zaokruženu kompoziciju. Taj sloj radnje motiviran je odlaskom oca Becce i Tylera iz obitelji koja se od tada pokušava nositi s tim. Emotivni trenuci ne narušavaju fabularnost, no makroskopski ne pomažu izgradnju likova. Oni su okarakterizirani onoliko duboko koliko radnja to zahtijeva.
U široj slici ovo nije neko veličanstveno filmsko ostvarenje, ali pravi šarm je u detaljima; u rimama koje baca osmogodišnji Tyler, znan kao T-Diamond Stylus (uljepšat će vam dan), u najlošijem opravdanju za loše odluke u horor filmovima – filmska etika mlade Becce, u povremenim psihotičnim nudističkim ispadima Nane i naravno, neobjašnjivim ekspresijama Pop Pop-a. Za mene je to jedan od onih filmova koje bi predložila kada bi me netko tražio film koji je zabavan, no ne i glup, nešto uz što ćeš se opustiti, ali ne i zaspati, nasmijati, ali ne i imati osjećaj da si potratio vrijeme.
