Istaknuto
17.08.2018.

Ove godine već smo imali prilike gledati nekoliko kvalitetnih hrvatskih naslova, a što u nastavku gledamo na velikom platnu donosimo u jesenskom pregledu.

16.08.2018.

Iako zadnjih godina nije u naponu snage, Madonna je kroz 35 godina karijere definirala glazbenu scenu kakvu poznajemo danas. Njezin 60. rođendan prilika je da se podsjetimo na veliku karijeru koja je promijenila svijet.

Izvedbene umjetnosti

“Tit Andronik” (ZKM): Razvodnjena kritika patrijarhalnog društva

21.04.2018. Tena NovakFoto: www.zekaem.hr

Nakon uspješnog i nagrađivanog “Hinkemanna“, Igor Vuk Torbica na ZKM-ove daske postavio je “Tita Andronika“, prvu tragediju Williama Shakespearea. Dugo je bila zanemarivana, čak se u pitanje dovodilo i Shakespeareovo autorstvo. Glasi kao jedna od njegovih najkrvavijih tragedija, a smješta ju se između 1588. i 1592. godine. Priča je to o rimskom vojskovođi Titu Androniku i nizu nesretnih događaja koji ga zapadnu nakon uspješnog ratovanja protiv Gota. Pogibije njegovih sinova prati silovanje i sakaćenje njegove kćeri te gubitak vlastite ruke, a sve je isprepleteno s pričom o borbi za rimsku vlast, uz onu o suprotstavljenim Rimljanima i Gotima.

Predstava započinje prologom, Aronovim uvodnim obraćanjem publici koji kontekstualno smješta izvedbu u Zagrebačko kazalište mladih, pojašnjava je i gledateljima želi dobrodošlicu. Ogoljena scena, svedena na podignute bijele mramorne ploče, stoji u kontrastu s crnilom koje ju okružuje. Kao ni u “Hinkemannu”, u kazalištu se ne nastoji ništa sakriti. Tako su izostavljene kulise, svjedočimo preoblačenjima glumaca koji na neki način publiku i zrcale, posjednuti sa stražnje strane scene u maniri epskog teatra. S lijeve i desne strane scene sjede izvrsni Alen i Nenad Sinkauz koji uživo prate izvedbu te vrlo sugestivno doprinose predstavi tkanjem njezine zvučne kulise – instrumentalnom glazbom i ambijentalnim zvučnim efektima.

Za razliku od odnosa među likovima u drami, u srce predstave redatelja Igora Vuka Torbice postavljen je Aron (zaista sjajna izvedba Rakana Rushaidata), dotepenac koji ne pripada ni Rimljanima ni Gotima i oličenje je čistoga zla. S jedne se strane nalaze gotska kraljica Tamora (Katarina Bistrović Darvaš), njeni sinovi Demetrije (Dado Ćosić) i Hiron (Vedran Živolić) i njen novi muž, rimski car Saturnin (Petar Leventić), a s druge Tit (Sreten Mokrović), njegovi sinovi Lucije (Frano Mašković), Mucije, Marcije i Emilije (Jasmin Telalović) te njegov brat Mark (Adrian Pezdirc) i kćer Lavinija (Mia Biondić). Izvrsno se tumače odnosi među likovima, a veliki naglasak je upravo na zrcaljenju Tita i Tamore u roditeljskim ulogama.

Titovo isprazno junaštvo, duševna bolest i neuroza bit će razlog podizanja ruku na vlastite sinove, dok je odnos s Lavinijom nešto kompleksniji. Dinamika njihovog odnosa izgrađena je na incestuoznim podrhtavanjima najjasnije naznačenima u sceni fellatia. Kao nijemi subjekt u njegovom vlasništvu, u prilično doslovnoj interpretaciji, ona naposljetku pogiba od njegove ruke jer je sramota koju su joj silovanjem i sakaćenjem nanijeli Demetrije i Hiron zapravo neoperiva sramota koju je ona nanijela njemu. Zanimljiva je i pozadina kraljice Tamore koja se prividno čini kao polarizirano zlo, dok zapravo između redaka možemo čitati i majčinsku bol, pa možda čak i poslijeporođajnu depresiju kao motiv koji stoji iza svih njenih zlodjela. Tako ništa zapravo ne ostaje jednoznačno, a možda je jedino sigurna neuroza koja titra u svakome od njih.

Foto: www.zekaem.hr

Također, motivi se na trenutke čine razbacanima i doslovnima – svinjska nogica koja predstavlja Titovu odsječenu ruku i završava u Lavinijinim ustima, Aronovo i Tamorino dijete simbolizira skliska jetra ili pak korištenje kečap-krvi. Nejasan ostaje i kriterij odluke za doslovno prenošenje (dramaturgija Katarine Pejović) ili intervencije u predložak (Katarina Bistrović Darvaš pjeva Arrivederci Roma, popularnu talijansku pjesmu iz pedesetih godina, uvođenje Klauna kojeg glumi Milivoj Beader). Tako se s jedne strane, pogotovo ako je nedavno čitao tragediju, gledatelju čini da je izvedba razvodnjena i preduga, dok s druge intervencije u predložak nekako strše iz čitave cjeline.

Iako se u neku ruku već samo po sebi razumije da su kazalište i društvo neraskidivo povezani pa će time i predstava tako već i sama po sebi nadilaziti svoje okvire i prodirati u društvo, ova se predstava silno trudi to naglasiti. Aktualnost se iznova podcrtava tijekom čitave predstave pa tako svjetla ostaju upaljenima do drugoga čina, a uz već spomenuti prolog, predstava završava svojevrsnom refleksijom na današnjicu, epilogom koji govori o teroru, zajednici i njezinoj ulozi u životu čovjeka. Ipak, možda bi mnogo jači dojam bio ostvaren bez toga – predstava je posve razumljiva i bez toga, a gledatelju bi se ostavilo puno šireg prostora za interpretaciju i promišljanja rimske (hrvatske) realnosti.

“Tit Andronik” funkcionira kao jasna kritika patrijarhalnog društva u kojem živimo, gdje se ženski subjekt iznova nastoji ušutkati i oduzeti mu sredstva pomoću kojih bi se mogao društveno boriti. Ona također govori o sve većoj prisutnosti terora koji vlada u društvu. Temelji na kojima je predstava postavljena uvjerljivi su – sjajne izvedbe Sretena Mokrovića, Mije Biondić, Rakana Rushaidata i Katarine Bistrović Darvaš, izvanredna zvučna kulisa braće Sinkauz, korektna dramaturgija i scenografija… Ipak, teško se oduprijeti dojmu destabiliziranog fokusa koji predugo inzistira na pogrešnim stvarima zbog čega se predstava čini napornom i bezrazložno predugom.

(Visited 193 times, 2 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 3.750 out of 5)

Komentari