Umjetnici predstavljaju Brazil na Olimpijskim igrama
Prošlo je spektakularno otvorenje Olimpijskih igara u Rio de Janeiru koji je dokazao da je više nego spreman za ovaj ogroman sportski događaj u Brazilu. S obzirom na dojmove s fantastičnog uvoda u još jednu sportsku priču, zapitali smo se kako su brazilski umjetnici dočekali ove Igre i na koji način će doprinijeti prezentaciji svoje autentične kulture tisućama posjetitelja i čitavom svijetu. Istražili smo koji su brazilski umjetnici predstavljeni u tzv. Olimpijskom muzeju te na koji način u svoj rad uklapaju bogatu sportsku, povijesnu i umjetničku tradiciju svoje zemlje.
Nogometne lopte kao inspiracija za neobične mozaike
Obožavatelj nogometa Felipe Barbosa prenio je svoju strast u fokus vlastitog umjetničkog interesa. Rastvara uobičajen oblik nogometne lopte u plošna polja koja se povezuju u jedinstveni kožni mozaik koji je spreman za izlaganje u muzejskom ili galerijskom prostoru. Osim što je dokazao kako se zapravo jednostavnim činom efektno mogu povezati dvije naizgled nespojive stvari, sport i umjetnost, u svom radu podsjetio je na osobit značaj koji nogomet uživa u brazilskom društvu.
Šareni madraci i važnost kulture tijela u brazilskom društvu
Heleno Bernardi promišlja o odnosu tijela i prostora tijekom procesa preslagivanja i premještanja šarenih madraca u kojemu sudjeluju posjetitelji. Naizgled pomalo čudan koncept. No promotrimo li čitavu stvar iz drugačije perspektive, u kojoj je madrac predmet koji svi koriste (nažalost, možda češće nego krevet) ili su ga barem jedan dio života koristili, tada i tijelo postaje svojevrsnim zajedničkim nazivnikom svih ljudi. Svijest o vlastitom tijelu je karakteristika koju dijelimo, bez obzira na naše podrijetlo, status ili vjerovanja. Čitav koncept dobiva na važnosti u kontekstu vizije tijela kao snažnog komunikacijskog sredstva u brazilskoj kulturi, prizivajući time i tradiciju sambe kao posebne umjetnosti kretanja tijela.
Reinterpretacija Picassa u duhu konzumerističkog kapitalizma
Marcos Cardoso vidi umjetnički potencijal u materijalima poput plastičnih vrećica iz supermarketa, koje su postale i jedan od motiva konzumerističkog društva. Upravo je takav običan priručni predmet koji svakodnevno susrećemo poslužio kao materijal za vrlo zanimljivu reinterpretaciju jednog od najvećih i najpoznatijih umjetnika uopće – Pabla Picassa. Na taj način su elitna umjetnost i značaj imena Picasso suprotstavljeni popularnom (trivijalnom) elementu.
Brazilska spiritualnost i vibrantnost Rio de Janeira
Umjetnica Maria Nepomuceno koristi konopce i perlice različitih boja kako bi ih složila u razigrane volumene, referirajući se time na tradiciju šivanja i krojenja odjeće u njenom rodnom Brazilu. Tradicionalne tehnike omogućuju joj stvaranje kreativnih struktura koje su vibrantnih boja, baš poput brazilskog mentaliteta. Njeni radovi kriju i spiritualni trag, odnosno nadovezuju se na proslavu Círio de Nazaré, najveći brazilski festival religioznog karaktera koji okuplja milijune ljudi u gradu Belemu na sjeveru Brazila. U proslavi se tradicionalno koristi konopac koji povezuje sudionike i označuje vezu s Bogorodicom.
Pitanje umjetničke transformacije
Ovaj umjetnik usvaja impulse konzumerističkog društva, masovnih medija i općenito popularne kulture. Zemog preuzima od dadaista, za mnoge još uvijek problematičan, koncept transformacije svakodnevnog objekta u umjetničko djelo. Mogu li drveni ostaci i čepovi boca promijeniti svoju prvotnu funkciju u onu umjetničku? Zemog tvrdi kako je potrebna samo imaginacija i umjetnička vještina kako bi takvi objekti poprimili novo značenje u novostvorenom kontekstu.
Tijelo kao alat za Olimpijske igre
Alex Flemming proizvodi ulja na platnu velikih dimenzija koristeći bliješteće boje svijetlijih i tamnijih tonova. Na ovom primjeru vidljiva je nepotpuna forma atletskog tijela kojemu ne znamo boju ni podrijetlo, no u krajnjoj liniji, zar to moramo znati? Upravo su Olimpijske igre sportski događaj koji slavi snagu, izdržljivost i uopće veličanstvenost ljudskog tijela i mogućnosti koje mu ono pruža.
Radi se samo o boji kože
Adriana Varejão inspiraciju za ovaj rad crpi iz studije koja je identificirala 135 različitih pojmova u Brazilu za opis boje ljudske kože, od kože boje kave s mlijekom do snježnobijele boje. Koristeći boju koju je sama smiješala, radi seriju autoportreta u kojemu poza ostaje nepromijenjena, a mijenja se samo boja kože. Tim činom dio nje ostaje isti, no promjenom boje kože ona postaje sličnija nekome drugome. Umjetnica nas poziva da razmislimo o društvenom sistemu klasifikacije pojedinca prema boji kože, točnije i preciznije, prema varijanti prirodnog pigmenta melanina u koži. Naposljetku, vrlo je jednostavno: ljudi koji žive u toplijim područjima obično imaju tamniju kožu od ljudi koji žive u hladnijim područjima. Sve je samo dio prirodnog procesa prilagodbe.
U konačnici, navedeni umjetnici predstavljaju suvremenu umjetničku scenu u Brazilu. Na službenim stranicama OI stoji kako su njihovi radovi izabrani jer izražavaju moć promjene koja je svojstvena Riju i skladnu raznolikost koja je kreirana miješanjem različitih kultura. Uistinu, možemo se s time složiti jer je uspješno pokriven širi spektar relevantnih tema, a ujedno je prezentirana i atraktivna, razigrana i autentična strana Rio de Janeira. Pohvaljujemo Brazil što se tiče ovog umjetničkog segmenta, a što se tiče sportskog, navijamo za Hrvatsku!
