Umjetnost modernog življenja (“The Square”, R. Östlund)
Švedski redatelj Ruben Östlund nakon osvojene nagrade žirija Un certain regard za film Force Majeure (2014), vratio se ove godine u Cannes sa svojim najnovijim radom The Square te ovoga puta kući ponio ni manje ni više nego Palm d’Or. Östlundov The Square satirični je vodič kroz današnjicu na površinskoj razini, dok u svojim metaforama krije veliku redateljevu filozofiju življenja.
Zagristi stvarnost
U uvodnoj sceni filma upoznajemo se s Christianom Nielsenom (Claes Bang), kuratorom fiktivnog X Royal muzeja moderne umjetnosti u Stockholmu, dok daje izjavu novinarki Anne (Elisabeth Moss), o nadolazećoj postavci „The Square“. I dok Anne pokušava prodrijeti u Christianov „uzvišeni umjetnički um“, tražeći pojašnjenje opisa izložbe (koji je Christian napisao na službenoj stranici muzeja) publici je već jasno „da je car gol“ te da je samo pitanje vremena kada će se netko odvažiti to priznati. Redatelj Östlund dalje nas vodi kroz svoj film kao kroz muzej umjetnosti, izlažući pred nas niz satiričnih epizoda koje pokazuju istinsko lice modernog življenja.
Izvor inspiracije za The Square redatelj pronalazi u stvarnim ličnostima, poput konceptualnog umjetnika Ulaya ili povjesničara umjetnosti Juliana Stallabrassa koje personificira kako imenima tako i karakterom u svom filmu. Östlund ide toliko duboko u ismijavanje da i svoju najveću scenu u filmu – „Dobrodošli u džunglu“ – oblikuje prema uzoru na stvarni performans I Bite America and America Bites Me ukrajinskog umjetnika Olega Kulika. Ipak, Ruben Östlund ne zaustavlja se na ismijavanju drugih, nego dijeli i parodira svoja osobna iskustva, od incidenta na jednom trgu u Stockholmu gdje mu je ukraden mobitel, preko čovjeka s Touretteovim sindromom koji se nalazi na kulturnom događaju do situacije koje je proživio sa svojom izložbom “The Square”.
Geometrija likova
Temelj filma The Square izgrađen je na prostorno-simboličkim figurama kvadrata i kruga. Svaka pojava kvadrata u kadru, kako i sami likovi filma kažu, pojava je sigurnosti. Ipak iza “sigurnosti” prostornog kvadra krije se laž, gluma, a kvadar je ništa drugo nego sredstvo izražaja našeg ega te kao takav dodijeljen je likovima koji utjelovljuju viši društveni stalež.
S druge strane svakom pojavom krugova, okruglih predmeta u filmu, protagonist govori istinu, njega okružuje kaos te je to glavna osobina likova nižeg društvenog staleža, koji žive na rubu egzistencije, osuđenicima na osnovne životne potrebe.
Östlund ne ostavlja stvari na dvije krajnosti te nam pokazuje kako izgleda tranzicija iz jedne forme u drugu. To međustanje na rubu istine i laži redatelj izvodi putem scena na stepeništima, ali ipak najbolji primjer međustanja je provokativni promo video koji Christianove kolege postavljaju na YouTube. Video koji promovira nadolazeću izložbu “The Square” prikazuje dijete „bijelih ideala“ (četverogodišnju djevojčicu plave kose) kako je dio nižeg društvenog staleža, pri čemu se nalazi u kvadratu koji eksplodira.
O umjetnosti modernog življenja
Igrajući se ovim simbolima, Östlund formira svoje karaktere te nam priča o umjetnosti modernog življenja. Ovisnost o digitalnim društvenim medijima, dovela nas je u situaciju da prestajemo razmišljati na razini osnovnih potreba, nagonski te se upuštamo u glumljenje života. Film istražuje stupnjeve ljudske zaluđenosti postavljajući kontrast između ponora siromaštva te napuhanih nebesa bogatstva. Tako u siromaštvu motiv glume donosi privremenu korist, ispunjavanje osnovne potrebe ljudskog življenja. Iz ugla bogatih, gluma je način života, vještina kojom sebe promoviramo. Gluma bogatih kreće od laži intelekta, pridodavanja važnosti stvarima koje nisu bitne, dobročinstva koje je svedeno na pomaganje kako bi se sami bolje osjećali.
Östlund svojim filmom The Square postavlja pitanje, kako svojim likovima tako i nama publici, koliko je glume dovoljno? U kojem momentu gluma uništava nas i okolinu, koliko smo ovisni o digitalnom svijetu te koliko nam je taj svijet napuhao ego pa da i u stvarnosti glumimo. Naravno tu je i najveće pitanje od svih – je li se moguće vratiti istinskom ja (ako još uvijek postoji) te osnovnim životnim potrebama?
