novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

Ususret premijeri: Kako je nastao studentski operni projekt “Così fan tutte”

Cosi fan tutte
Foto: Ivan Gundić
Vrijeme čitanja: 6 minute

Velika bijela plahta, pričvršćena u obliku kukuljice je na sceni. Grupa pjevača pjeva posljednje taktove opere. Jedan od njih ima ljubičasti turban i brkove, u sljedećem trenutku već je u muškoj odori iz 18. stoljeća. Iza pozornice je gužva. Grupa studentica pažljivo sprema turban i brkove. Dirigent ubrzo spušta ruke, pozornica se zamrači i čuje se pljesak olakšanja i sreće. Gotova je generalna proba Mozartove opere “Così fan tutte”, ovosezonske suradnje studenata i zagrebačkog HNK. Devetu godinu zaredom studenti Muzičke akademije, Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti, Tekstilno-tehnološkog fakulteta i Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu publici će predstaviti svoje umjetničko stvaralaštvo. Premijerna izvedba održat će se 25. svibnja, a potom slijede još dvije, 28. svibnja i 1. lipnja.

“Morate biti hrabri, ako hoćete nešto postići! Ajmo, bit će super, možete vi to!”, završava svoj govor Dora Ruždjak Podolski, redateljica opere. Istovremeno, maestro Tomislav Fačini ukazuje orkestru na pojedina nezgodna mjesta. Naime, po mišljenju mnogih, Mozartova glazba upravo je u ovoj operi dosegla svoje najljepše i najduhovitije trenutke. Upravo su ti duhoviti trenuci najzahtjevniji za orkestar. Dodatni izazov predstavlja i sviranje istog djela pod palicom trojice različitih dirigenata, s tri potpuno različite postave.

“Mozartova glazba budno prati radnju. Mislim da zapravo ne postoji skladatelj koji toliko svojom glazbom prati libreto kao što to radi Mozart. To se posebno očituje kod ansambla, gdje skladatelj svakom notom pokušava dočarati karakter lika. Upravo to je i kvaka – svaka nota mora biti u službi određene ideje”, govori Maro Rica, student dirigiranja u klasi maestra Fačinija, koji će preuzeti jednu od izvedbi. Ističe kako ih je profesor uputio u tehničke stvari poput tempa, ali doživljaj i interpretacija glazbe ovisit će o svakome od njih.

Foto: Ivan Gundić

“Najteži dio opere su mi recitativi. Tu se od mene traži najveća koncentracija zbog ispravne reakcije i suradnje sa solistom koji izgovara tekst i orkestrom koji treba nastaviti svirati na moj znak. Problem je što rukom treba čekati na kraj izgovaranja, a s obzirom na to da je riječ o izvedbi uživo i trenutku, naravno da se to ne izvede uvijek jednakom brzinom. Stresno je jer takva mjesta mogu značiti raspad sistema, ako moja reakcija nije pravodobna”, priznaje Rica. Njegove pripreme počele su iščitavanjem nota, prosviravanjem na klaviru, a onda i vježbanjem “mahanja”. Za njega kao dirigenta važno je znati kakav zvuk može očekivati, koje je značenje pojedinog instrumenta i kakvu novu boju on donosi. Kako bi bolje shvatili boju instrumenata, mladi dirigenti imali su i odvojene probe s pojedinim skupinama instrumenata i pjevačima.

Mozartova komična opera u dva čina prati temu prijevare, odnosno zamjene ljubavnika. Iako danas prilično naivna tema, od praizvedbe 26. siječnja 1790. pa sve do sredine 19. stoljeća opera se smatrala vulgarnom i uvredljivom za žene. Naime, već sam naslov opere – “Così fan tutte” (Tako rade sve ili Takve su sve žene) – “optužuje” da su žene namiguše koje u jednom danu mogu promijeniti svoje osjećaje prema muškarcu i uploviti u bračnu luku s drugim. Libreto Lorenza da Pontea prati dva para zaručnika.

Lik Guglielma, mladog vojnog časnika uvjerenog u ljubav i vjernost svoje zaručnice Fiordiligi, tumače David Šeb i Ivan Šimatović. “Zgodan, mlad, ima zaručnicu koju voli i koja voli njega, časnik u vojsci… Ma, ideal nekadašnjeg vremena. Svi ga vole, a sam sebe voli najviše i gušta u svemu što ima. Realno, svi muškarci žele biti frajeri, a Guglielmo pruža mogućnost da izigravam frajera i to na sceni, pred 650 ljudi”, priča David Šeb, student solo pjevanja u klasi Vlatke Oršanić. “Neke njegove osobine kao što su povremena taština, ljubomora te neke situacije u kojima se tijekom opere nalazi, vrlo se lako mogu prenijeti i na današnjicu pa tako i na cjelokupni muški rod”, dodaje Ivan Šimatović, koji studira u klasi Giorgia Suriana.

Obojica ističu kako je uloga sama po sebi dosta kompleksna zbog brojnih prevrata. “Potrebno je u svakom trenutku točno znati što se događa kako bi lik mogao funkcionirati i”živjeti” s ostalima na sceni. Vjerojatno je najteži dio upravo to. Biti prisutan tu i sada u svakom trenutku i davati svoj maksimum, kako pjevački tako i glumački, a da pritom sve izgleda jako zabavno”, govori Šimatović, a Šeb dodaje: “Što raditi kad ne pjevam ja, nego partner? Trenutak u kojem postaneš svjestan sebe na sceni i pitaš se koliko glupo trenutno izgledaš.”

Foto: Ivan Gundić

Kako na sceni ipak ne bi “izgledali glupo”, na svojoj su ulozi počeli raditi oko Nove godine. Baš kao dirigenti, i pjevači su najprije glazbeno radili na svojim ulogama. S profesorima su prolazili arije i moguća zahtjevna mjesta. U siječnju su počele i prve režijske probe na kojima su dobivali upute o glumi i kretanju po sceni. Studenti, koji većinu svojih nastupa provode statično, sada su dobili priliku da u pokretu nađu dodatan moment za dobar nastup.

“Ove smo godine postavili otvoreniji režijski koncept, u kojem smo pjevačima dali više autorskog prostora”, započinje Hrvoje Korbar, asistent redateljice, kojem je ovo četvrta asistencija na studentskim produkcijama sa zagrebačkim HNK. Uz pjevače, i on je ove godine dobio više prostora za dodavanje svojih ideja režiji, na čemu je veoma zahvalan Ruždjak Podolski od koje je puno naučio o radu na glazbeno-scenskom djelu. “Ovi projekti većini su pjevača prvi susret sa scenom na kojoj vrlo različito reagiraju – neki su scenski vješti, nekima je mnogo teže otvoriti se, a od svih se na kraju traži ista razina prisutnosti i aktivnosti na sceni. Moja je zadaća da ih što više oslobodim, dam im jasne upute i alate kako bi kasnije mogli lakše raditi u profesionalnim produkcijama. Pokušavao sam s njima vidjeti kako doživljavaju svoj lik, što im je blisko… Upravo zato su studentske predstave uvijek malo slobodnije i otkačenije.”

Radnja Mozartove opere smještena je na granici stvarnosti i fikcije, stvarnog života i kazališta. Zaplet opere temelji se na konceptu teatra u teatru, odnosno na prerušavanju dvojice zaručnika u Albance (tadašnji naziv za sve orijentalne narode). Kako bi lakše dočarali iluziju uvjerenja likova, deset studenata Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, pod vodstvom profesorice Tanje Lacko, izradilo je platnenu bijelu kukuljicu. “Ona je varijabilna ovisno o tijeku predstave. Čvrsti stav s početka, koji se uljuljava sve više i više kako predstava ide kraju, dok se zapravo sasvim ne raspline. Kukuljica omogućava da vidimo izmjene fikcije i stvarnosti”, objašnjava Antonija Balić. Da bi se kukuljica ljuljala, studenti koriste sustav konopa s utezima koje u zadano vrijeme i na određeni način povlači dvadesetak suradnika iza scene. Prve probe radili su uz pomoć makete. “Kako tijekom predstave ne bi došlo do buke kad tko povlači i koliko, dobivamo svjetlosne znakove”, dodaje Balić. Osim bijele kukuljice, dio scene je i narančasti potez s mostom i pistom koji predstavlja sekundarne dijelove teatra.

Foto: Ivan Gundić

“Sam proces izrade bio je dosta zahtjevan. Nismo ni bili svjesni koliko je fizičkog posla oko farbanja elemenata, krojenja platna, betonskog izlijevanja utega… Od HNK smo posudili tek manje rekvizite”, priča Antonija Balić. Njihov posao zakomplicirala su dodatna mjerenja, budući da je projekt trebao biti izveden i u veljači na sceni u dvorani Muzičke akademije. “Ta dvorana je puno manja i za njenu scenografiju imali smo potpuno drugačiji plan. Kad smo došli u HNK, morali smo ponovno mjeriti. Nekad metrima, nekad koracima, ali uglavnom se mjere povećaju u programima”, objašnjava. U skladu s režijama Ruždjak Podolski, scenografija se sastoji od mnoštva manjih scenskih pomagala. Ovog puta pažnju privlači lažna zastava – duge ženske gaće na bambusovu štapu.

Izmjenu stvarnosti i fikcije dočaravaju i kostimi. Kako bi bolje shvatili karaktere likova, i kostimografi su morali čitati libreto i prisustvovati režijskim probama. Dio kostima je moderan i kupljen u trgovinama, a ostatak sašiven u krojačnicama HNK. Kostime donjeg rublja i korzete studenti su izrađivali sami, a haljine su prerađivali. “Pod mentorstvom profesorice Barbare Bourek najprije smo morali izraditi mood board, gdje ćemo staviti fotografije i pokazati na koji način mi zamišljamo likove i u kojim bojama se mogu dočarati njihovi karakteri. Također, važno je voditi brigu o uzorcima i materijalima toga vremena”, priča Kristina Dolibašić, studentica kostimografije na Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Za stilske kostime dio tkanina su kupili. Iako se te tkanine danas uglavnom koriste za presvlačenje namještaja, one uzorcima i težinom bolje odgovaraju za prikaz odjeće 18. stoljeća. S obzirom na to da su, kao i orkestar, kostimi samo jedni, oni se prilagođavaju za različite postave. “Gornji dio, odnosno korzet ima svaka pjevačica, a pomoću tri različita kopčanja prilagođavamo im suknje. Gornje dijelove zašijemo za suknju netom prije izlaska na scenu”, objašnjava Dolibašić.

I posljednja crna haljina obješena je na vješalicu. Kišobran, torta, mač, perika. Sve je pažljivo složeno. Popisi s točnim rasporedom scena i skice konačnog izgleda likova su na stolu. Orkestar nakon deset sati proba konačno sprema svoje instrumente, razgibavajući prste i leđa. Nakon mjeseci rada, ostao je još samo jedan zadatak – prezentirati projekt na visokoj razini kakvu Mozart zaslužuje.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social

Komentari