Recenzija – “vaSduh” (Mara): Poetika ljubavi u zvukovnom kovčegu majstora čežnje
Nemogućnost da se dva puta ugazi u istu rijeku svakako je misao bitna ne samo s filozofskog aspekta nego i kao odrednica genijalnih albuma: svako novo preslušavanje donosi novi doživljaj, tako drugačiji onom prethodnom slušanju, a opet odveć isti. Različitost u jedinstvu. Kompaktnost i genijalnost.
“vasDuh”, album mostarskog glazbenika Mare iza kojeg stoji bend izabranih ljudi koji su srasli kao jedna obitelj koja cijelu sebe daje za i u glazbu, objavljen sada već davne 2008., od strane Slobodne Bosne proglašen albumom godine, genijalan je komad glazbe saživljenog autora, onoga koji u sebi nosi puninu glazbe, podjednako kako glazba nosi puninu osobe tog autora.
Što da Arsen sada radi?
Nije li možda najbolje priču o “vaSduhu” započeti anegdotom s Arsenom? Zajednički prijatelj – prisjeća se Mara dok ispijamo kavicu – dao je Arsenu album, a on je kazao da će javiti dojmove. I nekih dvadesetak dana nakon, deset je uvečer – zvoni telefon. Arsen. Deset mi minuta, naglašava Mara svaki slog, predbacuje što učinih, gotovo me vrijeđa da sam ga pokrao, kako on nakon “vasDuha” više nema što da radi u glazbi. Znaš koja je to pohvala, čovječe. Čuti to od Arsena Dedića, pokoj mu duši. Da, zamišljeno će, a onda smo odradili zajednički koncert u Mostaru.
Ni tituliranje bosanskohercegovačkim albumom godine niti bezrezervna Arsenova podrška i naklonost nisu spasili “vaSduh” uloge glazbenog dragulja poznatog tek uskom krugu ljudi koju mu je sudbina tako nemilosrdno namijenila. Kako je moguće da je “vasDuh” ostao tako nezamijećen? Izgleda da je baš “vaSduh” oličenje vremena u kojem živimo. Mi naprosto nismo sposobni prepoznati lijepo, nismo otvoreni za ništa što je drugačije. Taj je neuspjeh ogledalo društva.
Siguran plov albumom
“vasDuh”. Otvara ga Uspavanka (nini sine). Pa iako je naslovljena uspavankom, imam dojam da je budnica i zapravo se već s njom događa otkrivanje (glazbene) emocije koju dalje možemo očekivati – Uspavanka nas u startu priprema za sve ono što nas čeka dok budemo dublje odlazili na nepoznati teritorij idućih pjesama, ali pritom slušatelj ne osjeća ni najmanju neizvjesnost u smislu straha od nepoznatog jer je glazbeni majstor već s prvom numerom zajamčio siguran plov albumom. Mirnoća umjetnika neizvjesnost nepoznatog pretače u napetost iščekivanja, istraživanja, otkrivanja. U žudnju, i strast. Savršen početak savršena albuma.
“vasDuh“ je konceptualan u smislu stare bosanskohercegovačke lirike, kao zajedničkog nazivnika, koja unosi naramak svjetla u ovaj naš zamršeni dan. Ljubav je glavni motiv “vasDuha”, a Mara to pojašnjava: ‘S emocijom “vasDuha” sam u potpunosti zadovoljan. “vasDuh” diše punim plućima i apsolutno s pravom nosi to ime. Sva ljubav na njemu je iskrena i istinita i iza nje stojim sa svime što imam.’
Prozračnost u riječima, prozračnost u glazbi
“vaSduh” nosi s pravom to ime? Što je vaSduh, što to krije igra riječi vas duh i vazduh? Iščitavajući stare pjesnike u Arhivu Hercegovine autor je neprestano nailazio na riječ vas koju su ljudi nekoć koristili da bi opisali neku cjelinu, npr. vas dunjaluk. Paralelno radeći na albumu koji će po završetku biti produhovljen, prozračan, u potpunosti zaokružena cjelina, logičnim se nametnulo to dvoje povezati, vas i duh, riječi koje – kada se čitaju zajedno – upućuju na tu prozračnost glazbe, jednostavnost.
Pjesme figuriraju kao deset fragmenata mozaika gdje je onaj djelić koji se izdvaja i koji cjelini daje šmek Đul miriše, pjesma kojom odiše album. Taj miris Đula, opojan i jak, koji vraća u vrijeme čiste ljubavi, pokretačka je snaga “vasDuha”.
“vasDuh” na slušatelja prelijeva ljubav, poput zvukovnog istakanja nepresušnog vrela najfinijih i najnježnijih emocija. On nije etno, on nije world, on nije rock, on nije pop, on nije alter. Ne postoji takva ladica koja bi uokvirila ljubav ovoga albuma, svaka mu je odrednica preuska, napose neprimjerena. On je ljubav, i on je glazba. Najdivnija ljubav, i najdivnija glazba.
Pobuna!
“vasDuh” je bunt! Svojevrsni partizanski projekt, pobuna protiv loše glazbe i zvukova koji negativno utječu na mene. Uglazbio sam pjesnike koji nikad nisu bili uglazbljeni. Iščitavajući njihove stihove ispod naslaga prašine vremena pjesme su se naprosto događale. Ja sam bio samo spona, povezao sam ono što je oduvijek trebalo tek povezati – liriku s glazbom. Pjesme su same sebe stvarale, i kad se sluša “vasDuh” to se i osjeti. Radio sam neprestano pet-šest godina na “vasDuhu”… koliko me samo puta u četiri ujutro trgla iz sna neka ideja pa skočim tako ja iz kreveta odmah je snimiti dok mi je bunovnost ne pomuti pa onda probudim ženu, pustim joj snimak, a ona onako iza sna kaže bravo Mara! i okrene se spavati” – pojasnio mi je Mara svoju ulogu i ambiciju pri stvaranju albuma.
Nikada ne bih mogao kazati da Mara ima najbolji glas kojeg sam čuo, ali njegov glas ima određenu toplinu koja ga čini glasom najboljeg prijatelja – njegovom glasu slušatelj vjeruje, on djeluje umirujuće, donosi mir i spokoj. Često s mirom i spokojom ljudi brkaju tupost. No njegov glas čini upravo suprotno: izoštrava čula.
Zaokruženu priču albuma zatvara Rijeka, na neki način mirna luka na kraju emotivno intenzivna putovanja. Smiraj koji je započeo već na Muzi se preko Evo zora svanut mora (polje) prelio u Rijeku. Mirna luka je Rijeka, utočište koje istovremeno dočekuje slušatelja na kraju putovanja, ali i kao da mu poručuje do neke nove zajedničke glazbene avanture.
