Kvalitetno iskorišten potencijal (“The Meyerowitz Stories”, N. Baumbach)
U prvim redovima romana Ana Karenjina Tolstoj zapisuje poznatu rečenicu: “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” Već nešto manje od 150 godina ostajemo svjedoci istinitosti tih riječi. Film The Meyerowitz Stories redatelja Noaha Baumbacha upravo je film o jednoj takvoj obitelji. U posljednjih dvadesetak godina imali smo priliku gledati glumce poput Adama Sandlera, Bena Stillera i Dustina Hoffmana u mnogo obiteljskih komedija i drama. I dok su raniji filmovi išli od izrazito loših do jako dobrih, The Meyerowitz Stories ipak pripada potonjima.
Film je podijeljen na četiri segmenta koji prate članove porodice Meyerowitz. Harold (D. Hoffman) je glava obitelji, umjetnik i centralna figura svakog segmenta. U prvom pratimo njegov odnos sa sinom Dannyjem (A. Sandler), u drugom s drugim sinom Matthewom (B. Stiller). Obitelj Meyerowitz razbacana je posvuda, njihovi odnosi su narušeni i relativno lucidni. Spojit će se ponovo tek kada Harold padne u komu, a susreti koji će se odigrati oko njegovog bolničkog kreveta dovest će do istine koju su svi dugo vremena potiskivali.
Dijalog umjesto radnje
Baumbach donosi jednu poprilično uzbudljivu ideju i priču koja već od prve minute pažnju gledatelja čvrsto uzima pod svoje okrilje. Međutim, ta pažnja će već tijekom druge polovice filma početi popuštati. Naime, redatelj kao osnovu filma preko kojeg će graditi radnju, likove i napetost, uzima dijalog. I u tome nema ništa loše. Dijaloški aspekt kada se uzme samostalno djeluje jako dobro. Rečenice se samo izmjenjuju, likovi pričaju o ovome i onome. Lucidnost njihovih odnosa ogleda se kroz razgovor. Promjena tema i dinamika razgovora teče suludom brzinom. Nekada su besmisleni, nepovezani, nekada odgovaraju temama od ranije, nekada se replike redaju paralelno ogledajući se jedna u drugoj.
Ali u svemu tome Baumbach čini jednu grešku. Dijalog većim dijelom čini čitavu radnju filma. Sve što se događa u filmu, događa se i u dijalogu. Likovi tijekom cijelog filma ne djeluju, oni samo govore. Sve što je bilo, što jeste i što će biti mora biti rečeno. Svako druga rečenica je ekspozicijskog karaktera. I upravo zbog toga ona dinamika i pažnja koji su na početku bili zanimljivi, u drugom dijelu filma, uzevši da se većina događaja odvija u zatvorenom prostoru, postaje relativno dosadnom, što dovodi do mišljenja da je i film puno duži nego što bi trebao biti.
Luda porodica
The Meyerowitz Stories pred gledatelja predstavlja čitavu plejadu likova. Ono čime se svatko od njih odlikuje jest specifična i posebna nota ludila. Harold je umjetnik, skulptor, i samim time čitav je svoj život oblikovao po principima umjetnosti. Njegova djeca – Danny, Jean i Matthew – također su odrastali po tim principima. No upravo su svi oni bili i žrtve Haroldovih principa. Čak i on sam. Svi likovi pametni su na svoj način, ali upravo ludilo koje se ukorijenilo u njima donosi nestabilnosti u njihovo racionalno rasuđivanje.
Filmovi ovakvog tipa, međutim, nisu rijetkost te to najbolje zna glumačka postava koju Baumbach okuplja. Iako neke od njih prati reputacija da i nisu baš kvalitetni glumci, može se reći da u ovom filmu briljiraju. Adama Sandlera u ovako dobrom izdanju nismo gledali još od filmova Punch-Drunk Love i Reign Over Me. Iako se pojavljuje u duhu nekih njegovih ranijih likova, ovaj ipak ima dubinu i karakter. Benu Stilleru nije stran rad s Baumbachom te on daje standardan i siguran performans, bez previše rizika i zahtjevnosti. Dustin Hoffman zanimljiv je starac na granici senilnosti, ali opet s dubinom. Posebno se ističu njegove scene u kojima upoznaje Sigourney Weaver na jednoj izložbi te način na koji doživljava pojedine događaje i kako ih kasnije preoblikuje u sjećanja. Elizabeth Marvel koja igra njegovu kćerku Jean djeluje kao sporedni lik te u trenucima kada redatelj okrene pažnju prema njoj donosi malo svježine, ali i dalje se sve svodi na dijalog.
Simpatična i kvalitetna priča
The Meyerowitz Stories je, unatoč nekim manama, veoma dobar film. Baumbach nam servira jednu toplu i simpatičnu priču o obitelji propalih umjetnika i njihovim kompliciranim odnosima. Film odiše atmosferom i šarolikošću specifičnom za filmove koji potječu iz linije Andersonovih The Royal Tenenbaums. Začudit će, nasmijati, zabrinuti, iznenaditi, ali najviše od svega zabaviti. Pa čak i više od toga.
