Vremenski i ljudski suodnos (“Govornica” D. Kos)
U riječkom Art-kinu Croatia premijerno je prikazan kratkometražni film Govornica pod režiserskom palicom Dine Kosa. Mlada ekipa koja se skupila oko pripreme, snimanja i postprodukcije ovog uratka pokazala je velik potencijal, što sadržajno, što izvedbom, a manje manjkavosti mogu se pripisati neiskustvu i budžetu koji je ponajviše pogurao Studentski kulturni centar Rijeka. Svakako treba pohvaliti Art-kino jer je ugostilo autora čiji proboj na dugometražnu traku tek slijedi, a samim time potaknulo je ostale riječke istomišljenike da svoj umjetnički i filmski entuzijazam mogu iskazati kroz kinematografsko iskustvo.
Dante (Frano Barunčić) gubi vrijeme noćnom šetnjom kroz mračno i periferno predgrađe u kojem prolazi pokraj telefonske govornice. Ona je oronula, napola razbijena i posljednji puta korištena prije nekoliko godina. Odjednom, telefon zazvoni, a znatiželja i „zašto ne?“ stav odluče stvoriti jednonoćnu dijalošku avanturu. Nekoliko scena prije vidimo mladi par, koji zasigurno ne pripada sadašnjem vremenu, kako autom staje na zapuštenoj cesti uz koju se nalazi jedna poprilično očuvana govornica. Tina (Tijana Trošelj) izlazi iz automobila i odluči nazvati prijateljicu Helenu (Valentina Lončarić).
Pisci, stari i novi filmovi
Prvo je pitanje – tko još u drugom desetljeću 21. stoljeća, a mlađi je od pedeset godina, zove iz telefonske govornice? Misterij zavlada kada se Tinina komunikacija s Helenom naglo prekine, a Helenin povratni poziv završi u Danteovim rukama. To je trenutak u kojem se prošlost (1975. godina) i sadašnjost spoje, ali u njihovom zajedničkom dijalogu vremenski su bliski.
Kroz film se očitava sadašnja sumornost, a Dante svoju spisateljsku karijeru vjerno dočarava govoreći Heleni o današnjem vremenu. Vremenska petlja koja se stvorila između dvije govornice i spojila dvoje ljudi nastavlja se zapetljavati njihovim dogovorom o tome da će se naći nakon toliko godina na određenom mjestu, ali vremenska konvencija ponekad ne djeluje po dogovorenim ljudskim pravilima.
Tijekom Heleninog i Danteovog dijaloga izmjenjuju se kadrovi koji kao dokazi prikazuju stvari i čine priču cjelovitom, a na nama je da ih sve zamijetimo i stavimo ih u određeno mjesto na kraju. Lagana i sumorna glazbena podloga opisuje mjesto i vrijeme koje ima isti predznak, gotovo nihilističko i stalno tragajuće u slučaju glavnog lika koji je, eto, cijelu noć proveo u razgovoru s neznankom. I je li uopće osoba s druge strane žice neznanka?
Hirovitost i smirenost – nekad i danas
Osobe se često traže i čekaju priliku za samoispunjenjem, vrednujući samo postavljeni trenutak u kojem se trebaju dokazati ili prekoračiti granicu koja će ih ispuniti. Ispunjenje je u ovom slučaju možda samo bilo uvjetovano jednim razgovorom u kojem se jedna strana našla kako bi kroz realan objektiv postavila saznanja o današnjem vremenu, a druga pomno slušala shvaćajući i percipirajući apstraktnost vremena koje slijedi.
Ipak, Helenin govor djeluje pomalo moderno i osobno ga nikad ne bih stavio u razdoblje od prije četrdeset godina, ali se pomnim kadrovima socijalističkog uređenja stana (koji je još uvijek aktualan u riječkoj zbilji) dočarava atmosfera prošlosti. Možda je i malo naivna Helenina motivacija da ostane čavrljati sa strancem, ali to se može pripisati nekadašnjem većem povjerenju prema neznancu, a današnjem totalno drugačijem poimanju onoga što povjerenje treba biti.
Ovim ostvarenjem Kos i ostala filmska ekipa pružaju pogled na drugačiju Rijeku i njen puls. Oni stavljaju pažnju na kontekst vremena i mogućnosti promjene događaja. Upoznavanja i spoznaje, traženja i prolaznosti. Nešto je specifično i nadahnuto u Govornici te ju čini hvale vrijednim ostvarenjem koji čini dodatni podstrek za daljnjim radom. Uostalom, kratkometražna forma daje filmu na misteriji i otvorenosti, ne zaokruživši sasvim vizualni aspekt koji nam je dan, te se kroz taj okvir mogu vrtjeti osobni doživljaji koji variraju od gledatelja do gledatelja.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
