novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Vukovar film festival: Hrvatske snage u službenom programu i Izgubljeno dugme

Foto: hdfd.hr
Vrijeme čitanja: 3 minute

Nakon što je Rumboldtov film Pola stoljeća diska postigao veliki uspjeh kod festivalske publike, u službenoj dokumentarnoj konkurenciji predstavljen je još jedan glazbeni dokumentarac nešto mračnijeg tona. Izgubljeno dugme autora Renata Tonkovića, Marija Vukadina i  Roberta Bubala biografska je priča o Goranu Ivandiću Ipetu, bubnjaru Bijelog dugmeta čija je smrt do danas ostala nerazjašnjena. Kroz razgovore s članovima obitelji, članovima Bijelog dugmeta i ostalim sudionicima jugoslavenske rock scene 70ih godina, usporedno pratimo uspon Bijelog dugmeta do zvjezdanog statusa za koji se svi slažu da nijedan drugi bend nikad nije postigao i svojevrsni pad Gorana Ivandića Ipeta.

Iako se film ne fokusira ni na kakav zločin, on na neki način nosi odlike dobrog kriminalističog filma ili romana. Iako mi tema nije bila zanimljiva u prvih desetak minuta do samog kraja filma držala me neizvjestnost, odnosno iščekivao sam raspleta tužne priče o Ipetu koji se evidentno nije snašao u svijetu seksa, droge i rock’n’rolla za razliku od njegovih starijih i iskusnijih kolega iz benda, koje svakako predvodi Goran Bregović, a što se može iščitati i iz njegovih izjava tijekom filma. Izbor onih sretnijih brojeva Bijelog dugmeta (i priznanje basiste da su s pjesmama poput Lipe cvatu i Đurđevdana ogrezli u narodnu glazbu) izvrsno se slaže s pričom o Ipetu, njegovim citatima iz novinskih intervjua nakon tri godine izdržavanja zatvorske kazne zbog posjedovanja droge i njegovom nesretnom i nerazrješenom sudbinom.

Foto: facebook.com/izgubljeno dugme
Foto: facebook.com/izgubljeno dugme

Domaće snage u službenoj konkurenciji igranog filma predstavio je film Imena višnje Branka Schmidta, koji je premijerno prikazan na otvaranju ovogodišnjeg Pula film festivala, gdje se i ovjenčao dvjema Zlatnim arenama – za najbolji scenarij i najbolju montažu. Scenarij potpisuje Josip Mlakić, čiji su romani višestruko ekranizirani („Živi i mrtvi“, „Most na kraju svijeta“), a Schmidt ga je sinoć prilikom predstavljanja filma najavio kao najbolji scenarij koji mu je ikad došao u ruke.

Ako sam Kraljicu pustinje predstavio kao zaokret u karijeri Wernera Herzoga, Imena višnje također su odmak od filmova kakve je Schmidt snimao u suradnji s piscem i scenaristom Alenom Balenovićem (Metastaze, Ljudožder vegetarijanac). Ako su to bile priče s ruba urbane egzistencije, pune ekstremnog nasilja, Imena višnje dijele ponešto od te rubne egzistencije, ali na potpuno drugi način.

Priča o dvoje staraca koji se vraćaju u svoju obnovljenu kuću nakon rata mogla je zaintrigirati gledatelja, ali Schmidt je odgovore na ključna pitanja čuvao do samog kraja filma, a na neka nikad nismo dobili odgovor. Film izrazito polaganog tempa, sa čestim repeticijama istih dijaloga (čija nam funkcija postaje jasnija kako film odmiče), mnogo dojmljivih kadrova prirode, ipak ostavlja dojam da nešto nedostaje, i pritom ne mislim na fabulu nego na životnost određenih scena i na detalje na koje se nije naročito pazilo, a kojima se moglo ispuniti čitav ovakav film. Vrijedi pohvaliti glumu Nade Đurevske, koja je nedavno i osvojila nagradu u Zadru i Ive Gregurevića kojeg smo nerijetko već viđali u sličnim ulogama. Bez epizodne uloge Gorana Bogdana film je mogao sasvim pristojno funkcionirati.

Imena višnje film je u kojem je većina stvari nedorečena – ako niste pročitali sinopsis, teško ćete uopće shvatiti da su Kata i Josip povratnici nakon rata, neodređeno je trajanje radnje filma, mjesto radnje, njihov odnos sa sinom, koja je to bolest od koje Kata pati i koje su njene konkretne posljedice za budućnost. U pomalo monotonom prikazivanju monotonog staračkog života, Schmidt je imao prilike stvoriti mnogo dublje ljudske odnose i konkretnije situacije, pa i malo manje stereotipni lik Josipa. Ovako smo dobili još jedan prosječan film, koji će ove sezone ostati u sjeni Matanićevog Zvizdana i Jukinog prvijenca Ti mene nosiš.

Be social

Komentari