Horor vibra: Mislim, dakle jesam li? (“What Lies Beneath”, R. Zemeckis)

U duhu najposebnijeg razdoblja u godini, ovog vam puta donosimo još jednu veoma cijenjenu delikatesu kuhinje horor žanra. Osim davno inovativnih i istrošenih obrazaca koje smo imali prilike vidjeti posljednjih godina, ovaj žanr u svojemu opusu ipak raspolaže s još nekoliko aseva u rukavu.

Jedan od njih je i What Lies Beneath (2000), američki psihološki horor redatelja Roberta Zemeckisa. Iako je dobio mješovite kritike, ostao je zapamćen kao jedan od najpoznatijih filmova tog razdoblja, a ponajviše zbog izvanrednih Michelle Pfeiffer i Harrisona Forda u glavnim ulogama.

Radnja je smještena u Vermontu, a prati priču sveučilišnog profesora Dr. Normana Spencera (Ford) i njegove supruge Claire (Pfeiffer). Claire je nedugo prije preživjela ozbiljnu prometnu nesreću zbog koje pati od amnezije. Njihovi prvi susjedi, Mary (Miranda Otto) i Warren Fuer (James Remar), supružnici su koji se maltene svađaju po cijele dane. Nakon što Claire jedne noći ugleda Warrena kako u prtljažnik stavlja nešto nalik truplu, posumnja da je ubio svoju suprugu Mary.

Ubojiti duo

Između Michelle Pfeiffer i Harrisona Forda od prvog kadra vidljiva je neopisiva kemija koja vrlo vješto uvjeri publiku da se radi o savršenom vjenčanom paru. Odabir glumaca u ovom je slučaju imao ključnu ulogu u kreiranju dobrog temelja za razvoj radnje, a posebice zato što se radi o psihološkom hororu. Dogodilo se da su utjelovili sasvim suprotne uloge od onih u čijoj smo ih koži navikli gledati, pa je tako Ford, koji je inače najpoznatiji po svojoj ulozi u The Fugitive (1993) gdje predstavlja stereotipnog borca za pravdu, sada dobio ulogu i ne baš tako nesumnjivog, nevinog čovjeka.

S druge strane, Pfeiffer kao tipična femme fatale, sada je utjelovila nesigurnu ženu koja teško proživljava posljedice nesreće koja ju je zadesila pa je sasvim legitimno reći da se našla u jednom odista inferiornom liku čije postupke i iskustva iz scene u scenu dovodimo u pitanje. Stvoreno je okružje u kojem ni publika ni kritičari nisu imali neku „slamku spasa“ za koju bi se uhvatili, stoga je ovaj film svojedobno, vjerujemo, mnoge šokirao raspletom događaja.

Između jave i sna

Većina scena koncipirana je tako da prati Claire i njezinu interpretaciju stvari koje joj se neposredno događaju – ili pak priviđaju?! Tako i početak zapleta radnje nastupa kada ona počinje sumnjati u ubojstvo svoje susjede Mary, što u sljedećim minutama filma rezultira priviđenjima koje ona vidi, a ne može objasniti. Kako su gledatelji uvedeni u kontekst zbivanja (op. a. nesreća koju je doživjela), nezaobilazno je javljanje dvojbe oko stvarne naravi događaja. Čini se kao da se čitavo to vrijeme uistinu ne zna proizlazi li to sve iz svijesti same Claire kao nesigurne žene kojoj oporavak i ne ide baš najbolje ili se pak radi o nekoj nadnaravnoj sili koja je nju uzela kao svoju žrtvu.

Ni jedno ni drugo objašnjenje naprosto nije plauzibilno, budući da ne oslikava mogućnosti realnog svijeta i baš to je aspekt koji nevjerojatno doprinosi na važnosti ovom filmu. Tom ambivalentnošću je stvoreno napeto ozračje iščekivanja vrhunca u kojem se nešto krucijalno treba dogoditi, a čiji se sadržaj ostavlja mašti gledatelja sve do posljednjih nekoliko minuta.

Nije sve kao što izgleda

Možda se Zemeckis kao redatelj nije poslužio klasičnim, udarnim plot-twistom kako bi šokirao publiku i zasjenio konkurenciju, no način na koji se raspliće dimna zavjesa fabule u najmanju je ruku neviđen.

[SPOILER ALERT] Vrhunac, koji nastupa kada Claire otkrije Normanu sva saznanja o njegovoj nevjeri i smrti studentice s kojom ju je prevario, popraćen je šaradom opsjednutosti duhom mrtve žene i u trenucima se gubi fokus. Međutim, ako stavimo sve nadnaravne elemente na stranu, radi se o izvanrednoj izvedbi prividnog završetka drame.

Norman obećava da će se predati policiji i priznati sve što se zbilo, i baš kada se doima da je kraj blizu, nastupa zaokret. U tom trenutku napetost raste i postaje jasno kako zapravo ništa nije gotovo. Ta napetost koja je dvaput stvorena na koncu filma uistinu nadilazi mnoge pothvate za to vrijeme, ali i za većinu horora i trilera današnjice, istodobno zadržavajući publiku na samome rubu.

Ono što bi se naposljetku moglo prigovoriti tvorcima ovoga filma jesu nadnaravni elementi koji su u određenim trenucima – moglo bi se reći – nepotrebni. No, nije sve kao što izgleda i ne bismo svaku stvar trebali doživljavati onakvom kakva se predstavlja. U skladu s tim, čitanje između redaka uz solidnu dozu dobrohotnosti svojevrsni je must-have pri interpretaciji i shvaćanju poruke koju ovaj film šalje.