“When I Get Home” (Solange): Intimni ‘woke’ vjesnik proljeća

Prošle su već dvije godine otkako je Solange izdala zadnji album. 2016 se u tom pogledu čini još uvijek jako bliska, a “A Seat at the Table” još uvijek je poprilično svjež i recentan, ne samo na playlistama nego i osobno. Bio je to zbilja izvrstan album u svakom pogledu.  Napomenimo da je navedeni album zauzeo vrhove UK i US glazbenih ljestvica te stekao zasluženi status hvale glazbenih kritičara.

Još uvijek kao da ga čujem prvi put, ljubav na prvo slušanje. Teško je nadmašiti ga, ali Solange to s  “When I Get Home” ni ne pokušava već se čini samo kao 40-minutni nastavak na njega – glazbeno i po priči koju nosi. Pročitajte kako se Solange u novom izdanju nadovezala na kompleksnu i intimnu priču o ljubavi i snazi koja leži u “black womanhoodu”, baš kao što vizualno dočarava spot hita Cranes in the Sky.

‘Drugačiji’ album naziva svojim buntovničkim izdanjem

Za svoj novi album Solange u intervju za Billboard govori kako novi album naziva svojim “punk albumom” jer je došlo njeno zrelo vrijeme da “uzdrma stvari i bude glasna”. Po meni je najveći “punk” buntovnički potez hrabro, ali suptilno žanrovsko miješanje i njeni izleti u eksperimentalnije varijante i igre s jazzom te ranim instrumentima (zarazna Down With the Clique). Najviše se intimni detalji, kao u prethodnom albumu, ističu na sitnim poveznicima (intermisije i interlude) albuma koji je ponovno lijepo, tečno umiksan i čini slušanje 40-ak minutnog albuma cjelovitijim.

Jedan od onih koji mi je najviše zapeo za uho je definitivno Can I Hold the Mic koji je rađen kao sample iz stvari repera Diamond i Princess of the crunk group. Izdvajam upečatljivi i intimni tekst interludea koji neodoljivo podsjeća na teme iz prethodnika s divnom izravnošću kojom progovara:

 I can’t be a singular expression of myself, there’s too many parts, too many spaces, too many manifestations, too many lines, too many curves, too many troubles, too many journeys, too many mountains, too many rivers, so many.

Osim s jazzom na ovom albumu Solange se (napokon!) približava nekoj vrsti trepa i umjesto uobičajene verzije r’n’b-a, na kojeg smo od nje možda navikli ili jednostavno očekivali čuti, uvodi novi zvuk. Time pokazuje svoju svestranu osobnost. Solange je it-persona, umjetnica, reperica, pjevačica i modna ikona s dušom koja sebe daje u sve što radi. Pogledajte samo novi video koji je izišao za zarazni singl Binz i bit će vam jasno.

Trap igre i suradnje s izvrsnim rap izvođačima

Spomenuvši suradnje koje su uvijek zanimljive na njenim albumima i ovdje imamo par zvučnih imena koja savršeno pristaju njenom glazbenom i stilskom izričaju. Počevši od manje upečatljive, ali nježne ljubavne pjesme s mekim vokalima u skladnoj suradnji sa Samphom – Time (is), pa sve do Tylera the Creatora koji osim što svira klavijature na nekim pjesmama, pjeva u izvrsnoj stvari na kojoj gostuje i reper Gucci Mane. Čudna kombinacija, pomislit ćete na prvu. Međutim u pjesmi My Skin, My Logo, sve to zvuči skladno i izravno. Solange kroz smijeh osviješteno repa i lijepo ju je čuti i u tom izdanju.

Od hitova svakako treba izdvojiti stvar Stay Flo i Almeda koja je izišla van kao singl sa zanimljivim, za Solange karakteristično artsy video spotom. Napominjem zanimljivost gostovanja repera i producenta Metro Boomina na Stay Flo, a koristim priliku da istaknem kako se radi o kreativnom, talentiranom pojedincu koji se i više nego iskazao na hvaljenom novom albumu Jamesa Blakea (“Assume Form”).

Pjesma Almeda u sebi nosi bitnu notu o kojoj progovara album kao cjelina. Almeda označava dio Houstona u kojem je pjevačica odrasla i progovara upravo o crnačkoj kulturi u tom dijelu Amerike. Seže duboko u osobne korijene i tradiciju dok koristi zanimljivi iscjepkani beat karakterističan za hip-hop scenu tog područja u 90-ima. Također na ovoj pjesmi Solange po prvi put surađuje s dva nova izvođača, The-Dream i Playboi Carti. Neki portali kao Pitchfork ovu stvar povezuju s osviještenom F.U.B.U s prethodnog albuma. Solange se sa svojim vokalima i mekim elektro-synth-jazz melodijama jako dobro uklapa u cijelu rap priču. Svakako, stvar je uspješna i nadamo se da će biti više sličnih suradnji.

Nije sve u rapu koji je albumu donio i oznaku “Parental advisory”, ima tu naravno mekših stvari kao što je melankolično lijepa Dreams gdje Solange kao da progovara o nekom svijetu kojeg je vidjela iz očiju nevine djevojčice koja sanja. Unatoč surovim, realnim stvarima zrele svakodnevice, progovara o snovima kao optimističnoj noti koja daje bezvremensku ili svevremensku dimenziju životu.

Osobni favorit je stvar pri kraju albuma Sound of Rain, koju sam tek zavoljela s više slušanja da je na kraju ne bih mogla prestati slušati. Pjesma ima neku vrstu catchy ritma koji prkosi gangsterskim stavom.

Sve u svemu, ovaj album vjerojatno nećete odmah zavoljeti na prvo slušanje. Nije pitak u smislu tolike hitoidnosti, ali nosi dubinu i kvalitetu iako se fanovi većinom slažu oko toga da je prethodnik “A Seat at the Table” ostavio bolje dojmove. Ipak Solange ovdje pokazuje zrelo lice, dotiče se ozbiljnih tema, a u glazbenom pogledu se hrabro dotiče novih žanrova koje komponira uspješno u svoj izričaj.

“When I get Home” nosi malo više, usudila bi se reći, eksperimentalne stvari kakve će nam sve više servirati ova svestrana, mlada umjetnica. Negdje jazzy, negdje funky tek u nekim zaraznim natruhama, ipak album vrijedan slušanja. Sudeći po uspjesima do sada predstavljenih singlova, bit će poseban i već jedva čekamo sljedeći.