Zabavni pokušaji ubojstva (“The Hitman’s Bodyguard”, P. Hughes)
Mnogo je filmova koji inspiriraju na pisanje. Ima onih dobrih koji svojim domišljatim i inventivnim sadržajem zadirkuju intelekt publike, ali i onih koji su toliko loši da svakim narativnim padom pada i gledateljeva koncentracija. Ako se takvi filmovi prate s izrazitom teškoćom i nerazumijevanjem, vrlo lako se iz trivijalnog filmskog svijeta isklizne u svijet svakodnevice pa misli o sutrašnjim obvezama postaju dominantnija od same projekcije. No, čak i nakon njih, postoji mogućnost motivacije za gledateljev protest/odobravanje ili barem nekakav komentar. Naposljetku, ima i onih koji ne daruju nikakav utisak, ispare iz pamćenja nakon dva dana i ostavljaju prazninu. To nisu ni dobri ni loši filmovi, već oni neutralni, nakon kojih slegneš ramenima i kreneš dalje u potrazi za novim.
Ključna riječ: Zabava
Jedan od takvih je i Netflixov The Hitman’s Bodyguard Patricka Hughesa u produkciji zavidnog budžeta oko kojeg su se okupili creme de la creme glumačka imena (Gary Oldman, Samuel L. Jackson, Salma Hayek, Ryan Reynolds) s ciljem zabave gledatelja onako kako samo holivudska akcijska komedija zabaviti može. Ne može se reći da je The Hitman’s Bodyguard loš film. Ne smiju se tražiti podslojevi priče ili unutrašnje dileme likova jer ti segmenti ne postoje. Film je ispoštovao sve žanrovske konvencije komedije za zabavu i u tome je relativno uspio. To nije smiješan film ili film koji tjera suze na oči. Ali je zabavan. Toliko da u dva sata trajanja uspijeva održati gledateljevu pozornost.
Dva neprijatelja čuvaju leđa jedan drugome
Jednostavna linearna naracija prati dvoje akcijskih junaka koji živi moraju stići od točke A do točke B. Jedan od njih je zloglasni plaćeni serijski ubojica Darius Kincaid (Samuel L. Jackson), dok je onaj drugi, ironično – njegov tjelohranitelj (Ryan Reynolds u ulozi Michaela Brycea). Njih dvoje imaju neke neriješene račune iz prošlosti zbog čega se ne podnose, no sudbina ih je ponovno spojila, a posao ne pita za međusobne simpatije. Zato opasni ubojica dobiva elitnog čuvara koji inače štiti visoko pozicioniranu političku elitu i to radi jako dobro.
Kincaid, pod zaštitom Interpola, mora sigurno i bezbolno stići u Hag i na Sudu za ratne zločine svjedočiti protiv Vladislava Dukhovicha (Gary Oldman), bivšeg predsjednika Bjelorusije i krvoločnog diktatora, koji je odlučio ispoštovati svoja izborna obećanja – ubiti svakog neistomišljenika. Kincaid je jedini čovjek koji, zbog dokaza koje posjeduje, može Dukhovicha strpati u zatvor. Naravno, iz uloge lovca brzo postaje lovina jer Dukhovich angažira svoje ljude da ga ubiju, a da bi stvar bila napetija, postoje i krtice u redovima Interpola kojima je također u cilju što prije ubiti Kincaida.
Put od Londona do Haga pun je kadrova akcijskog intenziteta, pucnjava, skrivanja, bombi, vatre, ganjanja automobilima, a specijalni efekti samo se gomilaju i nevješto ubacuju. Akcije je toliko da ona bez problema može tvoriti zaseban lik filma. Sama tema, koja je zapravo postavljena kao vrlo ozbiljna, zašećerena je elementima komedije. Za to je zaslužan šarm Samuela L. Jacksona koji i dalje oduševljava svojom spontanošću, jednostavnošću glume i domišljatim i pametnim dijalozima (scenarij potpisuje Tom O’Connor).
Samuel L. Jackson nosi film
Kincaid je nesvakidašnji ubojica mekog srca. Ubojstva mu predstavljaju oblik zabave i igre. Živi u svijetu videoigara, a ubijanje ljudi donosi mu dodatne bodove. Simpatičan i drag, njegova osobnost nije u suglasju s poslom kojim se bavi, to primjerice pokazuje scena vožnje s redovnicama koja mami na osmijeh. On je zločinac, ali prije svega je čovjek. Za razliku od njega, Ryan Reynolds ima svoje svijetle trenutke, no prednjači osjećaj da je umetnut u priču bez dodatne povezanosti, odnosno da je on tu samo kako bi upotpunio lik Kincaida. Sparkle između njih dvoje nije do kraja uočen.
Početno nametnuta stereotipna crno-bijela polarizacija negativca i pozitivca ubrzo nestaje pa se više ne zna tko tu koga štiti, tko je bad guy, a tko good guy. Na radnju ih pokreću iste motivacije – žene u koje su ludo zaljubljeni. Radi se o namjerno hiperboliziranoj ljubavnoj patetici što tvori i samu potku filma – cilj opravdava sredstvo, a cilj je u ovom slučaju ljubav. Salma Hayek kao Sonia Kincaid je dominantna žena razbijačica, dostojna jednog muškarca ubojice koji samo pred njom može ‘omekšati’. Takva uloga je kao stvorena za nju. Tu je i zgodna Elodie Yung koja glumi bivšu djevojku Michaela, zbog koje mu je srce slomljeno.
The Hitman’s Bodyguard ne nudi puno mogućnosti osim trenutne zabave i brzog zaborava, poput literarnog šunda koji je većini prvi izbor za čitanje na plaži.
