novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Najbolji “zaboravljeni” albumi 2016. godine

Kolaž: Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 7 minute

Nećemo se zavaravati, niti jedna osoba ne može sastaviti objektivan pregled albuma godine. Uvjerili smo se više puta, a iz godine u godinu se iznova uvjeravamo da to ne mogu niti cijele redakcije. Nezahvalan je to posao na koji se svaka glazbena redakcija obvezala i, iako pregledi nisu toliko nerealni, oni su također daleko od objektivnih. Nitko ne može preslušati sve albume objavljene u jednoj kalendarskoj godini. Neki albumi i glazbenici teže dolaze do ušiju slušatelja od drugih te vrlo često i nepravedno ostaju nepreslušani ili zaboravljeni. Ova lista donosi nekoliko velikih i važnih izdanja koja nam je prošla godina pružila, a koja zaslužuju više pažnje.

 Hinds – “Leave Me Alone

Iz recenzije: “Simpatičan novi bend na svjetskoj glazbenoj sceni, Hinds, čine četiri predivne Madriđanke. Ove mlade dame osmog su dana 2016. godine izdale svoj debitantski album koji već hara vrhovima svjetskih glazbenih ljestvica. Album o kojem je riječ zove se “Leave Me Alone, a najbolje ga je svrstati u žanr lo-fi s primjesama surf elemenata. Ovaj uradak posebnim čini jednostavnost i bogatstvo pjevnih, umirujućih, veselih melodija oko kojih je sagrađen cijeli “Leave Me Alone“. Ipak, koliko su god harmoničnost i melodičnosti dominantne, toliko su vidljivi i ‘veliki’ nedostaci ovog prvijenca.”

Album koji je izašao u prvim danima 2016. na neočekivan način ostao mi je zvoniti u ušima sve do kraja godine. Očito, ovo se nije desilo samo meni budući da su pjesme poput Bamboo ili Garden nekoliko tjedana suvereno harale britanskim top listama. Osim toga, ubrzo nakon izdavanja albuma Španjolke su krenule na svjetsku turneju koja je, izuzevši kratke pauze, još uvijek u tijeku. Velika je to stvar za bend koji je prije ovog albuma imao tek nekoliko snimljenih pjesama koje su se odvojeno našle tek na dva digitalna izdanja.

Debitantsko izdanje Hindsa čine izrazito melodične i pjevne gitare koje kroz cijelo izdanje dominiraju svojom neopterećenosti. Album je izrazito pitak i lagan za slušanje tako da će i najzahtjevnijim slušateljima brzo ući u uho i natjerati ga da zaboravi na njegove tehničke nedostatke, već da uživa u razbibrizi koju oni nose. Upravo zbog tih, u nekim trenucima, evidentnih manjkavosti, “Leave Me Alone” i jest toliko neodoljivo simpatičan i sladak. Kada sve zbrojimo i oduzmemo, ostaje nam jedan veoma konkretan prvijenac koji je najjednostavnije opisati kao nastavak osobnosti ovih četvero prekrasnih dama.

Band Of Skulls – “By Default

“Trojac iz Southamptona izdao je već četvrti studijski album kojim je dao glasnu izjavu da se u budućnosti od njih možemo nadati samo velikim stvarima te time postao jedna od najboljih stvari koja je ikada isplovila iz luke ovog priobalnog engleskog grada. Izdanjem “By Default” Band Of Skulls svoju eklektičnost koja ih je oduvijek karakterizirala doveli su još jednom na novu razinu. Iako u temelju rock’n’roll, Britanci su pokazali kojom je lakoćom moguće izlaziti iz ‘svojega’ žanra te koliko je zapravo granica između velikog broja žanrova uistinu lako prelazna i fluidna.”

Izdanje o kojemu niti sekunde nisam trebao dvojiti pripada li na ovu listu je “By Default” Britanaca Band Of Skulls. Četvrtim studijski uradak sugerira da će uskoro postati puno veći negoli im ljudi to trenutno priznaju. Band Of Skulls do sada je radio velike stvari. Velik broj njihovih pjesama završio je u filmovima ili videoigrama, ali posljednjim izdanjem podigli su se stepenicu više. Glazba na “By Default” ne drži se jednog žanra, već je gotovo nevjerojatno koliko se dobro i lako ovaj trojac snalazi u izuzetno velikom broju žanrova. Na albumu je, stoga, moguće čuti doista svašta, a pjesme slabijih karakteristika jednostavno nema. Zato je ovaj album u stanju zadovoljiti pristaše velikog broja žanrova pojedinim pjesmama, a ljubitelje cijelim albumom u komadu.

Fat White Family – “Songs For Our Mothers”

“Fat White Family svoje podrijetlo vuku iz duge tradicije britanskih glazbenika poput Joy Divisiona, The Rolling Stonesa ili The Clasha kojima je glazba produžetak karaktera i stila života. Njihovi live nastupi postali su, tijekom godina, poznati kao mješavina drogom izazvanog bijesa i nereda zbog kojega su i postali popularni jer su upravo nevjerojatno podsjećali na svoje punk učitelje. Prvim albumom “Champagne Holocaust” oduševili su točno nikoga, a ipak su ‘uspjeli’, što je urnebesno jer album nije ništa doli hrpetina nedovoljno producirane glazbe s glasnim refrenima i defektivnim gitarskim riffovima. Unatoč tome meni se svidio, a kako se čini u tome nisam jedini. Nakon ovog poluuspjeha i još nekoliko projekata sa strane, par ljudi je izbačeno, nekoliko ih je počelo kašljati krv, a svi su skupa nastavili prekomjereno uživati u heroinu, što nas dovodi do bendovog ovogodišnjeg siječanjskog izdanja “Songs For Our Mothers”.

Album koji mi je definitivno zadao najviše glavobolje ove godine je “Songs For Our Mothers”. Drugo studijsko izdanje možda posljednjih rock zvijezda na planeti nije dobro. Nije niti loše, već podnošljivo. Razlog poradi kojega se našao na ovom pregledu je moj nedavni razgovor s jednim prijateljem. On naime vjeruje u genijalnost ovoga albuma te da je kao takav jedno od najvećih ostvarenja ove godine. Iako smo se donekle složili da album kao takav nije dobar s muzičke strane, rekao mi je jednu stvar zbog koje me gotovo i uvjerio da ovaj album uvrstim u ovaj pregled. Rekao je da ideja ovoga albuma nije glazba kao takva, već sama ideja.

A ideja koja je toliko prookativna, morbidna i bolesna ovome je bendu pošla za rukom budući da je album svojim izlaskom izazvao brojne reakcije, kako publike tako i kritike, od kojih je sigurno najveća ona kada su Fat White Family bili pozvani da opravdaju svoje tekstove i album na nacionalnoj televiziji. Pjesme o nacističkoj propagandi, o Hitleru i Goebbelsu koji ispijaju vino te silovanju i premlaćivanju očito su još teme o kojima se ne piše, ali ovaj bend to očito nije briga, što su drugim studijskim izdanjem i dokazali. Zato, iako album nije niti blizu najboljim izdanjima godine, možda je u ovom slučaju ideja veća od glazbe i možda ćete za koju godinu opet slušati o ovom albumu. Na kraju krajeva, možda ga je zato i potrebno poslušati.

The Sore Losers – “Skydogs”

U ožujku je izašlo ovo izdanje belgijskog rock’n’roll benda The Sore Losers. Za bend koji na svojoj Facebook stranici broji nešto više od dvadeset tisuća fanova može se reći da su u 2016. napravili album koji treba poslušati barem toliko milijuna ljudi. Skydogs je čistokrvni rock’n’roll album, a na njegovoj prezentaciji u zagrebačkom Klubu mogli smo čuti da kada se album prenese na stage, on ne gubi niti najmanje od one svoje snage i punokrvnosti. Veliki broj pjesama na ovome albumu podsjeća na svoje stare rock’n’roll učitelje, a možda će učenije uho prepoznati velike sličnosti pjesme Emily s Raconteursovim hitom Steady As She Goes.

Iako bi se moglo naći mnogo sličnosti s nekim drugim pjesmama, vjerujem da će one prije na to nagovarati slušatelja, ne radi njihove realne sličnosti, već radi toliko jasnog isticanja uzora. U svakom slučaju, The Sore Losers sa svojim “Skydogs” zaslužuju veliku pohvalu, a turneja koja je još uvijek u tijeku potvrđuje koliko je ovaj album vrijedan pažnje i koliko potencijala ima. U Hrvatskoj ih, nažalost, nećete nikada više moći vidjeti budući da su nastup u Klubu odradili pred točno pet ljudi.

Leemajik – “Little Skyscrapers

“Ova je glazba u svojoj suštini chillout. Iako Leemajik kroz cijeli album koketira i s elektronikom i s ambijentalnom glazbom, primat pred svime ipak dobiva upravo ta opuštenost, smirenost i mirnoća koje se protežu kroz svih devet pjesama ovog izdanja. Glazba je tečna, lijepa i svojom jednostavnošću slušatelja nagovara da zatvori oči i naproto uživa u njenoj pitkosti. No nekakva, tobože, monotonost nije problem ovoga albuma. Iako u načelu jednostavna, svaka se pjesma polako, suptilno razvija nekom svojom unutarnjom logikom i gotovo pa nećete zapaziti da se pjesma skoro svakih nekoliko minuta u potpunosti promijenila.

Slušajući ovu glazbu, shvatit ćete da je zapravo teško obratiti pažnju na nju. Možda je zato i tako teško zapamtiti o kojoj je pjesmi riječ, premda već deseti put preslušavate album. No, možda je i do toga što ova glazba nije namijenjena da bude ‘glasna’, da se ističe, već je napravljena da bude u drugom planu; prisutna, ali nikada napadna. (…) No svaka se pjesma razvija na sebi svojstven način i, iako bi zbrojivši bogatsto zvukova na pojedinim pjesmama mogli pričati o pretjerivanju, u kontekstu samih pjesama ovo ne dolazi u obzir. Upravo zato što se pjesme grade postepeno i sa smislom, nastojeći očuvati svoju srž, a to je upravo ta ambijentalnost i nenapadljivost.”

Sama Dams – “Confort In Doubt”

“Glazba ovih Amerikanaca nevjerojatna je. To je glazba izražene, gotovo opipljive teksture koju je nemoguće iskusiti samo ušima. Glasan osjećaj slatkoće pod jezikom te gorljiv osjet pod prstima samo dodatno potvrđuju činjenicu da posrijedi nije riječ o nečemu što se može tek banalno preslušati, već o nečemu što se mora, u svakom smislu, iskusiti. Nemiran bubanj ne dopušta slušatelju da ‘u miru’ tapka uz ritam, već čestim promjenama ritma, tempa i mjera iz kojih skače k’o da su šala nagovara čovjeka da se u potpunosti posveti onome što čuje. Sve to ugurano je u strukture koja su sve samo ne klasične. Ovim ljudima pjesme su igralište na kojem se oni igraju na pozamašnom broju instrumenata. Ne boje se naglo i nepredvidljivo poigravati dijelovima pjesama, skakati iz bržih u sporije dijelove, izazivati uniformiranost naizglednom neorganiziranošću i spontanošću, već sve ovo okreću u svoju korist radeći glazbu koja zaslužuje samo lovorike.”

Album “Comfort In Doubt” treće je izdanje benda Sama Dams i još je jedno u nizu koje izlazi bez potpore diskografskih kuća. Moram se složiti s velikim brojem kritičara koji kažu kako je ovo glazba za obožavatelje glazbe. I ona u punom smislu riječi to i jest. Ovo je glazba napravljena od triju vrhunskih školovanih muzičara, što se u svakom trenutku može čuti, a, što je i bitnije, može se i osjetiti. Cijelo ono bogatstvo instrumenata čujnih na albumu članovi benda snimili su sami, a tako to i izvode, u svakoj pjesmi mijenjajući instrumente. Slušati ovaj izazovni indie rock pravo je iskustvo, a ova će vas glazba, vjerujem, oduševiti svakom svojom sekundom kako je i mene osvojila od prve sekunde.

Jacob Collier – “In My Room”

Mješavinom suvremenog jazza i uptowna 21-godišnji Britanac napravio je najsvježije izdanje godine, a s time i jedno koje bi se prema mojem sudu trebalo svrstati i među najbolja izdanja godine. Veličina ovoga albuma vidljiva je i iz činjenice da je sve instrumente, a na pojedinim pjesmama ih je preko dvadeset, napisao i odsvirao sam. Ovo je moguće i vidjeti na spotu za pjesmu Hideaway, ali i na svakom Collierovom live nastupu. Također, važno je reći da na albumu nije korišten autotune, već je sve vokale, kojih je na trenutke čujno i po pet, Collier otpjevao sam bez pomoći ikakve tehnologije.

Možda je zbog svoje kompleksnosti ovaj album zanimljiviji teoretičarima glazbe, negoli običnim slušateljima. No bez sumnje svakom će se iskrenom ljubitelju suvremenog jazza kombinacija koju je Collier oživio na ovom izdanju dopasti. Ako tome dodamo činjenicu da je sve na ovome albumu ovaj 21-godišnjak napisao i ostvario sam, veličina ovoga albuma postaje još i veća.

Be social

Komentari