novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

“Žena” (HNK Zagreb): Veliki povratak Paola Magellija

Žena
Foto: Marko Ercegović, facebook.com/hnk.hr
Vrijeme čitanja: 8 minute

Kultni talijanski redatelj Paolo Magelli nakon nekoliko godina izbivanja na zagrebačku se kazališnu scenu vratio s predstavom “Žena“, premijerno izvedenom 4. ožujka u Hrvatskom narodnom kazalištu. “Žena” je uprizorenje dvaju dramskih tekstova hrvatskog dramatičara Josipa Kosora – “Žena” i “U Café du Dôme”. Redatelj je poveznicu između ta dva teksta pronašao u njihovim glavnim ženskim likovima koji su u predstavi spojeni u jedan, središnji i naslovni lik u izvedbi Lane Barić, odnedavno prvakinje Drame zagrebačkog HNK.

Dvosatna predstava podijeljena je, u skladu s tekstovima, u dva dijela uz jedan kraći intermezzo. U manirima postdramskog kazališta, Kosorovi tekstovi nisu u cijelosti uprizoreni, oni su tek polazište i okvir za teme kojima se redatelj odlučio baviti. Magelli i dramaturginja Željka Udovičić Pleština iz tekstova su izvukli motive koje su učinili aktualnima u današnjem kontekstu. Drame su skraćene i svedene na ono bitno što se kroz njih može reći, a da to zvuči relevantno pobrinuo se Magelli svojom preciznom i dinamičnom režijom velike ansambl predstave bogate detaljima.

Uostalom, odmak od klasičnog uprizorenja Kosorovih drama prema postdramskom kazalištu, čija je karakteristika interveniranje u dramski predložak, prisutan je i kroz domišljato te spretno spajanje dvaju tekstova u liku naslovne junakinje. U prvom dijelu predstave pratimo Limunku (Barić), ženu lokalnog bogataša Nebogića (Livio Badurina) koji je svoju suprugu doslovno izgubio u kockarskoj partiji. Radnja tog dramskog teksta ne dovršava se, već Limunka bježi od svog muža u drugi dio predstave, u Pariz u kojem je ona napokon slobodna i kao bezimena Dama kreće se u društvu umjetnika i kurtizana u kojem ju je zapazio i bogati Amerikanac. Takva dramaturška prilagodba omogućila je da se još jače istaknu glavne poruke predstave.

Foto: Marko Ercegović, facebook.com/hnk.hr
Foto: Marko Ercegović, facebook.com/hnk.hr

Prvi dio “Žene” progovara o rodno-spolnim odnosima, o društvu u kojem su žene podređene muškarcima, što je u Kosorovoj drami potencirano do te mjere da su žene vlasništvo muškaraca čija je osnovna, ako ne i jedina funkcija zadovoljenje muške pohlepe i požude. O njihovoj sudbini odlučuju muškarci bez da ih se išta pita, njima se trguje kao običnom robom, one postaju kockarski ulog, bez obzira na to što je primjerice Limunka najljepša žena za kojom žude svi muškarci tog kraja. Iako u predstavi vremenski i prostorni okvir radnje nije definiran, jasno se ukazuje na to da je neravnopravnost muškog i ženskog spola prisutna i u modernom zapadnom društvu u 21. stoljeću.

Kako bi taj nesrazmjer što više došao do izražaja, prvi dio predstave režiran je tako da muški dio glumačkog ansambla igra na sceni, dok žene sjede ili kleče kraj pozornice poput ispovjednica, ispunjavajući funkciju kora koji zborno komentira scensku radnju, odnosno taj šovinistički muški svijet. Takvo redateljsko, ali i dramaturško rješenje istovremeno nudi suptilan komentar muško-ženskih odnosa te pruža mnogo mogućnosti za dinamičnu izmjenu replika između likova i ženskog kora, kako u prevladavajućim grupnim scenama, tako i u dijalozima koji su, poput onog Milana Pleštine i Nikše Kušelja, začinjeni hrvanjem i pokretima joge.

Najslabiji dio te prve polovice predstave zapravo je Kosorov tekst. Dijalozi koje vode muški likovi sami po sebi ne čine se pretjerano zanimljivi, aktualni ili za gledatelja relevantni, zbog čega je Magelli odlično iskoristio samu temu te uveo ženski kor koji naglašava i podcrtava izrečeno kod muškaraca. Ono najzanimljivije iz teksta “Žena” izvučeno je u velikom Limunkinom monologu na kraju tog prvog dijela predstave. Magelli je iz ovog monologa i izvedbe Lane Barić izvukao ono zaista bitno o rodnim i društvenim odnosima muškaraca i žena u 21. stoljeću te učinio da poruke društvene neravnopravnosti snažno odjeknu, već i samim time što je Limunka jedina iz ženskog kora ustala i suprotstavila se nametnutim odnosima i vrijednostima.

Foto: Marko Ercegović, facebook.com/hnk.hr
Foto: Marko Ercegović, facebook.com/hnk.hr

Drugi dio predstave bavi se položajem umjetnosti, kulture i slobode u doba izrabljivačkog kapitalizma. S obzirom na to da se “U Café du Dôme” odvija u pariškoj kavani među umjetnicima i njihovim muzama, u drugi nas dio predstave uvodi intermezzo u kojem glumci polubiografskim i autorefleksivnim komentarima preispituju poziciju umjetnika u suvremenom kapitalističkom društvenom sustavu.

Tako Nikša Kušelj nosi majicu s natpisom “Make money, not art”, dok Ana Begić pripovijeda o tome kako ju je na putu kući s posla neki čovjek pitao vraća li se sa snimanja one humoristične serije. Kaže ona da se vraća iz kazališta, a čovjek na to: “Znači serija se snima u kazalištu”. Ironičnost tih komentara usmjerena je na račun samih izvođača i drugih kulturnih djelatnika čiji rad balansira na granici komercijalne isplativosti i umjetničkog integriteta, a u svemu se može prepoznati i današnja situacija u Hrvatskoj.

Drugi dio predstave “Žena” govori o sukobu materijalizma i idealizma. U suštini je to sukob američkih i europskih vrijednosti, američkog kapitalizma u čijem je središtu stvaranje profita, gomilanje imovine i materijalnih dobara, nasuprot društvenim vrijednostima europskog kulturnog prostora koji njeguje duhovno blagostanje, bogatu kulturnu baštinu i slobodu pojedinca da živi kako on to želi, što pariški slobodoumni način života itekako simbolizira.

Ova opozicija utjelovljena je u likovima Amerikanca (Goran Grgić) i bezimene Dame (Barić). Amerikanac u veličanstvenom Parizu govori jedino o svom ranču i novcu kojim može sve kupiti. No onda nailazi na Damu, jedinu u kavanskom društvu koja ne slini za njegovim novcem, već ga uporno odbija. Njihovu zavodničku igru i borbu za moć narušava pohlepa skupine boema koja uz Amerikanca i Damu boravi u pariškom kafiću, a u konačnici će Dama vlastitu slobodu žrtvovati kako bi zaštitila upravo te vrijednosti koje bi umjetnici trebali njegovati.

Foto: Marko Ercegović, facebook.com/hnk.hr
Foto: Marko Ercegović, facebook.com/hnk.hr

Sagledamo li predstavu u cjelini, u njenoj su srži dva odnosa. S jedne je strane to odnos slobode i kontrole, dva kontradiktorna pojma koja se međusobno isključuju. Tamo gdje je kontrola apsolutna, slobode nema. Ovaj je odnos uočljiv u obje tematske cjeline predstave. U prvome dijelu žena je podređena volji muškaraca, no znatno je intrigantniji drugi dio u kojem se taj odnos manifestira u sukobu Amerikanca i Dame. Zanimljivo je to što on ima slobodu odabrati bilo koju ženu, no želi uspostaviti kontrolu baš nad njom, dok je ona ta u tom odnosu koja drži konce u svojim rukama, ali jedino što želi jest zadržati svoju slobodu i neovisnost.

Na sličan se način manifestira opreka između požude i čežnje. Požuda je tjelesni nagon za osobama i stvarima s jedinim ciljem da se ta žudnja zadovolji i ugasi, što pokazuju i kockari u prvom dijelu predstave i Amerikanac koji žudi za ženom koju ne može imati. S druge strane, čežnja je emocionalno-duhovno stanje za nekim apstraktnim vrijednostima pa tako Dama čezne se slobodom koju gubi zbog muškaraca.

Cijela je predstava dopunjena s puno glazbe i scenskog pokreta koji znatno doprinose dinamici i tempu, kao i cjelokupnoj atmosferi, posebice u pariškoj kavani u kojoj nas raznoliki glazbeni žanrovi vode od salse do francuskih šansona. Pohvale za glazbeni dio zaslužuje skladatelj Arturo Annecchino. Dio glazbe je reproduciran, no dio uživo izvode Ivan Colarić na klaviru i Petra Svrtan na harmonici, što također ostavlja specifičan šarm predstave.

Jedna od najupečatljivijih scena “Žene” prizor je u Café du Dôme u kojem prvi puta na pozornicu izlazi bezimena Dama u predivnoj zlatnoj haljini. Kada primijeti njen dolazak, pariško se društvo skriva iza crvenog trosjeda, a Dama ulazi uz pjesmu koja zvuči kao song iz mjuzikla. Cijela slika podsjeća na neki Disneyev film ili crtić, uz pariško društvo čije glave sramežljivo proviruju iza trosjeda i glavnu junakinju koja poput princeze skakuće po tom trosjedu i pjeva. Iako pjevačke sposobnosti Lane Barić nisu na izvrsnom nivou, u ovoj sceni to uopće nije bitno jer je vizualni i glazbeni dojam potpuno zapanjujući.

Iznimno je upečatljiva gotovo pa spektakularna scenografija predstave. Skupina NUMEN i Ivana Jonke proširili su scenu HNK-a preko prvih redova gledališta tako da su glumci doslovno ušli među gledatelje, čime se sugerira da je društvo prikazano u predstavi naše društvo, ono u kojem živimo. Uz ovo rješenje, u prvom dijelu predstave kompletno gledalište HNK-a nadsvođeno je najlonom koji se od balkona spušta prema stražnjem dijelu pozornice. Po najlonu curi voda tako da imitira zvuk kiše te se po njemu pušta umjetni dim, što su zaista specijalni efekti kakve se u kazalištu rijetko viđa.

Foto: Marko Ercegović, facebook.com/hnk.hr
Foto: Marko Ercegović, facebook.com/hnk.hr

Iako je efekt trenutačan i veoma dojmljiv, a rješenje samo po sebi originalno i maštovito, nejasna je zapravo sama svrha te instalacije. Nakon početnog efekta, scenografija postaje sama sebi svrha, nema nikakvog udjela u raspletu radnje i da tog najlona nema nad glavama likova, predstava bi se podjednako kvalitetno odigrala. S drugim se dijelom predstave taj najlon spušta, a na pozornici se ukažu crveni trosjed te, u drugom planu, improvizirani šank s kojeg konobari nose piće posjetiteljima slavne pariške kavane. Iako su trosjed i šank daleko manje spektakularni od kišne instalacije, njihova je upotreba znatno funkcionalnija.

Osim odlične upotrebe glazbe i plesa, radnju predstave podcrtava i izvrsna rasvjeta koju zajednički potpisuju Aleksandar Čavlek, Sven Jonke i Magelli. Oblikovanje svjetla manje je spektakularno od scenografije, zapravo je potpuno decentno i nenametljivo, no sjajno prati i dočarava odnose među likovima. Kostimograf Leo Kulaš svakom je dijelu predstave dao zasebni vizualni identitet. U prvom dijelu dominiraju neutralne boje, klasična muška odjela i crne halje ženskog kora, što odlično odgovara šovinističkom svijetu kockara. Pariška slika potpuno je drugačija, šarenilo boja u kostimima umjetnika i kurtizana dopunjuju prikladni detalji poput mrežastih čarapa, korzeta i beretki, dok ekstravagantnost donose kožne jakne te sako Livija Badurine s printom Andyja Warhola. Slično tome, Limunka je u prvom dijelu predstave kao zarobljena žena obučena u crno, da bi izborivši slobodu u Parizu nosila svijetle boje.

Što se glumačke postave tiče, vrijedi istaknuti Gorana Grgića kojemu uloga Amerikanca nevjerojatno autentično pristaje, u prvim minutama uvjerava gledatelja u karakter svog lika. No, u ansamblu se apsolutno izdvaja Lana Barić čija je naslovna junakinja izrazito borbena žena kojoj duh neće klonuti unatoč svim šamarima koje će primiti. Njena Dama nije dama zbog puno stila u ponašanju. Upravno suprotno, radi grimase i nasmijava sve oko sebe. Vrijednosti koje sa sobom nosi čine je pravom damom vrijednom poštovanja. Dramaturški su suvišna dva lika konobara koje tumače Zijad Gračić i Ivan Vukelić. U prvom dijelu predstave Gračić uopće ništa ni ne radi, u tišini stoji kraj pozornice, dok u drugom dijelu zajedno nose pića pariškom boemskom društvu, što je ipak mogao raditi samo jedan.

Foto: Marko Ercegović, facebook.com/hnk.hr
Foto: Marko Ercegović, facebook.com/hnk.hr

U prvome dijelu predstave, u spomenutoj dinamičnoj izmjeni replika, uočljiva je zaigranost glumačkog ansambla, no ona do potpunog izražaja dolazi u drugom dijelu zahvaljujući likovima pariških boema koji se scenom kreću poput kazališnog jata. Zajedno se ispovijedaju publici u intermezzu u kojem ruše četvrti zid, istovremeno bježe iza trosjeda kad ulazi Dama, raštrkani su kad plešu ili uplašeno skupljeni kad strepe od Amerikanca nakon što on otkrije da su ga pokrali. U toj igri glumački ansambl diše i djeluje kao jedan, nitko ne ispada iz cjeline i upravo je to jedna od najboljih karakteristika ove predstave. Takva uigranost nedostajala je HNK-u posljednjih sezona. To ne znači da su oni bezlična masa, među njima su prisutni mini karakteri poput Pleštine koji je najglasniji i beskompromisno buntovan ili Kušelja koji je prepreden, slatkorječiv i proračunat.

Predstava “Žena” ostat će zasigurno dobro upamćena, ali ne po Josipu Kosoru i povratku njegovih tekstova na daske hrvatskih kazališta, nego po Paolu Magelliju koji je motive izvučene iz tih tekstova učinio aktualnima za današnje vrijeme. Bez nametanja suvišnih trendova suvremenog kazališta, pojednostavljenja teksta ili skretanja u pamfletnost – čega smo se zadnjih mjeseci u zagrebačkim kazalištima dosta nagledali – Magelli je režirao važnu i angažiranu predstavu koja puno progovara o aktualnim odnosima u Hrvatskoj i svijetu, a ponajviše o slobodi i društvenoj ravnopravnosti.

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari