Ziher filmolista: 10 nezaobilaznih filmova 2016. godine
2016. se bliži kraju, ostao je još mali broj filmova koji se iščekuju i vrijeme je da se počne sa sumiranjem nekih utisaka. Serije su se ove godine pokazale kao novo plodno tlo kako za mlade autore koji žele doći u centar pozornosti svijeta tako i za filmske velikane koji naprosto ne mogu snimati duge filmove jer su neisplativi. Hollywood je zaradio mnogo manje novca nego očekivano od sve sile blijedih superhero fikcija, nastavaka, produženih univerzuma, reboota i to je dobro, možda će se napokon naučiti da ljudi žele gledati nove filmove, rađene prema originalnim idejama, u kojima budžetska ulaganja neće biti toliko bitna dok god se autori znaju kvalitetno izraziti.
Van okvira blockbustera moglo se pronaći mnogo dobrih filmova i nažalost zbog pomanjkanja pozornosti medija, neki od njih mogli su da nam promaknu. Upravo iz tog razloga je kreirana ova lista, 10 radova koji su napravili nešto predivno za svijet filma, a nisu mnogo nametani u medijima, i prema mojem mišljenju nezaobilazno su štivo za sve filmofile.
10. Oliver Laxe Mimosas
Oliver Laxe, mladi španski redatelj, svojim drugim radom Mimoze vodi gledatelje na spiritualno putovanje jednog šeika, praćenog karavanom, preko planine Atlas. Ovu jednostavnu premisu, poput modernog Rumija, redatelj uveličava dualnim karakterom dijaloga koji istovremeno nosi snagu na fizički i duhovni svijet. Simbolizmi se tu ne zaustavljaju, jer tri cjeline koje grade film, imenovane prema pozicijama u islamskoj molitvi bogu, ujedno daje nama, gledateljima, emotivno stanje likova kao i njihovo predstojeće pokrete. Laxe svoju audio/vizualnu perzijsku poemu dovodi do vrhunca veličanstvenim krajolicima Atlasa koji ostavljaju bez riječi što ga stavlja na listu nezaobilaznih filmova ove godine.
9. Ruth Beckeman The Dreamed Ones
Dokumentaristica Ruth Beckerman ove godine odlučila se približiti nam poeziju Ingeborg Bachmann i Paula Celana dajući njihova pisma u ruke austrijske pjevačice Anje Plaschg i teatarskog glumca Laurence Ruppa i tako napravila film koji ne smije da promakne ljubiteljima poezije. Pisma koja govore živote pjesnika, njihovu mladalačku ljubav, prošlosti njihovih obitelji (Cellanovi roditelji su Jevreji pogubljeni u koncentracionom logoru, dok je Bachmann kći pristalice nacističkog sistema) očito su snažno djelovala i na dvojac koji ih utjelovljuje, pa tako ovaj jednostavni eksperimentalni dokumentarac uspijeva da prenese mnogo osjećanja i na samu publiku.
8. Mia Hansen-Løve Things To Come
Mnogi filmovi ove godine bavili su se pitanjem žena otuđenih u surovoj svakodnevici te o njihovoj snazi da se izdignu iznad svega što im je servirano (Juliete, Elle, Aquarius, Nocturnal Animals, Baden Baden pa čak i Toni Erdmann u neku ruku), a rad francuske redateljke Mie Hansen-Løve Things to Come vjerodostojnije od ostalih prikazao je šta to znači biti žena. Isabelle Huppert u filmu utjelovljuje Nathalie profesoricu filozofije u srednjoj školi, čiji je život sveden na ulogu žene preko koje se svi drugi u okolini ostvaruju. Nakon niza nesretnih okolnosti u životu, Nathalie napokon odlučuje da započne novo poglavlje svog filozofskog života.
7. Layla Bouzid As I Open My Eyes
Filmski prvenac Layle Bouzid sa sjajnom mladom glumicom Bayom Medhaffer ne gubi na kvaliteti dodatnim gledanjima zahvaljujući svojoj prizemljenosti i iskrenosti. Jedinstvena „coming of age“ priča smještena u vrijeme Arapskog proljeća je nešto što se ne smije propustiti jer redateljku Bouzid očito očekuje velika filmska karijera.
6. Matt Ross Captain Fantastic
Film od kojeg su pri ulasku u kina svi očekivali blijedu kopiju radova Wes Andersona a pri izlasku izašli nasmiješen jer su pogledali najljepši porodični roadtrip film 2016 godine, svakako je nešto obavezno za pogledati.
5. Andrea Arnold American Honey
Nastavljajući u pravcu roadtrip filmova na petom mjestu nezaobilaznih filmova nalazi se američki san na cesti redateljke Andree Arnold. Bez mnogo filozofije, Arnold je u svom eksperimentalnom duhu snimila film koji je radnjom banalan ali za razliku od sličnih filmova u žanru koji pobjegnu iz filmskog McDonaldsa zvanog Hollywood, American Honey je film s dušom, i to je ono što će publika prepoznati i voljeti kod ovog filma.
4. Lucile Hadžihalilović Evolution
Film Evolution prikazuje izolirano otočno društvo, sačinjeno od dječaka pretpubertetske dobi te njihovih odgajateljica, u ranim dvadesetim godinama, androginog izgleda. Kroz ovaj mirni otočni svijet filma vodi nas desetogodišnjak Nicolas (Max Brebant) kojem igranje s drugom djecom postaje dosadno te počinje propitivati društvo u kojem živi, nakon čega čitav otočni svijet oko njega upada u beskrajne dubine lucidne bajkovitosti. Kritika alijenacije slobodnih umova i patnje puberteta očima Lucile Hadžihalilović, najnoviji su dodatak francuskom valu novog ekstremizma koju autorica već dvije decenije gradi sa svojim mužem Gaspar Noeom.
3. Maren Ade Toni Erdmann
Zadivljenost komedijom koja traje skoro tri sata, a za to joj nije potrebna vulgarnost, svakim danom sve više raste dok se Oscari približavaju. Kritika i kladionice trenutno tvrde da nagrada za najbolji film na stranom jeziku ove godine ide u ruke Maren Ade, pa je više nego očito zašto je potrebno pogledati film Toni Erdmann.
2. Xavier Dolan It’s Only the End of the World
Postoje filmovi koje je nekad mnogo bolje opisati ličnim iskustvom nego objektivno, i na to sam se uvjerio ove godine na ZFF-u. Datum je 17.11 a vrijeme 20.30, svjetla lagano preuzimaju mrak kino sale MSU-a, dok odjavna špica još uvijek prolazni platnom. Publika sjedi, u tišini, na licima im se može pročitati da još uvijek vode boj s onim što su upravo gledali, svako lice posjeduje jedinstven izraz pogubljenosti, svaka osoba svoju unutarnju bitku vodi. Dok izrazi variraju od prikrivenih suza do blaženstva, masa napokon ustaje, još uvijek u tišini, mirno napušta dvoranu, tek u holu čuju se prvi tihi glasovi osoba koje pokušavaju pobjeći iz neutralne zone i priznati sebi da su pogledali veoma dobro režiran film. Izlazim na zrak, ispred muzeja i napokon sebi dopuštam osmijeh, Xavier Dolan zaista je napravio nešto neviđeno s filmom It’s Only the End of the World.
1. Kirsten Johnson Cameraperson
Dokumentarni radovi dosta često ostaju zapostavljeni na kino repertoarima i na festivalima, ali Cameraperson je film koji je sramotno propustiti. K. Johnson nam daje uvid u intimni prostor dokumentarista, priča svakodnevne priče koje nas zaobilaze i dovodi u situaciju da propitamo svoju etičnost i svijest o globalnim dešavanjima što rijetko koji film danas može.
