Ziherov polugodišnji pregled stranih albuma 2015. – 1/2
Prva polovica godine je iza nas, a u moru novih diskografskih izdanja odabrali smo četrdeset njih koje smo ove godine, do 30. lipnja, imali prilike poslušati kao glazbene novitete – bili to povratnički albumi glazbenih legendi ili debitantski uradci novih nada. Neki od njih su nas oduševili, neki nisu, neki su nas pak ostavili ravnodušnima, no sigurno je da je ova godina već dosad bila bogata novim albumima. Prvu polovicu našeg polugodišnjeg pregleda albuma možete pročitati već danas, a drugi dio – već sutra. I ne brinite, na vrijeme smo se sjetili da Blur i Noela Gallaghera ne stavimo na istu stranicu ove liste, a tu su i razne druge zvijezde kao što su Madonna, Róisín Murphy ili pak Modest Mouse.
“My Love Is Cool“, Wolf Alice
Indie rock / grunge bend Wolf Alice je nakon nekoliko godina touranja, dva izdana EP-a i sviranja na Glastonburyu – konačno izdao debitantski album. „My Love Is Cool“ sadrži trinaest pjesama, ali tek nekoliko njih može zadržati slušateljevu pozornost. Premda je ovom albumu prethodio niz singlova koji su privukli određenu medijsku pažnju i zaradili pohvale publike, a bend digao zavidan hype oko izdavanja prvijenca – četvorka ipak nije uspjela opravdati velika očekivanja. Britanci imaju prostora za napredak, samo se moraju odlučiti napraviti taj korak. →recenzija← →♫←
“Hairless Toys”, Róisín Murphy
Nakon osam godina, ekstravagantna electro diva konačno je objavila novi, treći studijski album. Nekadašnja članica Moloka poigrala se spojem vintage jazz atmosfere s minimalističkim synth dionicama, a na izdanju je eksperimentirala i s pjesmama tmurnijeg ugođaja. Róisín je na ovom diskografskom uratku pokazala svojevrsnu evoluciju, a njene skladbe mogu se odmaknuti od zadimljenog dancefloora te osvojiti terase lounge kafića. No, ostaje pitanje koliko će se novi izričaj svidjeti obožavateljima – s obzirom na to da slušanje osam podužih numera s vremenom ipak postane pomalo naporno.→♫←
“Carrie & Lowell”, Sufjan Stevens
Suočen sa smrću majke, glazbenik propitkuje na koji se način uopće nositi s ovakvim gubitkom: Izolirati se od društva? Uputiti se na samotne vrhove planina? Potražiti spas u religiji? Pitanja su to na koja je teško uopće dati pravi odgovor, a Sufjan je na ovu problematiku korespondirao albumom na kojem pokazuje ranjivost svijetu putem iskrenog i bolnog putovanja kroz jedanaest minimalističkih, uhu ugodnih pjesama u folk aranžmanu; koje na kraju krajeva djeluju restarautivno – kako na slušatelja, tako i na samog glazbenika. →recenzija← →♫←
“Umbras de Barbagia”, Downfall of Nur
Argentinski black/folk metalci izdali su drugo izdanje, samo godinu dana nakon debitantskog i nepune dvije godine nakon formiranja. Da bi sve to bilo impresivnije, ovogodišnji nasljednik prvijenca vjerojatno je najkoherentnije izdanje godine. U svega pet numera, argentinci su uspjeli natući skoro sat vremena svirke, čemera, zla i muke. Zvuk izgrađen na vriskovima od kojih se ledi krv u žilama, teškim rifovima te synthovima i gajdama koje na momente zvuče čak i teže od spomenutih “teških gitara”. Downfall of Nur i više nego vješto oslikavaju vlastiti album cover, mračan i težak kakav je.→♫←
“The Good Fight”, Oddisee
Oddisee je na današnjoj sceni možda malo zanemaren iza blještavila ostalih rap zvijezda, ali on ni ne cilja na one slušatelje kojima je to bitno kod izvođača. Njegova publika je profiltrirana i zna što u svakom trenutku može očekivati od njega, a bez da on kao izvođač gubi element iznenađenja. Upravo takav je i novi album “The Good Fight”, koji predstavlja sve ono što dobar rap album treba imati: priču, kvalitetan beat i što manje nepotrebno vulgarnih i plitkih lyricsa, to jest – onaj dobar stari East coast zvuk. →recenzija← →♫←
“Viet Cong”, Viet Cong
Nakon raspada shoegaze benda Woman i smrti jednog od članova, Matthew Flegel i Michael Wallace osnovali su Viet Cong, čiji se opus više bazirao na suvremenoj reinterpetaciji post-punka. Ili je to barem bio slučaj na debitantskom eponimnom albumu, koji je naslijedio EP „Cassette“ iz 2013. Kanadski art rockeri izdali su kolekciju od tek sedam pjesama, ali svaka od njih je dragulj za sebe – počevši od Continental Shelf koja reminscira rani Echo & The Bunnymen pa do tmurne goth numere Sillhouttes. Intrigantno, opsjedajuće i mračno izdanje.→♫←
“+-“, Mew
Indie rock/prog bend Mew je oduvijek bio na granici popularnosti svirajući s brojnim velikanima moderne glazbe, a sada je, nakon šest godina, objavio novi album koji je za sada odlično prihvaćen, kao i njegovi singlovi Water Slides i Satellites. Kada slušate ovo produkcijsko remek djelo, i pritom zatvorite oči, možete vizualizirati prizore poput onih u Interstellaru i drugim sličnim SF filmovima. Upravo je to Mew. Putovanje na neko drugo mjesto, u neku drugu dimenziju, gdje vas čeka pomalo uvrnuta kombinacija svega što volite. →recenzija←→♫←
“Girls in Peacetime Want to Dance”, Belle and Sebastian
Škotski indie pop bend početkom je godine izdao najeklektičniji uradak u svojoj karijeri, gdje se kroz reinterpretaciju plesne muzike pokušao prilagoditi duhu vremena – no, krajnji produkt nije napravio ništa drugo nego izazvao podvojene osjećaje publike i kritike. Pjesma Enter Sylvia Plath zvuči više kao intro za Mortal Combat negoli sentimentalan pjesmuljak na kakve smo inače navikli, a sličan dojam ostavlja i najavni singl, Party Line. Ipak, i na ovom izdanju se može pronaći pokoja balada zbog kakvih su obožavatelji zavoljeli ovaj bend, a zbog toga je i on vrijedan barem jednog preslušavanja.→♫←
“B4.DA.$$”, Joey Bada$$
Svoj dvadeseti rođendan reper Joey Bada$$ proslavio je sa svima nama objavivši svoj prvi studijski album „B4.DA.$$”. Od albuma koji je naslijedio dva sjajna mixtapea, “1999” i “Summer Knights”, očekivalo se puno, a puno smo i dobili. Album je ispunjen socijalnom i političkom tematikom, a većinom je u središtu zbivanja svakog teksta upravo rasizam koji se od ubojstva Mikea Browna ne miče s dnevnog reda u SAD-u. S druge strane, tu su prikazani i Joeyevi osobni problemi, odnos s majkom i život u Brooklynu. →recenzija←→♫←
“Unthetered Moon”, Built to Spill
Prvi album nakon „There Is No Enemy“ iz 2009. godine nije donio nikakva prevelika iznenađenja u vezi zvuka benda. Unatoč izmjenjenoj postavi, Doug Martsch i njegov Built to Spill se i dalje bave onom poznatom mješavinom indie / noise rocka uz jangle gitare i tugaljiv, otegnut vokal; koju bismo mogli povezati s onim što se naziva northwest sound. Indie rock veterani nastavili su se baviti onim što najbolje znaju, ovaj put u bogatijem produkcijskom aranžmanu – a rezultat je bio standardna, ali ne previše inovativna, čak i pomalo predvidljiva ploča.→♫←
“Chasing Yesterday”, Noel Gallagher’s High Flying Birds
Je li ovaj album nastavio hodati stazom koji je prvi solo album utabao i radi li Noel doista nešto novo i svježe u glazbi? Odgovor je definitivno možda. Glazba starijeg Gallaghera na očigled se promijenila nakon izlaska iz Oasisa što je, vjerojatno, Noelu bio i najvažniji cilj – stvoriti vlastitu prepoznatljivu glazbu i što više se odmaknuti od zaraznih brit pop melodija. U ovome pogledu Noel je to doista i uspio te već drugim albumom predstavlja svoj orginalan i jedinstven zvuk. No, pjesme na njemu nakon slušanja ipak ne ostaju dugo u sjećanju.→recenzija←→♫←
“Aureate Gloom”, Of Montreal
Vrckavi Of Montreal ne staje. U svojih devetnaest godina karijere objavili su čak trinaest albuma, a posljednji pod imenom „Aureate Gloom“ izašao je početkom ožujka. Kevin Barnes i njegova šarolika družina objavili su izdanje inspirano glazbom New Yorka sedamdesetih, točnije Talking Headsa ili pak Davida Bowieja. Daleko od toga da se cjelokupan uradak može utrpati u jedan glazbeni koš, budući da se osjete natruhe psihodelije ili rock’n’rolla, a njegova priča vrti se oko prekida frontmana sa svojom životnom suputnicom. Energično, čudnovato, no i srcedtrapateljno i direktno koliko može biti.→♫←
“The Day Is My Enemy”, The Prodigy
Od The Prodigy ništa novo od 1997. Uživo će sve to zvučati dobro, bit će razbijenih arkada, gitara kojih na albumu nema i svi će biti veseli, prljavi warrior plesači. No, pitanje je koliko je uopće relevantno preslušavati takvu glazbu iz albuma u album, a šira publika će i onako samo preslušati singlove prije koncerta. Album je nakon odličnog početka pao u nedorečenost, ponavljanje, monotonost i uz sve to još cijelo vrijeme trebate slušati bas, klavijature i bubnjeve na maksimumu. Kao da je bend objavio ovo izdanje samo da ima nešto novo za dodati u live repertoar. →recenzija←→♫←
“Sol Invictus”, Faith No More
Nakon osamnaest godina, s novim izdanjem nas je u 2015. dočekala i koncertna zvijer predvođena od strane Mikea Pattona. Nepokoreno sunce sedmi je studijski album kalifornijskog funk metal benda koje će vjerojatno razveseliti obožavatlje; budući da ova grupa nije izdala ništa od diskografskog uratka „Album of the Year“ iz 1997. godine. Solidan povratak koji u krajnoj liniji nije dobar kao primjerice „Angel Dust, ali zasigurno otvara novi teritorij kojim ova grupa može stupiti. Ipak, čini se da frontman još mora poraditi na tome da rekreira stari FNM zvuk, jer tu na momente ipak manjka inspiracije.→♫←
“In colour”, Jamie XX
Iako je već 2011. izdao kolekciju remiksa s njegovim velikim uzorom Gilom Scott-Heronom, američkim soul i jazz pjesnikom, ovo je prvi samostalan Jamiev album izvan matičnog benda The XX. Pred vama su skoro četrdeset i tri minute (prosječna duljina njegovih DJ setova) ljetnog laganog, minimalističnog chilla s pokojim opasnijim beatom, ali svakako se radi o pametno razrađenoj elektronici koja miriše na zalazak sunca, ili ako hoćete – miriše na zaljubljenost. Zaljubljenost u život, u glazbu, u magentu – ili šaroliki spektar boja kakav krasi omot albuma.→recenzija←→♫←
“No Cities To Love “, Sleater-Kinney
Ovu je godinu obilježio niz povratničkih albuma, ali se nijedan bend nije vratio toliko trijumfijalno kao djevojke iz Sleater-Kinney. Još uz to, uzmite u obzir da su se mnogi 90’s ‘grrrl’ bendovi ponovno latili posla ( L7, Babes in Toyland…) i da je hype oko zvuka kojim su se bavili u usijanju (kao što se vidi iz primjera Wolf Alice ili Speedy Ortiz). Na ovom izdanju gitarski riffovi buče, bubnjevi odjekuju, a vokal Corin Tucker se probija kroz zaraznu punky pozadinu, emotivno nabijen do krajnjih granica. A kao bonus dobijete i odličan animirani video za singl New Wave, i paket aranžman je pun.→♫←
“What a Terrible World, What a Beautiful World”, The Decemberists
The Decemberists ovaj put nisu izvlačili mitove i legende o kojima su odlučili napisati zabavnu folk pjesmu, već su kao zreli sastav pretočili emocije u glazbu; pritom ne razvodnivši sadržaj unatoč osjetljivom manjku literarnih motiva. Meloy vas ovog puta neće svojim elizabetanskim tekstovima odvesti u renesansne nimfeje kakvi su možda i karikirani na omotu albuma, niti ćete ovaj put morati toliko često tražiti značenje njegovih riječi u Merriam-Websteru, no možda ćete se ponovno zaljubiti u ovaj bend – jer zbog iskrene i osobne note zvuči pomalo drugačije. →recenzija←→♫←
“The Ark Work”, Liturgy
Problematično je eksperimentirati, ili ćete sastaviti malo remek djelo ili će vas kritika i fanovi pojesti žive. Momcima se događa i jedno i drugo. Od samih početaka bili su voljni isprobavati s miješanjem žanrova ali uvijek ih se moglo jednostavno strpati u ladicu black metala. E, pa više ne može. Mješavina dronea, na momente čak i čudnog hip-hopa, korala i ostalih užasa, čini ovaj album najprogresivnijim u ovoj polovici godine. Usprkos žanrovskoj zbrci, nekim čudom se nalazi smisla u svemu tome, a svako preslušavanje navodi slušatelja da se zadubi u beskonačne kontemplacije.→♫←
“Modern Nature”, The Charlatans
The Charlatans su u svakom slučaju napravili odličan album. Tome najbolje svjedoči činjenica da je “Modern Nature” njihov najbolje plasiran album u karijeri od albuma “Wonderland” iz 2001. godine. Ovo vjerojatno nije izdanje koje ćete slušati dok ste vani s prijateljima ili pjesme koje ćete čuti u klubu. Ovo je izdanje koje najbolje možete doživjeti kada ga poslušate odjednom. Ovo je album koji ćete slušati dok učite ili čitate jer je toliko diskretan da vam neće smetati, ali opet toliko zabavan i melodičan da će vas inspirirati. →recenzija←→♫←
“FFS”, FFS
Ideja spajanja Franz Ferdinanda i Sparksa bila je u prvu ruku čak i zanimljiva, no već s prvim singlovima to je zanimanje – nestajalo. Na albumu se nalazi nekoliko, u najboljem slučaju, prosječnih uspješnica napuhanih samo zato što je to „novi i uzbudljivi“ projekt Alexove vesele družine. Album ne funkcionira, zvuči čak i pomalo lažno, nastalo više iz želje članova da rade jedni s drugima nego iz prave inspiracije, a to se čulo i vidjelo na INmusic festivalu po mlakim reakcijama publike. Za ultimativne fanove Franz Ferdinanda ovo je korektno izdanje, za ostale, još jedna u nizu propalih supergrupa.→♫←
