Istaknuto
22.04.2019.

Vrijeme čitanja: 6 minute Po završetku svakog mjeseca primit ćemo se posla i skupit ćemo nedavno izašle albume koje smo slušali na jedno mjesto. U ožujku su nam kroz player prolazili Porto Morto, Pseća plaža, Killed a Fox, The Sepia Sisters, Bakterije, FNC Diverzant, Trophy Jump, From Another Mother i Svemir.

17.04.2019.

Vrijeme čitanja: 7 minute Nadam se da i u ovom izdanju za mjesec veljaču ima za svakog ponešto. Melodičnog black metala mi je previše za barem par mjeseci.

Glazba

Ziherung: Melodičnog black metala previše za barem par mjeseci

17.04.2019. Luka Sinković
Vrijeme čitanja: 7 minute

Veljača me malo pregazila. Evo baš brojim – 28 albuma. Bilo bi malo i jednostavnije da se nisam prirodno zadržao na onima koji su mi najbolje legli. Stoga mi i vlastite preferencije po pitanju glazbe određuju glazbenu širinu, što bih ponekad želio izbjeći. Nadam se da i u ovom izdanju za mjesec veljaču ima za svakog ponešto. Melodičnog black metala mi je previše za barem par mjeseci.

Astronoid – “Astronoid” 6/10

Jako lako ulazi u uho. Iako glazba nije toliko jednostavna (ima dosta progresivnih dionica), mekani vokal i pop dionice ga čine izuzetno pitkim na prvo slušanje. Nemojte se čuditi ako odmah obuzme, no isto tako pušta dosta brzo.

Hexvessel – “All Tree” 7/10

Jako spori grower (album koji vam s vremenom postaje sve bolji), pa čak i za fana benda. Ne znam što sam očekivao, ali nakon kompletnog okretanja psihodeliji na prethodniku, očekivao sam nešto, ne znam, drugačije od ovog. “All Tree” će vas gitarskim dionicama vratiti u okultnost debija “Dawnbearer”, a opet, fali mu te atmosfere da bude ugodno čudan – barem na prvo slušanje. Kao da su bogovi šume ovaj album zaobišli – barem na drugo slušanje. No, ipak, na deseto slušanje, znate da vas ovaj album zove doma, na ono mjesto u šumi ispod crnogorice koje je suho i za zimske kiše, gdje pokraj srušenog debla kojem se lako guli kora, možete osjetiti toplinu iglica i češera na kojima se jutros probudila životinja.

Downfall Of Gaia – “Ethic of Radical Finitude” 6/10

Iznenađen sam kako me ovaj bend kompletno zaobišao do sada jer sam u jednom periodu života, zapravo donedavno, bio dosta veliki sucker za ovakve post-black metal bendove. Vjerojatno je do punk utjecaja u njihovoj glazbi, taj sam žanr dosta namjerno zaobilazio. Međutim, na ovogodišnjem mi albumu paše sve osim ponekih bezobrazno generičnih post-rock screamo dionica. Pa ipak, dinamika i naglašavanje razlike između sporosti takvih dijelova i intenziteta onih s najvećim utjecajem black metala i crusta su ono što album čini interesantnim.

Ariana Grande – “thank u, next” 7/10

Nisam uopće doživljavao Arianu Grande otkako od 2013. izdaje albume – nimalo. Sve dok na njenom koncertu neki ološ nije bombom raznio sebe i još dvadesetak ljudi. Tad me počela interesirati razina traume koja će ostati na mladoj glazbenici nakon takvog događaja. Frend tvrdi da je prošli album upravo iz tog razloga bio “crn”. Ovaj bome nije, a nekako sumnjam da je i prošli, ili je do mene i uočavanja tame u pop glazbi koja sama po sebi zvuči pozitivno – razina traume na albumu 0/10. Osim ako traumu liječite seksom, tada je 10/10. Skidam kapu za muda na oživljavanje sjećanja na Lennonovu Imagine, bacanje je u blato i potom skakanje po njoj u štiklama, nakon što navodi osobi kojoj se obraća u pjesmi da zamisli svijet u kojem će je ljubiti i skinuti svoju odjeću. Album je zapravo OK. Čuo sam ga dvaput odmah kad je izašao, mislio o njemu ništa posebno, pustio ga sad nakon mjesec dana i svega se sjećam. Tako pop funkcionira, album je dobar, a uz to ima i nekoliko genijalnih detalja.

Within Temptation – “Resist” 3/10

Retrospektivno, “Mother Earth” (2000.) je imao puno više karaktera iako je bio okupan u moru treša – od stylinga, vokala, zvuka klavijatura do svega toga objedinjenog u spotu. Međutim mora ga se na neki način respektirati jer se u doba popularnosti nu-metala uspio nekako ugurati u pop-metal vode, iako je dolazio iz potpuno drugog smjera. U iznenađujuće manjoj dozi treša je Within Temptation okupan danas – zvuči kao stadionski pop-metal, što nije nužno loše. Zvuči skoro identično kao recentniji Lacuna Coil. To što sam se ja jedva uspio natjerati da čujem ovaj album ne znači da bih se morao isto tako jako tjerati prije petnaestak godina.

Sunwatchers – “Illegal Moves” 8/10

Jazz Drone Punk iz Brooklyna. Jeste li čuli za bend te kombinacije žanrova? Vjerojatno ne. Nisam siguran koliko ta kombinacija vjerno opisuje glazbu benda jer služi kao opis benda na Bandcampu, no mislim da dosta dobro opisuje kako bend djeluje.

Shin Guard – “2020” 8/10

Skramz hit-album godine, ne zvuči ko sve ostalo u žanru, izvrstan osjećaj za pisanje strukture pjesme, tko god da to radi u bendu, napravio je izvrstan posao. Svi ostali elementi žanra su tu. Frend kaže da je ovaj album hit na screamo pejđevima – opravdano.

Cara Neir – “Part III / Part IV” 8/10

Bend koji je teško smjestiti u žanrovske granice, ima utjecaja crinda, crusta i black metala, no zapravo svira nekakav skramz. Vjerojatno jedini takav bend koji ima dopuštenje boraviti na web stranici namijenjenoj metal glazbi – “Encyclopedia Metallum”. Utjecaji ekstremnijih pravaca čuju se na prošlim albumima, no ovaj djeluje nekako kvalitetnije. Odličan album.

Motorpsycho – “The Crucible” 7/10

Legendarni Norveški bend koji datira još iz 1989. Iako se uglavnom bazira na psych rock i žanrove koji ga okružuju, ima dosta veliki utjecaj dooma i noisea. Bend je prije godinu-dvije bio i u Zagrebu, no eto, čak i ako imate sve informacije o sceni, ne znači da ćete i otići na koncert. Užasno mi je žao što tek sad saznajem za bend. “The Crucible” je izdanje koje je puno kompleksnije nego što će vam to na prvu djelovati – pomalo podsjeća na King Crimson.

Saor – “Forgotten Paths” 6/10

Ranije sam slušao samo album “Aura” za koji sam tada mislio da je generički atmosferični black metal album. Ispada da je to najlošiji album benda, odnosno Andyja Marshalla. Ovakvi su bendovi uglavnom one-man projekti. Što pomalo i živcira jer upućuje na jednostavnost sviranja pojedinog instrumenta. Međutim, ono što ovakvi projekti gube na instrumentaciji uglavnom nadoknađuju strukturom i atmosferom. “Forgotten Paths” me idejno malo vraća na onaj boom atmosferičnih folk black metal bendova, taj je europski trend u novije vrijeme preuzela američka scena. Iako će “Om” Negure Bunget i “Autumn Aurora” Drudkha ostati monoliti žanra, “Forgotten Paths” po nekim elementima dolazi dosta blizu kvaliteti spomenutih albuma.

Traveler – “Traveler” 9/10

Album koji sam vjerojatno najviše slušao u proteklih mjesec dana. Odličan revival NWOBHM-a koji uspijeva zvučati dovoljno moderno da ga se sluša u današnjem kontekstu. Ima umjerenih utjecaja power i speed metala. Ako su vas prije koju godinu oduševili Eternal Champion ili Sumerlands, ovo je album za vas. Ne znam je li to zato što rijetko slušam heavy, ali ovaj me album jednostavno zaokupio. “Cosmic glider, defying laws of time and space!”

Diabolical – “Eclipse” 6/10

Doslovna kopija zadnjih petnaestak godina Behemotha s malo clean vokala Enslaveda. Iako je rezultat na momente dosta glazbeno jak, mjera do koje me ovo asocira na Behemoth i Enslaved dosta živcira.

Blood Youth – “Starve” 6/10

Ako ste mislili da nitko nikad neće pokušati skinuti Slipknot (nisam ni ja), u krivu ste. Mekani vokal nije toliki cringe koliki je mogao biti. Ostatak začudo funkcionira.

Der Rote Milan – “Moritat” 8/10

Odličan black metal album koji ne skriva melodiju. Jako podsjeća na sugrađane Der Weg Einer Freiheit, u melodiji se čuje jaki utjecaj Dark Funerala, ima konstantnu agresiju Darkened Nocturn Slaughterculta, a ono što album čini izvanrednim je odlična produkcija i pridavanje pažnje detaljima, koji ovaj album u njegovom kompletnom trajanju čine jako interesantnim glazbenim djelom.

Werian – “Animist” 8/10

Iako internet kaže black/doom metal, mislim da čistog black metala ovdje ima jako malo, odnosno, rekao bih da je ovo nekakva doom verzija okultnog rocka. Cijela priča i lirika benda se svodi oko mitološke transformacije čovjeka u vuka. Repeticija koja je prisutna u dosta dugim periodima pjesama podsjeća na krautrock te zbog toga pomalo odvlači album u psihodeliju, što je zapravo i logično za bend koji je impresioniran šamanizmom.

Vanum – “Ageless Fire” 8/10

Projekt Kylea Morgana iz Ash Borera i Michaela Rekevicsa iz Fell Voicesa koji su zajedno svirali u bendu Yellow Eyes. Estetika black metala puno je jače vezana za hladna sjeverna prostranstva okupana ledom, nego za primordijalni vatreni kaos na koji želi podsjetiti “Ageless Fire”, međutim ovaj album tako savršeno pogađa neke od glazbenih temelja black metala da je jedini album na koji me ovaj podsjeća, čudesni “Welcome My Last Chapter” Vinterlanda – koji i dan danas stoji kao arhetip melodičnog black metala. “Ageless Fire” funkcionira i kao elementarni kontrast albumu Vinterlanda.

Soen – “Lotus” 5/10

Supergrupa koja nikako da mi sjedne – nekako mi ne paše njihova verzija progresivnog metala koji više vuče na Porcupine Tree za siromašne nego na Cynic. Pokušao sam s albumom “Lykaia” prije dvije godine, a evo ne uspijevam ni s njegovim nasljednikom. Malo je bolje kada se priviknete na vokal. Ako ste fan Opetha (ja recimo nisam) i imate visok prag tolerancije na mekane vokale u metalu, ovo će vam biti odlično.

Seer – “Vol. 6” 6/10

Sludge/doom čija naslovnica izgleda barem dvije ocjene bolje od glazbe. Takva disproporcija u estetici mi baš zna teško pasti.

Mothersuperior – “Infernal Honor” (Demo) 8/10

War noisecore. Haha kaj? Jako dobro potrošenih 8 minuta – eto kaj.

2 Chainz – “Rap Or Go To The League” 7/10

Okreći pare repajući ili igraj košarku. Prema 2 Chainzu ovo su jedina dva legalna načina zarade za mlade Afroamerikance. Probao je oba legalna načina, uspio i diplomirati, a ipak repa o onom nelegalnom.

Candlemass – “The Door To Doom” 5/10

Naslovnica aludira na klasik “Epicus Doomicus Metallicus”. Iako album ima svijetlih točaka u obliku rifova, pa čak i zvuka gitare, vokalno je ostao u dosta davnom vremenu, onom kada je bend radio dobre albume.

Warmoon Lord – “Burning Banners of the Funereal War” 8/10

Jako dobar black metal debi. Ima sve elemente klasičnog black metal albuma. Malo klavijaturama zadire u symphonic black, melodijom u melo-black, a sirovošću u raw black metal. Kako je ovo opis klasičnog finskog black metal benda, nije ni čudo da Warmoon Lord dolazi upravo iz Finske. Album koji je jako lako voljeti, doduše još ne mogu potvrditi hoće li isto tako brzo i dosaditi.

Our Survival Depends On Us – “Melting the Ice in the Hearts of Men” 7/10

Zamislite da ste Arcturus stavili u doom metal kontekst.

Rotting Christ – “The Heretics” 5/10

Na momente zvuči odlično, produkcija je vrhunska, ali album ne nalazi načine da ostane interesantan. Lirika je još jedan manifest ateizmu, što je poprilično isprana tema. Album ima stvarno dosta svijetlih dijelova. Primjerice pjesma I Believe, da traje 10 minuta umjesto nekih 3-4, bila bi jedna od najboljih ove godine, ovako djeluje samo kao nekakav filler.

Véhémence – “Par le Sang Versé” 6/10

Izgleda da melo-black metal doživljava renesansu, dok Véhémence inspiraciju crpi iz srednjeg vijeka.

Kerli – “Shadow Works” 7/10

Pop pjevacaica iz Estonije koja balansira na nekoj nespojivoj granici između američkog EDM popa i skandinavskog folk gotha. Jako polarizirajuća estetika, ali začudo funkcionira odlično. Pastelni goth? Možda.

Nivhek – “After Its own Death / Waking in a Spiral Towards the House” 8/10

Genijalan ambijentalni album. Mračan, ali dovoljno umirujuć.

The Claypool Lennon Delirium – “South of Reality” 7/10

Basist benda Primus, Les Claypool, i gitarist Sean Lennon izbacili su zajednički album koji bi se prirodno svrstao u neku verziju psihodeličnog rocka. Album ima iznenađujuće dobrih dijelova. Falsetima malo baca na The Mars Voltu ili Orbs. Album bi se dalo usporediti s nekim od slabijih izdanja King Gizzarda iz one godine s 5 albuma.

(Visited 104 times, 104 visits today)

Komentari