25 FPS: Žiri festivala u posebnim programima predstavlja filmske uzore i izvore inspiracije
O najboljim filmovima krunskog, natjecateljskog programa 12. Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS odlučuje tročlani žiri čiji se članovi već tradicionalno publici predstavljaju pomno kuriranim programima kojima otkrivaju izvore vlastite inspiracije i filmske metodologije. Program Žiri predstavlja prikazat će se u petak i subotu u 16 sati u Kinu SC, te u nedjelju u 17 sati u novodigitaliziranoj dvorani MM centra. Dvanaesti Festival 25 FPS održat će se od 29. rujna do 2. listopada u Zagrebu, nakon čega 6. i 7. listopada s dijelom programa gostuje u riječkom Art-kinu Croatia. Ulaz na sve programe Festivala je slobodan.
Žiri predstavlja
Kada gledatelji donose sud o nekom umjetničkom djelu, povode se jednadžbom – metoda plus stil jednako autorski pečat, no za samog tvorca djela, metoda je oružje. Realizaciji prethodi unaprijed određeni smisao, nakon kojeg slijedi organizacija strukture. Čitav umjetnički proces s te je strane moguće promatrati kao usustavljivanje, ili ukalupljivanje građe (krajolika, osoba, ideja…) u predodređeni koncept. Svrha programa Žiri predstavlja upravo je u upoznavanju publike s nadahnućima i metodama kojima u svom umjetničkom radu pribjegavaju članovi našeg stručnog žirija.
Film političkog krajolika
Američka umjetnica i filmska autorica Deborah Stratman kroz svoj bogati opus otvara mnoga pitanja o odnosu okoliša i sustava za kontrolu moći. Učenica je kalifornijske škole takozvanog „filma političkog kajolika“. Njen program dijelom prikazuje koncept metode u tvorbi iskaza, najupečatljivije demonstrirano u Munji (1976.) Paula i Marlene Kos, u kojem protagonistica zbog svoje „isprogramirane“ pojavnosti u kadru svaki put spektakularno propusti anticipirani bljesak munje u pozadini, dok tupa replika koju ponavlja podcrtava programatsku apsurdnost situacije. Ponavljanje pojedinih fraza do besmisla ocrtava otuđujući sustav u Zadnjim riječima (1967.), ranom ekscentričnom doku-uratku Wernera Herzoga.
Metoda sinkronizacije čini da Robert De Niro progovori sedam jezika (kroz isto toliko glasova) unutar istog prizora u Sinkronizaciji (2006.) Antje Ehmann i Haruna Farockija, dok Hollis Frampton u Kritičnoj masi (1971.) asinkronitetom slike i zvuka produbljuje komunikacijski jaz između dvoje svađalica. Sklapanje slika s nepripadajućim im zvukovima metoda je koju Stratman često koristi u svom radu: O’er the Land (2009.), primjerice, pokušaj je tvorbe audio-vizualnog pandana nacionalnog identiteta i ideje slobode u SAD-u, upravo onoliko histeričan i polu-koherentan koliko i zvuči. Njezin idejni prethodnik, Tom Palazzolo, u isti koš trpa bejzbolske utakmice, okupljanja neo-nacista, pitu od jabuka, rekonstrukcije građanskog rata, kečerske okršaje i još hrpu svega što čini autentičnu amerikanu, a sve pod krilaticom Uzmi ili ostavi (1973.).
Filmovi umjesto mjesta
Britanski umjetnik, kustos i pisac George Clark sa Stratman dijeli fascinaciju mutacijama krajolika i onome što one govore o ljudskoj patologiji, ali je koncept njegovog programa nešto osobnije, auto-bio-geografske prirode. Program pod nazivom „Filmovi umjesto mjesta“ sačinjen je od uradaka iz zemalja u kojima je Clark duže ili kraće boravio kroz zadnjih nekoliko godina. Filmove su mahom snimili autori u odsustvu iz svoje rodne zemlje, motivirani novim iskustvima i osjećajima nostalgije i otuđenja. Telefonski poziv u 0116643225059 (1994.) povezuje Apichatponga Weerasethakula u Chicagu s rodnom mu grudom u tajlandskoj pokrajini Khon Kaen.
Joanna Margaret Paul čezne za svojom obiteljskom kućom u Wellingtonu (Thorndon, 1975.), Tito & Tita (Redateljeva mačka, 2013.) za svojom kućnom mačkom, honkonški „artivist“ Mok Chiu-Yu melankoličan je zbog apolitičnosti svojih mladih suzemljaka (Pismo mladim intelektualcima u Hong Kongu, 1978.), a kalifornijska umjetnica Chick Strand u Meksiku snima poetski nadrealni esej o gubitku nevinosti i esenciji ljudskog duha (Guacamole, 1976.).
Preplitanje sfera
Treći član velikog žirija, srpski filmski autor i pjesnik Dane Komljen, festivalskoj se publici svojim radovima predstavljao već nekoliko puta. Poetski dokumentarac Sitna ptica prikazan je na 25 FPS-u 2013. godine, a godinu kasnije i Višak vjetra, film u kojem publika upoznaje Dejana i Bobana, braću blizance čiji su (mikro)životi svojevrsna preslika ekonomske, globalno političke i suvremene makro-slike. Preokupacija i preplitanje osobnog, političkog i ekonomskog nastavlja se i u Komljenovom dugometražnom prvijencu Svi severni gradovi čiji protagonisti, Boban i Boris, žive u napuštenom hotelskom kompleksu negdje na razmeđu Crne Gore i Albanije.
Njihov suživot bez riječi prekinut je dolaskom Daneta, samog autora, što mijenja dinamiku postojećih odnosa i gradi novi. Film o bivanju zajedno pripovijedaju u off-u sami protagonisti uz nemalu pomoć citata iz Godardovog filma Strast te knjige Težina i milost Simone Weil. Trenutak u kojem i filmska ekipa postaje dio filmske priče još je jedna autorska intervencija u smjeru spajanja i bivanja zajedno u filmu – gledanju istog u kinodvoranama koje svojim mrakom poništavaju različitosti i dopuštaju, potiču zajedničko iskustvo.
Program Filmovi umjesto mjesta Georgea Clarka prikazuje se u petak u 16 sati u Kinu SC, Zarazni refreni Deborah Stratman dan kasnije u istom terminu, a Svi severni gradovi Dane Komljena u nedjelju u 17 sati u MM centru. Tom će prilikom s Komljenom razgovor voditi umjetnik i novinar Davor Konjikušić.
