Izložba Znaci i šaputanja u Galeriji Nova: Opomena i podsjetnik za sve nas
Migracije. Srce europskih socijalnih i političkih kriza. Hodajući prema Galeriji Nova, u kojoj se 29. studenog otvorila izložba Znaci i šaputanja na tematiku migrantskih i izbjegličkih kriza, razmišljala sam o tome kako će u izložbenom prostoru biti prikazan jedan od glavnih političkih pitanja današnjice. Baveći se pitanjima rastuće militarizacije granica, izložba sučeljava tehnički jezik mapa, fotografskih prikaza i dijagrama s angažiranim korištenjem tjelesnih izraza, pjesme i glasa. Nestabilnost, ratovi, progoni, siromaštvo, demografska kretanja i drevni ljudski nagon za boljim životom u sigurnijim, naprednijim područjima, sve je to vjerno prikazano kroz radove koji promišljaju pojam granice i reflektiraju ekonomske i ideološke uzroke migracija i izbjegličke krize.
Trnoviti put nade
Pri samom ulasku u Galeriju, pozornost privlači niz mapa, koje variraju veličinom, sadržajem i količinom detalja te pružaju korisne informacije za prelazak granica i o preprekama koje bi se mogle naći na putu. Detalj jedne mape koja ocrtava granicu između Srbije i Mađarske zaslužan je za naslov istraživanja projekta Na mapi je jasno Thomasa Keenana i Sohraba Mohebbija. Mape su izrađene na temelju iskustva njihovih autora koji su, kao i ostali migranti, htjeli realizirati svoje temeljno pravo – pravo na migracije. Razmjenjivane između migranata na društvenim mrežama, često su ažurirane, ovisno o promjenama u vezi granične kontrole, policijske aktivnosti, vremenske prognoze i drugih prirodnih ili ljudskih prepreka. Projekt propitkuje ulogu mapa i karata, kao zvijezda vodilja velikog broja ljudi iz zona sukoba na Bliskom Istoku i u Africi prema Europi, koja im simbolizira sigurno utočište i život dostojan čovjeka.
Kada obrana granica i nedostatak solidarnosti prema ljudima postane prioritet, jasno se vidi iz serije fotografija Aura: F37 Davora Konjikušića koja svjedoči o nasilnim režimima koji ograničavaju i kontroliraju kretanja ljudi te upućuje na ulogu tehnologije u procesima militarizacije granica. U mračnom podrumu Galerije, gdje je serija fotografija izložena, jedine svjetle točke su trenutci ljudske hrabrosti i očaja, uhvaćeni policijskim termovizijskim kamerama koje se koriste za noćni nadzor vanjskih granica Europske unije. Poput crnih silueta na bijelom platnu, ljudi su svedeni na termičke oznake u prostoru, što samo još više potiče sumorni i mistični osjećaj u promatraču. Fotografije su upotpunjene audio zapisom u kojemu jedan od migranata, sa srećom i olakšanjem u glasu objašnjava mučan prijelaz granice, preko šuma i polja, po zimi i kiši, s policijom za petama. Objašnjava da je time završen samo dio puta te da sad čeka prijevoz iz Budimpešte do Njemačke te nadodaje kako se nada da će sve biti u redu i da ćemo se u budućnosti svi smijati ovom iskustvu i biti sretni.
Slikoviti prikaz realnosti
M: Mediteransko more – mjesto na kojemu Europljani uživaju u svojem godišnjem odmoru isto je mjesto na kojemu je više od 50.000 migranata poginulo ili nestalo – samo je jedno slovo u abecedi ABC rasističke Europe, slikovnice koja se služi kolažem, slikom i tekstom i koja istovremeno na opušten i zabavan način šokira činjenicama koje se odnose na europski sustav kontrole migracija i kolonijalni rasizam. Domišljato osmišljena, slikovnica je rad Daniele Ortiz koja se inače bavi pojmovima rodne pripadnosti, rasa, klasa i politikom građanskih prava te analiziraju društveno ponašanje, a posljednjih godina inicira suradnju s migrantima i tražiteljima azila i bavi se posljedicama migracija. Slikovnica koja prekriva cijeli zid, svakim slovom proziva promatrača i daje kritiku zapadnjačkom društvu koje ne vidi dalje od svojih uživanja, nesvjesno da se na istom mjestu gube ljudski životi.
Ono što (ne)želimo znati
Može li se uopće opisati iskustvo traume? Može li se opisati bez korištenja riječi? Upravo tomu svjedočimo u videu Erkana Özgena Zemlja čudesa, u kojem nas upoznaje s dječakom Muhamedom, izbjeglicom iz Kobanije, regije u sjevernoj Siriji koja se danas zove Rožava i koja je ušla u svjetske medije zbog 107 dana otpora snagama ISIS-a koji su počeli u rujnu 2014. godine. Budući da je gluhonijem, da bi artikulirao svoje traumatično iskustvo, Muhamed se koristi samo tijelom. Nemogućnost da iskaže riječima svoje iskustvo i krajnja nemogućnost reprezentacije rata i sukoba, ukazuje na način kako tuđa iskustva mogu postati poligon projekcija i nerazumijevanja, ali istovremeno, tjelesnim jezikom, dječak iznosi šokantno iskustvo traume koje iziskuje da bude podijeljeno, kako bi ukazalo na ono neopisivo, van granica jezika.
Na dan otvorenja nastupio je zbor Domaćigosti, koji je nastao prošle godine na inicijativu Centra za mirovne studije, ne bi li se okupili stranci i domaći koji druženjem i pjevanjem žele ostvariti integraciju izbjeglica i ostalih u hrvatsko društvo. Repertoar zbora obuhvaća pjesme iz raznih dijelova svijeta kojima se zbor predstavlja u svojim neformalnim izvedbama i uličnim nastupima, posredno se odupirući ksenofobiji i potičući otvorenost.
Migracije. Srce europskih socijalnih i političkih kriza. Danas, kad smo bombardirani sa svih strana s informacijama o migrantima, ovakva izložba je ono što je prijeko potrebno, ono što nas podsjeti da su i oni samo ljudi poput nas – ljudi koji su mislili da idu u bolje sutra, mnogih koji nisu doživjeli europsko tlo, a oni koji jesu, pokazali su nam da njihovo „sutra“ ostavlja gorak okus u ustima. Na tako jednostavan i sažet način prikazati tako kompleksnu i tešku temu zasigurno nije bio lak zadatak, ali svojom slikovitošću, fokusiranošću na bitno, a istovremeno snažnim emocionalnim pristupom, uspjeli su približiti patnju i borbu s kojom se nose tisuće migranata, te nam dati priliku da njihovom putu svjedočimo vlastitim očima.
Izložba je otvorena do 10. veljače 2018. godine.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
