novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

9. Festival tolerancije: Koju vrstu “tolerancije” konzumirati u opsežnom programu?

Foto: festivaltolerancije
Vrijeme čitanja: 6 minute
Foto: Festival Tolerancije
Foto: Festival Tolerancije

Pod načelom tolerancije, riječi koja se utkala i u sam naslov festivala zajedno s drugom inačicom njegova imena – Festival židovskog filma, vođeno je i deveto izdanje na čijem tradicionalno širokome programu, ugostitelju raznorodnih oblika umjetničkog djelovanja, filmska umjetnost preuzima dominantnu ulogu ustanovljujući osnovnu premisu poruke festivala koja granice načela tolerancije uzastopno proširuje. Organizacijska selekcija dovela je do pozamašne brojke filmova koja varira oko 60 (što dugih igranih, što dokumentarnih, a što kratkih) koji su na prvu nepovezivi u svom tematskom bogatstvu, ali koji su pod navedenom premisom proširenja domene tolerantnosti združeni u koherentnu masu vođenu ciljevima kao što su: promoviranje dijaloga kao rješenja, osvještavanje publike (s naglaskom na onu mlađu) o važnosti prihvaćanja različitosti – bilo seksualnih, bilo rasnih, religijskih, nacionalnih ili drugih, kao i suzbijanje društvenih fobija i neizostavno, pružanje estetskog užitka.

U tom gustome moru, teško je proplivati i zaroniti na točno mjesto gdje se sakrila škrinja s blagom – ne možete mnogo promašiti ako samo odlučite plutati, ali imati kartu u džepu s ucrtanim „x-ićima“ ne može škoditi. S otvorenjem 9.Festivala tolerancije do kojeg brojimo još sitno, krajnje je vrijeme da se uključe Ziher GPSovi za putovanje kroz festivalsko iskustvo.

Čast „prvog“ (na našoj listi i na festivalu) imat će film Michaela Rossato-Bennetta u čiji prilog mnogo govori i niz prestižnih nagrada koje je osvojio, uključujući Nagradu publike US Documentary – Sundance Film Festivala (2014.), nagradu za najbolji dokumentarni film na Boston Film Festivalu kao i na Fort Myers Beach festivalu i još niz manje i više zvučnih nagrada i sudjelovanja. Živi iznutra prostor je otvorio generacijskome sloju koji često upada u zaborav. Vodeći se podatkom o brojnosti kliničkih slučajeva demencije u starijih ljudi, Rossato-Bennetta gledatelja će provesti kroz emotivnu priču o utjecaju glazbe i načinu na koji hrani ljudsku dušu, montirajući razgovore s poznatim neurologom Oliverom Sacksom, glazbenikom Bobbyjem McFerrinom, te eksperimente koje je proveo Dan Cohen, redatelj i inovativni socijalni radnik.

Prvi dan festivala donijet će i Colette, adaptaciju romana Arnosta Lustiga pod redateljskom palicom i scenarističkim perom Milan Cieslara, koji je svojevremeno bio nominiran za Pulitzerovu nagradu te čiji autor slovi kao jedno od imena suvremene književnosti. Djevojka iz Antwerpena, ili u filmskome svijetu naslovljena Colette, oslanja se na autobiografsko iskustvo nacističkog koncentracijskog logora tkajući od bolnih sjećanja priču o snazi ljubavi na mjestu gdje sam život postaje upitan te odlučnosti mladih ljubavnika da taj isti život osvoje ili izgube.

Svečano otvaranje popratit će projekcija filma Walesa: čovjek nade, Andrzeja Wajde koji je utemeljen na životnoj priči Lech Wałęsa (laureata Nobelove nagrade za mir i osnivača poljskog pokreta Solidarnost), ali i na događajima 1970-tih koji su doveli do mirne revolucije. Ime poljskoga redatelja, dobitnika počasnog Oscara i utjecajnog člana tzv. Poljske filmske škole, dovoljno govori za sebe, i bez popisa sudjelovanja te počasnih nagrada koje je sam film zaradio.

Protegnut kroz cjeloukupno održavanje festivala, Isti, a različiti ciklus je dokumentarnih, kratkih filmova Davida Barnesa, inače dobitnika nagrade Emmy, koji su objedinjeni pod premisom istrage „o drugačijem“. Barnes nudi osam portreta djece Velike Britanije koja govore o tome „kako je to biti ja“. Hvaljeni zbog uspješnog izbjegavanja zamke patetike ili još gore, patronizacije, Isti, a različiti emotivne su priče o načinu inkluzije mladih ljudi koji su stigmatizirani kao „drugačiji“. Theo je slijep, Phoebe pati od dijabetesa tipa 1, Rebecca je alergična na orašaste plodove, ali svi su oni samo djeca.

Foto: festivaltolerancije
Foto: festivaltolerancije

Kao idealan odabir za obiteljski izlet na festival nameće se Belle i Sébastien, Nicolasa Vaniera, vremenski i prostorno lociran u period Drugog svjetskog rata, visoko među snježnim Alpama čije vizure ostavljaju bez daha, stimulirajući epohalnu atmosferu ove tople priče o dječaku koji je prijateljstvo pronašao u psu, Belle, prozvanom od mještana „zvijeri“ (pod uslovom da ubija njihove ovce). Kontekstualizirana terorom njemačkih fašistoidnih postrojbi koje narušavaju mir sela u potrazi za članovima otpora koji pomažu židovskim izbjeglicama prebjeći u Švicarsku, priča Belle i Sébastien reći će mnogo o tome što je tolerancija.

Opasni činovi u kojima glavnu ulogu imaju nestabilni elementi u Bjelorusiji, u režiji Madelaine Sackler film je koji je, ne bi li doživio svoju realizaciju, se morao izboriti sam za svoj prostor tolerancije. Sastavljen od prokrijumčarenih snimaka i necenzuriranih razgovora, Opasni činovi otvaraju publici mjesto u prvom redu do pokreta otpora koji se odvija u neposrednom kontaktu s njima – na pozornici i na ulici. Dok se članovi kazališta suočavaju s izborom između represije kod kuće i egzila, Opasni činovi potvrđuju uvjerenje da snaga umjetnosti može promijeniti (i mijenja) svijet, istovremeno podsjećajući na opasnosti cenzure.

Na granici između rodova, Gaglianone stvara Moj razred, otvarajući jednu od najkrkhijih tema modenog svijeta – temu imigracije, koja jednako labilan status ima i u Gaglianonijevoj Italiji. Snimajući u postojećem razredu gdje imigranti uče engleski, okoristio se lažnim učiteljem kojeg glumi jedan od najvećih glumaca suvremene talijanske kinematografije, Valerio Mastandrea te uspješno sintetizirao umjetnu narativnu strukturu i realističnost konteksta i ambijenta, pri tome stvorivši dirljivu i inovativnu doku-fikciju koja izaziva i suze i smijeh.

U tragično ustajalim bliskoistočnim tenzijama i nepokolebljivoj tradiciji, Mahbobe Rawi, Australka afganistanskog podrijetla, odlučit će se boriti za ljubav, slobodu kakva u doktrinama tog okoštanog sustava teško pronalazi svoje mjesto pod suncem. Brak iz ljubavi u Kabulu svojim nazivom zvučat će već pomalo bajkovito, a u strastvenim pregovaranjima Rawi o braku siročeta kojeg je odgojila te uzdržavala i djevojke iz susjedstva, pod upitnik će još jednom doći surovost tradicije, ali i oživjeti nada u ljubav.

Fenomen koji preplavljuje suvremenu televiziju u širokom geografskom pojasu od Bliskog istoka, Sjeverne Afrike, Balkana i Azije turske su sapunice. Po svojoj umjetničkoj vrijednosti često se svrstava u najniže slojeve, ali kao kultorološka pojava omogućio je nadilaženje religije i tradicije po pitanju prava žena i tolerancije kao takve. Kismet, u režiji Nine Marie Paschalidou, zagrepst će ispod površine ove industrije, otkrivajući o njoj ono što televizijski ekrani ne poznaju. Nakon filma uslijedit će diskusija pod naslovom „Fenomen sapunica: tiha ženska revolucija“ kojeg će moderirati Davor Meštrović. Diskusije će popratiti i filmove Rat i mir na Balkanu, Spašavajući Mes Aynak, Sveta zemlja, Izlaz i Sol zemlje, a više o tome možete saznati na linku.

Dobitnik posebnog priznanja žirija na prošlogodišnjem Sundance Film Festivalu, Nebeski stražari četiri su moderne priče o izuzetnoj hrabrosti i otkrivanju zaboravljenog života Raphaela Lemkina, kovatelja pojma „genocid“. Inspiriran knjigom Problem iz pakla autorice Samanthe Power, nagrađenom Pulitzerovom nagradom, Nebeski stražari film su koji putuje kroz vrijeme i prostor kako bi istražio genocid i ciklus nasilja.

Fotograf Sebastião Salgado, četrdeset je godina proveo putujući kontinentima, prateći mijene čovječanstva, svjedočeći bitnim događajima živuće povijesti uključujući međunarodne sukobe, gladi i egzoduse. Njegovo novo putovanje u netaknuta područja flore i faune, među grandiozne krajolike, u sklopu velikog fotografskog projekta s ciljem veličanja ljepote našeg planeta, donose njegov sin Juliano, koji je oca pratio u njegovim posljednjim putovanjima te Wim Wenders, koji je i sam fotograf. Sol zemlje, okrunjen je i nominacijom za Oscara kao i nagradama na drugim zvučnim svjetskim festivalima (César Awards i Cannes Film Festival) i nepropustivo je iskustvo za sve koji ga još nisu pogledali.

Slovačka muzikologinja Agata Schindlerová, koja sada živi u Drezdenu, godine je provela bilježeći zaboravljene sudbine židovskih glazbenika čije je živote nepovratno obilježio nacizam. U tišini, uprizoruje živote neke od njih (balerina Alice Flachová, pijanist i dirigent Karol Ebert, skladatelj, dirigent i ravnatelj drezdenskog kazališta Arthur Chitz, pijanistica Edith Kraus te vokalni ansambl Comedian Harmonists), stavljajući naglasak na kontrast života prije i poslije rata – između bezbrižnosti i užitka umjetničkog stvaranja te nacističkog terora.

Deveto izdanje festivala donosi i prvu retrospektivu – led će probiti filmovi mađarskog oskarovca Istvana Szabe, koji će ujedno gostovati i na samom festivalu, i to s filmom Vrata, priči o odnosu dviju žena na različitim polovima društva, ali povezanima istim osjećajem usamljenosti koji će ih potaknuti na prijateljstvo, s neponovljivom Helen Mirren u glavnoj ulozi. Kao hommage slavnom redatelju, prikazivat će se i njegov Oskarom nagrađeni „najbolji strani film“ iz 1981.godine Mephisto, filmska adaptacija Klaus Mannove novele istoimenog naziva u čijem je centru popularni kazališni glumac ili bolje rečeno, uloga koja je svojim uspjehom u krivo vrijeme, i u samome glumcu izazvala moralne dileme.

Festival tolerancije donijet će i međunarodne premijere filmova među kojima su kratki film Godine čine svoje te dokumentarni Dostojanstvena zemlja, priča o šesnaestogodišnjem Bobu van Amerongenu i dvadesetdvogodišnjem Janu Hemelrijku (u trenutku kada Nijemci napadaju Nizozemsku) koji će spletom okolnosti nakon ljeta 1942.godine osnovati pokret otpora koji će spasiti živote brojnih Židova. Dostojanstvena zemlja je nezaboravan portret ove skupine, koja je dosad bila nepoznata zbog skromnosti svojih članova iako su baš oni inspirirali nekoliko likova Gerard van het Reveovog romana Večeri, klasika nizozemske književnosti.

Točno vrijeme i mjesto prikazivanja spomenutih filmova možete pronaći na linku, kao i ostatak programa festivala.  U duhu širenja tolerancije, sve su projekcije besplatne pa svakako nemojte propustiti priliku ovih se dana naći u Kinu Tuškanac ili Europi.

Be social

Komentari