Roy & The Devil’s Motocycle s Markom i Darkom dolaze u Močvaru
Švicarska ima banke, brda i Voodoo Rhythm Records. Bandovi s najlegendarnije europske garage-psych-punk-trash-blues etikete (kao što su Monsters, King Automatic ili Movie Star Junkies) nažalost vrlo rijetko dolaze u naše krajeve, pa kad dođu onda na to treba ful zabrijati. Roy and the Devil’s Motorcycle jedan je od bendova s najopakijim imenom na toj etiketi, a i jedan od najdugovječnijih. Trojica braće iz malog sela u Alpama i jedan četvrti tip s njima još kao tinejdžeri odlučili su mužnju krava zamijeniti mužnjom gadnih distorziranih nota iz svojih jeftinih instrumenata i sve do danas, 25 godina i četiri albuma kasnije, nisu odustali od toga.
Početne delta blues i lo-fi punk utjecaje sa svakim su novim albumom obogaćivali sve većom dozom feedbacka i monolitnih džunglastih ritmova, a pjesme su im postajale sve duže i ljepljivije, u duhu Stoogesa ili Spacemen 3. Takav razvoj situacije najočitiji je u njihovoj verziji standarda Johnny B. Goode, koji je sve samo ne good, a zvuči otprilike kako bi zvučao da ga sviraju Velvet Underground iz najmračnije faze.
Roy and the Devil’s Motorcycle su uvijek u najmračnijoj fazi, pa je stoga sasvim prikladno i da su radili soundtrack za dokumentarac Tino: Frozen Angel, posvećen legendarnom osnivaču švicarske podružnice Hell’s Angelsa Martinu “Tinu” Schippertu, koji je svoj burni život završio nakon bijega iz zatvora u Boliviji 1981.
MARKO I DARKO
Od svih bandova s imenima dvojice tipova u nazivu benda, Marko i Darko definitivno proizvode najviše buke! Svi koji su ih gledali barem jednom (a uglavnom su ih svi gledali i puuuno više puta) znaju da svoju blues-punk tutnjavu rado isporučuju i po tri sata bez prekida, u situacijama u kojima se onda obilato proizvodi i znoj. Sada ćemo ih vidjeti u nešto drugačijem izdanju, komprimiranom, gdje će sav svoj bijes sabiti u nastup od 30-ak minuta. To će biti zanimljivo.
