Buč Kesidi u Areni Zagreb: Svi ti klubovi su laž
Krajem 2019. godine Buč Kesidi, pančevski pop rock bend, objavio je album Euforija. Nećemo pogriješiti kada bi ustvrdili da ih je njihovo drugo izdanje u potpunosti diglo na jednu višu razinu zbog osebujnog zvuka pa i svega što je slijedilo nakon – pjevali su o zadimljenim klubovima i tužnim ljubavima, izlascima i dugim noćima, đuskanju i generacijskim avanturama, sve uz prepoznatljivu glazbenu podlogu gitare i bubnja.
Luka Racić i Zoran Zarubica izmjenjuju se na mjestu vokala, na pozornici se nalaze samo oni, a kada se 2021. „počelo otvarati“ njihova se popularnost napokon mogla opipati uživo. Vrhunac minulog razdoblja benda trebao je biti nastup u Areni Zagreb, 24. siječnja 2026. godine. Prošle godine objavili su i hvaljeni treći album Moderne veze, rasprodali regionalne promocije u klubovima te vrlo ambiciozno sredinom 2025. objavili da napadaju zagrebačku Arenu.
Iz trenutne perspektive rekli bismo i preambiciozno jer nas je u subotu dočekao zatvoren zadnji, gornji prsten Arene te ne baš ispunjen ostatak tribina uz krcati parter. Po nekoj slobodnoj procjeni, moglo bi se govoriti od osam do devet tisuća ljudi neke nove generacije obožavatelja miksanja rocka, popa i elektronike.
Dvije predgrupe
Kao predgrupa nastupili su Nika Turković i IDEM, na čiji smo nastup stigli te uvidjeli da za bend nema tu neke razlike između Močvare, Tvornice ili Arene. Na pozornici Vlado Remeš i dalje baca gitaru u zrak, Tandara ima pet puta više prostora za rastrčat se kad nije za synthom, a Antun je Antun, frontmen koji se potpuno predaje svojoj glazbi, jednostavno komunicira s publikom i jasno iskazuje zahvalnost za pruženu priliku. Tri je godine prošlo od prvijenca, a čak ni ne zvuči suludo da se i jednog dana IDEM odluči na podvig zvan Arena.
Natruhe nekih većih nastupa ove godine i tako smo već dobili. U četrdesetak minuta ludovanja na pozornici čuli smo presjek POYY i CIAO albuma, a da je još bilo desetak minuta više, vjerujem da bi čuli praktički sve. Ukratko, ako je IDEM mogao negdje dobiti neku novu publiku, onda je mjesto događanja bilo dobro pogođeno.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Nešto prije 22 sata na pozornicu u blještavim odijelima izlaze Racić i Zarubica te počinju s pjesmom Moderne veze. Videozid iza njih izgleda dominantno, na bočnim ekranima pratimo ih u krupnom planu te produkcijski sve izgleda na visokoj razini. Još jedna naslovna pjesma slijedi odmah nakon – Euforija je prvi singalong te pomalo sve poprima obličje masivnog klupskog nastupa, pogotovo na parteru i publici koja je stalno u ljubičasto-crvenom prigušenom osvjetljenju. Zarubica je vidno emotivan između pjesama, nekako nam ga je i žao što je prisiljen biti stalno u pozadini, odnosno što ne može doći na prednji dio pozornice u obliku slova Y te se pridružiti gitaristu Raciću koji počinje na Posle plakanja iskorištavati ponuđeni prostor.
Podsjetnik na prvi album
Unaprijed smo znali tko će biti gosti na koncertu pa tako na pozornicu redom izlaze Luzeri i z++ u prvom dijelu koncerta. I dok se pop-punk-trap primio za publiku s Kamikazama, Highschool Crush i Blank Face, kod z++ se dogodila situacija da te takav ogroman prostor proguta, iako se sa Sedmim nebom i Dijamantom uklopio u program. Buč Kesidi okrenuo se i prema prvom albumu (Posesivno-ospulsivni hospul, 2016.) koji je u usporedbi s nasljednicima nebo i zemlja, što se tiče stila, produkcije i stihova pa bi se moglo reći da je uistinu sviran prvenstveno zbog važnosti prostora i činjenice da su se željeli osvrnuti na sve faze karijere.
Uostalom, i sam Zarubica je od publike tražio da biraju pjesmu s albuma, a kako ga nisu otpočetka shvatili, većinom su ljudi na pozornicu dobacivali pjesme s Euforije i Modernih veza. U tom kraćem setu s pjesmama starim deset godina svirali su Kafe aparat i Draga.
Pjesma Tiho najviše se istaknula na sredini koncerta, možda ponajviše zbog dojmljivog Zoranovog vokala odzvanja masivnim prostorom. Negdje tada sam pomislio da je velika šteta da nije bilo neke stepenice za Buč Kesidi koja bi im pomogla premostiti jaz između Šalate i Arene, a ta stepenica se zove Dom sportova, kompleks koji je trenutno u fazi sanacije i otvorit će se tek 2028. godine.
Reperi i bendovi
Nesumnjivo je Nema ljubavi u klubu jedan od onih pjesama u koju su Buč Kesidi usadili prepoznatljiv ton i hit koji će ih pratiti do kraja karijere pa makar napravili još deset albuma i stotinu pjesama. Arena je sve više rasplesana, publika na parteru prati ritam, pjeva se uglas, ruke poslušno rade poznate pokrete, a spomenuta pjesma sve više raste sve do dolaska Vojka V. Manji tehnički problemi s mikrofonom potrajali su petnaestak sekundi, a zatim smo čuli za Vojka specifični freestyle u kojem doznajemo da bi i on punio Arenu, a nije zaboravio ni Lepu Brenu. Da ne bi bilo da je došao na dvije minute, pred publiku je bacio Ne može, singl s prvog albuma, a poprilično se činilo da mlađahna publika dobro poznaje Vojkov opus.
Osobno sam manje bio upoznat s gostima kao što je bio Devito i Nadia, a sudeći prema reakciji publike bio sam manjina. Nastup se slegnuo s laganijom Suze u očima, da bi službeni dio završio s prvoalbumskom Nebitna (ne mogu da).
S Idemo do hodnika započeli smo bis na koji smo čekali nekih pet-šest minuta, bez prepoznatljivog „hoćemo još“ (barem iz dijela gdje smo mi bili), ali s aranžiranom instrumentalnom verzijom Euforije. Pred kraj pjesme na pozornicu stupa ekipa iz Joker Out, bez neke značajnije reakcije publike pjevaju Bluzu te odlaze s pozornice. Buč Kesidi su potrošili sve jokere pa su putovanje nazvano Arena Zagreb zaključili s tri pjesme za koje publiku nije trebalo posebno motivirati – Nedjelja ujutru, Tužne ljubavi i Đuskanje ne pomaže. Na pozornici im se tada pridružila i cijela backstage ekipa od dvadesetak euforičnih ljudi.
Zalog za kasnije
A sad da se vratimo na početak. Luki i Zoranu ne može se apsolutno ništa zamjeriti. Buč Kesidi je bend u kojem njih dvoje stvaraju glazbu i pozornicu, u ovom slučaju gigantsku, mogu popuniti upravo ovako kako su i naumili – s gostima, prijateljima i glazbenim istomišljenicima. Bilo da idu u smjeru rocka, popa, elektronike ili možda nekad RnB zvuka, sempleri su ta pripomoć koja održava dojam da ih je najmanje još dvoje.
Za pokoriti Arenu Zagreb, u smislu u kojem to rade neki teškaši, trebat će još godine karijere pa i razvijanje zvuka na jednu novu razinu, baš kao što su to učinili 2019. godine s drugim albumom. Nikako ne bih nazvao njihovu ambiciju „pucnjem u prazno“ jer radi se o jedva tridesetogodišnjacima koji su u realnih šest godina došli od Euforije do euforije pred gotovo deset tisuća ljudi i to nije mala stvar. Zato mi se iz ove perspektive cijeli ovaj polufestivalski nastup više čini kao „zalog za kasnije“, ali i objektivna procjena situacije u kojoj mogu sami vidjeti gdje se trenutačno nalaze.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
