“Crna Kutija” (Pičke Vrište): Žestoka pjesmarica uspomena, misli i strahova
Nešto više od tri godine čekali smo drugi studijski album “Crna Kutija” benda Pičke Vrište. Prevalili smo tek pola 2018. godine pa je rano reći je li ovo punk izdanje godine, ali naslovnicu albuma zasigurno krasi jedan od ljepših vizuala koji se na domaćim albumima mogu pronaći u zadnje vrijeme. Album je objavljen za etiketu Dostava Zvuka.
Još tamo prije neke tri godine pjesma Nije gotovo mogla se čuti na koncertima i dala je naslutiti malo drugačiji zvuk benda. Emocionalni Genije još jednom je pobijedio samoga sebe, a nama poklonio pjesmaricu misli, strahova, priznanja i uspomena. Najradije bih kritiku ovog albuma pretvorila u analizu tekstova pjesama, ali “Crna Kutija” je glazbeni album, a ne zbirka poezije.
Započet ćemo s tehničkim dijelom i imenovati “krivce” koji su radili na albumu. Snimanje “Crne Kutije” odradio je Mark Mrakovčić, mix i master potpisuje gitarist Nino Rašidagić, za cover su zaslužni Petar Varga i Toni Plutonij. I dok glazbu potpisuje cijeli bend, već gore spomenuti Emocionalni Genije Ivan Antolić autor je tekstova.
Novi album po samoj formuli i prepoznatljivosti ostaje u duhu prvijenca “Nedovršena priča”, ali zvukom je prljaviji i žešći. Bubanj zvuči sirovije, a i taj manje ispeglan zvuk u odnosu na prvi album puno bolje ide uz žestinu koja dolazi s novim pjesmama. Tekstovi su jednako emocionalni, a u njima se ponovno svatko od nas može prepoznati na ovaj ili onaj način. Album koji se sastoji od deset numera otvara pjesma Samo tren kojom slušatelj odmah prima emocionalni udarac u glavu. Još jedna stvar koja mi se jako svidjela u ovoj pjesmi, a i pjesmama Iznad ponora, Dostojanstvo i Večeras odlazim, dionice su back vokala.
Iz gitarskih dionica daju se naslutiti glazbeni uzori braće Rašidagić. Psi rata dotiču se socijalne tematike, pjesma Mi vrlo iskreno govori o samim članovima benda. Ono što je Sjeti se bila na prošlom albumu, to je Mi na ovom. Cijeli album je vrlo slušljiv, nema neke mane i od deset vrlo dobrih pjesama svatko će naći svog favorita. Meni je to, što tekstom, što zvukom, pjesma Iznad ponora.
Izgubljeni dječaci su odrasli, a Pičke Vrište svojim drugim studijskim albumom pokazali su kako ne misle stajati na mjestu i kako će svoj glazbeni izričaj nastaviti oblikovati na način na koji njima to najbolje odgovara. Publika zbog toga može biti sretna jer bend ide u dobrom smjeru. Ono što obožavam kod benda Pičke Vrište je to što oni ništa ne forsiraju. Ništa se ne odrađuje tek toliko da se odradi, u sve se stavlja srce i daje se maksimum, premda to značilo da će novi album objaviti četiri godine nakon prijašnjeg.
Teško mi je na deset pjesama s albuma gledati isključivo kao na pjesme, to su sve većinom trenuci kojih su neki od nas i bili dio, a kojima je pridružen zvuk. Samim time za mene potiču veću emociju i imaju određenu težinu od samog početka. Novi album smo tek dobili, ali iskreno se nadam da do sljedećeg izdanja neće proći toliko puno vremena. “Crnoj Kutiji” ne gine preslušavanje do iznemoglosti, a fanovima benda Pičke Vrište da se vesele koncertima koji nas očekuju.