Dario Abram predstavio u Rijeci svoj prvijenac ‘Prostori koje izbjegavam’
Ovoga je utorka, 3. ožujka, prostor riječke knjižare Ribook bio premalen za sve one koji su htjeli čuti i vidjeti što je to sve Dario Abram uključio u svoj prvijenac, zbirku poezije „Prostori koje izbjegavam“ u izdanju Udruge “parNas”. Bio je to rijetko lijepi prizor u kojem se tražilo mjesto više za književnost, ali i dokaz postojanja još uvijek aktivne riječke književne scene, i to čak i onda kada je u pitanju poezija. Dakako, brojnost je ljudi na promociji bio i dokaz kako Dario izbjegava samo prostore, a ne i ljude jer kako je i sam rekao, svi su prisutni bili njegovi prijatelji i obitelj.
A tko je uopće Dario Abram? Dvadesetčetverogodišnjak, profesor hrvatskoga jezika i književnosti i engleskoga jezika i književnosti, trenutačno zaposlen kao učitelj u Osnovnoj školi „Nikola Tesla“ u Rijeci. Kako je urednica zbirke poezije, Doris Pandžić, rekla riječ je i o introvertu, pjesniku koji piše liriku gotovo epskim tonom. Usto što piše poeziju još od osnovne škole, Dario i crta, najčešće portrete, no svoju je zbirku obogatio minimalističkim crtežima od kojih je samo jedno srce u crvenoj boji, a koje predstavlja nadu. Cijeli je dizajn zbirke zamišljen kao crno-bijela bilježnica, a posebna je zanimljivost to što ona ostaje otvorena, odnosno sam čitatelj ima prostora na kraju dopisati svoju, 26. pjesmu, i uz nju nacrtati popratni crtež. Kada govorimo o dizajnu, treba spomenuti kako je za njega i prijelom zadužen bio Krešimir Vogrinc.
25 pjesama, neimenovanih i označenih rimskim brojevima, nemaju svoj naziv jer Dario ima problema s naslovima, a previše voli rimske brojke, ali i sate pa mu se to činilo kao odlično rješenje. 24 sata, koliko ih ima dan, nisu mu dovoljna za razmišljanje pa je izmislio i 25., a čitatelju je omogućeno da dopiše i svoj 26. sat. Inspiraciju crpi podjednako iz svijeta i sebe, a priznao je i kako ga u nekim pjesmama ima i previše, ne otkrivši ipak koje su to pjesme.
Predstavljanjem „Prostora koje izbjegavam“ Dario se i službeno predstavio hrvatskoj književnoj sceni jer je neslužbeno što prevođenjem, što lektoriranjem, a što svojim doprinosom Gradskoj knjižnici Rijeka odavno na njoj prisutan. O ovome će se mladome pjesniku zasigurno još puno pisati i govoriti, a njegov opus neće ostati samo na fantastičnom prvijencu. Možda se okuša i u prozi jer kako je i sam rekao, sumnja da će ikada više reći „neću nikada ništa“.
