DIEGO MARADONA: Sedam godina boga podno Vezuva

Diego Armando Maradona jedno je od nogometnih božanstava. Uz Peléa, Sócratesa, Puskása, Beckenbauera, Cruijffa, Messija i možda još nekolicine, spada u red ljudi koji su zauvijek, bez imalo pretjerivanja, zadužili najvažniju sporednu stvar na svijetu. I to ne samo nogometnim vještinama, već karakterom, ponašanjem pa i svojevrsnim pionirskim potezima koji su ostavili neizbrisiv trag u svemu što je bitno u i izvan zelenog terena.

A i sam bog, zvan Maradona, znao je da toga ima nebrojivo mnogo.

Misija jedan: nogomet

Dok Messi ima Barcelonu, otprije trofejni klub s bogatom europskom poviješću i grandioznim imenima, Maradona je u centru svoje priče ipak bio na drugom mjestu – taj grad zove se Napulj, a klub S.S.C. Napoli. Upravo se oko tog kluba i grada vrti radnja u dokumentarcu Asifa Kapadija, koji iza sebe ima nadmoćne i inspirativne filmove o velikanima sporta (Senna, 2010) i glazbe (Amy, 2015).

U filmu nema idealiziranja i žmirenja na jedno oko, kao što je to bilo u Maradona by Kusturica (2008). ‘Mali zeleni’ tamo je bezgrešan i prikazan u domeni jake društveno-političke figure u zemlji, što i jest bio, ali Kusturica se Argentinca tada uhvatio više s obožavateljske strane, nego one filmske. Zanemaren je širi društveni kontekst. Svejedno, to je bila ideja Emira Kusturice koju je, pokazalo se, pregazilo vrijeme, a vjerujem da ni Diego tad nije bio blagoglagoljiv te htio reći neke stvari o kojima u Kapadijevom dokumentarcu otvoreno govori. Točnije, nije ga se ni pitalo.

Film počinje brzinskom vožnjom mladog Diega od Argentinosa Juniorsa, preko legendarnih Boca Juniorsa, relativno neslavne epizode (ne s nogometaševe strane) u Barceloni do dolaska u grad podno Vezuva 1984. godine i potpisa za Napoli. Kao da je dovoljno temperamentni i kaotični grad u južnoj Italiji naslonjen na mafijašku sisu trebao iskru koja će zapaliti vatru do kraja. Naslovi s Napolijem nisu došli odmah. Tek nakon tri godine i mitskog Svjetskog prvenstva 1986. u Meksiku gdje Maradona Argentinu predvodi do naslova svjetskog prvaka, dosegnut je vrhunac.

Misija dva: navijači

Partenopei (Napolitanci) 1987. osvajaju Serie A prvi, a 1990. drugi put. Između toga, 1989. ulovili su jedan veliki europski trofej – Kup Uefa, također prvi u vitrinama kluba. Nakon toga, do današnjeg dana, nisu osvojili ni jedno prvenstvo iako su nominalno imali momčadi spremne za novo okrunjenje. No, očito je vrag u detaljima, a tih je sedam godina, vrag stanovao u Napulju. I vrag i bog – da ne bi bilo zabune.

Maradonina napuljska pustolovina u cijelosti je prikazana kroz arhivske snimke, sugovornici govore u voice-overu, a cijelu radnju pratimo kronološki. Bez odstupanja, gledamo argentinskog nogometaša na privatnom i poslovnom planu, kroz klub i reprezentaciju, kroz ‘oči’ obitelji, prijatelja, suigrača, novinara.

Navijači u cijeloj priči imaju zasebni dio. Maradona je za njih svetac, religija za koju pale svijeće kada su bolesni od nogometnih poraza, on je za Napolitance veći od samog Svevišnjeg, a ponekad veći i od majke Italije. Anegdote s ulice, pregledi slavlja diljem Napulja i neopisivi prizori sa stadiona Sao Paola dio su širine koja se u dokumentarcu daje i prikazuje Maradoninu avanturu većom od života.

Misija tri: novinari

Stara njuškala ”nekoliko” su puta, barem saznajemo iz filma, znala izbaciti Diega ‘iz hlača’. Ili je bez njih često ostajao na bezbrojnim zabavama u godinama najveće slave, često se ne obazirući stoji li iza njega predsjednik kluba ili vođa Camorre. Kriminalne organizacije odigrale su veliku ulogu u njegovom dovođenju u klub, što je odmah i bez ikakvih granica dovedeno pred vidjelo na prvoj konferenciji za novinare kad je sletio podno Vezuva.

Ispred Maradonine rezidencije u Napulju okupljale su se na stotine obožavatelja, ali još veći je bio broj novinara koji su u svakodnevnim blic-akcijama, nasrtajima na Diegovo vozilo, postavljanjem neugodnih pitanja i izravnim zadiranjem u privatni život postali, možda ne ‘neprijatelj broj 1’, ali mu zasigurno nisu bili ni blizu srca – koje je jako voljelo majku, oca, ženu, kokain i još poneke žene koje bi naišle u ludim napuljskim noćima i provodima.

Dok su s jedne strane novinari sami svojim tekstovima i naslovnicama učinili Maradonu ‘većim od svih’, s druge strane potkopavali su njegov privatan život koji je bio sve samo ne nevin. A nakon što je Argentina 1990. na Svjetskom prvenstvu predvođena Diegom izbacila domaćina Italiju na Sao Paolu, njegova reputacija u svim dijelovima Italije, osim Napulja, počela je strmoglavo padati. Postao je napuljski kralj kojeg je mrzio ostatak Apeninskog poluotoka.

Misija četiri: privatni život

Na argentinske prkos, temperament, a opet šarmantnu osobnost omalenog Argentinca padali su mnogi. ‘Zaveo’ je navijače, ‘zaveo’ je upravu kluba koja ga nije puštala iz Napolija. ‘Zaveo’ je mafiju. Ipak, činjenice su takve da je zaista zavađao, u punom smislu te riječi, samo žene.

Njihov broj za javnost uvijek je bio jednina – jedna jedina bila je Claudia Villafane – dok se prava istina krije u množini. Ova strana Diegove priče vrlo je nelagodna, često i mučna, a kada se u kroz karijeru nogometne zvijezde provlače afere one su često ili usko vezane uz alkohol, drogu, probleme sa zakonom, preljube. A Maradona je imao sve od toga. On je kao čovjek pun kontradikcija – s čvrstom vjerom u Boga uz kršenje kršćanskih pravila. Preko ljubavi prema nogometnoj igri pa namjernim kršenjem nogometnih pravila i zakona fair-playa.

Vođenje zdravog života i valjanja protivnika po travi savršenom kontrolom lopte pa sve do ‘usisavanja’ bijelog praha i ispijanja viskija. Kako ispričati priču o najvećem ako se ne spomene njegova tamna strana u nekoliko činova – od drame preko fantazije do tragike. Diego Maradona ispao je lucidnom predstavom koja sadrži sve sastojke i vrste u kojoj glavni lik postaje, bori se, doseže vrhunac, opstaje, nestaje i propada. Pa se ponovo diže – u svim uspomenama na djela koja su ostala u njegovoj slavnoj, mitskoj prošlosti.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.