„Djevojka u gradu” (D. Zima): 1001 način kontrole ženskog bića

Fascinacija suvremenog čovjeka 19. stoljećem još uvijek ne jenjava, štoviše, čini se da sve više raste. U svijetu filma godišnje dobijemo nekoliko povijesnih drama koje, na više ili manje uspješne načine, obrađuju temu života u tom razdoblju, a isto tako su česti i takvi romani. Može se primijetiti da su te priče uglavnom ispričane u tzv. bodice ripper formatu, odnosno radi se o romansama, najčešće eksplicitna sadržaja čija su tematska skupina (sredovječne) žene – sjetite se samo „Outlandera”, „Bridgertona”, „Poldarka”, „Gentlemana Jacka” i sličnih. „Djevojka u gradu” Dubravke Zime nije takva knjiga, ali želim je spomenuti u tom kontekstu upravo zbog teme kojom se bavi.

„Djevojka u gradu” istraživačko je djelo o različitim sferama života pravih žena koje su živjele u drugoj polovici 19. stoljeća, a koje je autorica rekonstruirala iz njihovih vlastitih dnevničkih i memoarskih zapisa, kao i novinskih vijesti, zapisnika učiteljskih vijeća te nebrojenih priručnika o pristojnom ponašanju (žena). Usporedi li se ono što je nametano društvu 19. stoljeća, napose njegovom ženskom dijelu, ne čudi gotovo neiscrpna potreba suvremenog čovjeka da u takav kontekst ubrizguje potisnuti seksualni naboj.

No, nećemo se baviti fikcionalnim 19. stoljećem, već rekonstruiranim i pravim zbivanjima tog fascinantnog razdoblja, a koje nam je fascinantno upravo zbog toga što je to razdoblje kada se sve više i formalnije oblikuju različite društvene skupine.

Beletristički zanos publicističkog djela

Dubravka Zima svoje istraživanje djevojaštva 19. stoljeća organizira u nekoliko dijelova – osvrće se na opis djevojaštva u normiranim priručnicima, kao i u književnim tekstovima toga vremena; zatim prelazi na življena djevojaštva izvučena iz dnevničkih i memoarskih zapisa, u kojima prati odnos djevojaka prema vlastitoj tjelesnosti, odnosu s prostorom oko sebe, obrazovanju te afektivnosti (ilitiga izražavanju osjećaja prema drugima).

Iako je fokus na djevojkama višeg društvenog sloja, upravo zbog toga što su one imale više mogućnosti samostalno se izraziti i iza sebe ostaviti pisani trag o svojim iskustvima, Zima ne zanemaruje niti djevojke nižeg sloja, posvećujući dio prostora i njihovim življenim iskustvima.

Takvim sustavom autorica daje puni prikaz djevojaštva vremena, a jezik kojim se koristi ovo djelo čini istovremeno izrazito probavljivim te informativno bogatim. Djelo je bogato citatima, što originalnih tekstova iz 19. stoljeća, što drugih znanstvenih radova o istoj ili sličnoj temi. Rezultat je iscrpno djelo koje se čita kao roman, ali je ozbiljan istraživački rad.

Što je djevojka u 19. stoljeću?

Zima se koncentrira na djevojke od 14. do 24. godine, odnosno na razdoblje djevojačkih života kada su one formirale svoje osobnosti i pripremale se za svoju „naravnu odredbu”, odnosno za glavnu ulogu koju im je društvo pripremilo – za brak i majčinstvo.

Zima najprije predstavlja diskurs koji je okruživao djevojke toga razdoblja, prikazan u normativnim priručnicima, fikcionalnim i nefikcionalnim književnim djelima, časopisima te pravnim normama. Upravo se u normativnim priručnicima te književnim djelima najbolje mogu iščitati stavovi društva prema ulozi (građanskih) djevojaka.

Takve priručnike ne pišu samo muškarci, već i žene, a u njima se navodi da je najbitnija uloga žene majčinska, a onda je njen zadatak pripremiti vlastitu kćer za istu ulogu – u funkciji naravne odredbe je „i obiteljski i izvanobiteljski odgoj, kao i javno i privatno djevojačko školsko obrazovanje. Majka kćerku prati do njezinog samostalnog djelovanja, a onda je ‘tako pripravljenu i obrazovanu’ predaje u ‘naručaj dostojno drugu života koji ju je našao i odabrao”.

Drugim riječima, odgojem i odredbama nastoji se pratiti svaki korak građanske djevojke te očuvati njihova seksualna nevinost i neupućenost, što je nerijetko, i dandanas, izraženo metaforom čuvanja pupoljka.

Opasnosti koje prijete djevojaštvu

Kako ne bih nabrajala baš sva zanimljiva mjesta koja navodi Zima, fokusirat ću se na samo nekoliko njih. Već sam spomenula normiranost djevojaštva, odnosno na što je društvo fokusirano kada se radi o djevojkama i tko, odnosno što one trebaju biti. Autorica povlači razliku između privilegiranih i radničkih djevojaka, često napominjući da su zapravo nerijetko u kontaktu, odnosno da djevojka iste dobi radi kao služavka privilegiranoj građanskoj djevojci, a upravo su u tom odnosu vidljive razlike u očekivanjima od tih dviju „vrsta” djevojaštva.

Građanske privilegirane djevojke imaju bolji pristup obrazovanju od djevojaka radnica, no i to obrazovanje je šturo, ponovno normirano i ograničeno, a spominje se i „opasnost” koju obrazovanje djevojaka donosi – mogućnost da se djevojke odluče pobuniti protiv statusa quo.

Radišnost djevojaka, čak i građanskih, smatra se važnim obilježjem njenog dobrog karaktera, stoga se i samo čitanje smatra dokolicom i opasnom aktivnošću koja bi djevojkama mogla dati opasne ideje ili čak negativno utjecati na njihov živčani sustav, što Zima spominje u nekoliko navrata.

Čak je i kretanje gradom strogo normirano, gdje djevojke moraju dobro paziti kada, s kime i kako idu u šetnje žele li izbjeći kazne, više ili manje ozbiljne. U tom se kontekstu spominje i razlika u načinu na koji muškarci i žene pristupaju afektivnosti, napose onoj romantičnoj, jer je upravo šetnja promenadom zapravo bila prvenstveno javni čin u kojem se društvu signaliziralo koje su namjere pojedinaca.

Autorica spominje nekoliko primjera u kojima su muškarci imali privilegirani položaj, dobiven bilo svojom dobi ili samo iskustvom, te zapravo iskoristili neiskustvo mladih djevojaka te ih prošetali bez ozbiljnih namjera, a što se onda snažnije odrazilo na ugled djevojke, nego muškarca.

Sporost promjena u društvu

U dijelu knjige o življenom djevojaštvu Dubravka Zima napominje i ritam kojim se promjene događaju u hrvatskom društvu. Najviše primjera daje iz dnevničkih i memoarskih zapisa Ivane Brlić-Mažuranić, Vilme Vukelić i Dragojle Jarnević te načine na koji se one kao djevojke odnose prema nametnutim očekivanjima društva – Ivana ne zalazi previše u subverzivnost, ali se zanosi domoljubljem, dok, primjerice, Vilma više promišlja o svom statusu žene i sposobnostima koje kao takva ima.

Djevojke su u ono doba bile osuđene na oskudno obrazovanje, uglavnom u obliku privatnih poduka i na Višu djevojačku školu koja je, svakako, dalje promicala društvene norme. Sveučilišta u Hrvatskoj djevojke upisuju tek u drugom desetljeću 20. stoljeća, no, iako sramežljiv, šapat feminističkih ideja čuje se u nekim njihovim zapisima, naročito u kontekstu propitivanja sposobnosti žena da obavljaju poslove jednako dobro kao i muškarci, što se izravno kosilo s nekim normativnim zaključcima onoga vremena koji ženama osporavaju takve sposobnosti.

Knjiga vrijedna višestrukog čitanja

„Djevojka u gradu” bogato je djelo kojem se vrijedi vraćati zbog brojnih primjera, uvida i opisa vremena kojem se posvećuje. Budući da je fikcionalizacija 19. stoljeća još uvijek vrlo unosna i dolazi s vlastitim iskrivljenim predodžbama, ovakvo je pristupačno, a iscrpno djelo itekako važno za svakoga koga zanima odnos društva 19. stoljeća prema ženama, naročito stoga što je itekako taj odnos odigrao važnu ulogu u kasnijim predodžbama i očekivanjima.

Autorica se dotiče brojnih tema, ali nijedna ne ostaje nedovršena. Jednako tako od 19. stoljeća ne pravi bauk, već ga prikazuje kao višeslojno vrijeme, odajući i njemu i njegovim akterima počast, ali i pozivajući ga na odgovornost.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.