novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Đurđa Knežević:”Motivi za pisanje su svugdje rasuti, samo ih treba vidjeti”

Foto: ziher.hr/Marta Reljanović
Vrijeme čitanja: 7 minute
Foto: ziher.hr/Marta Reljanović
Foto: ziher.hr/Marta Reljanović

Nedavno sam prisustvovala jednoj tribini na temu feminizma gdje sam imala priliku upoznati Đurđu Knežević. Ova hrvatska književnica, aktivistica i feministkinja ima iza sebe već niz romana, poput Mekog trbuha jednoroga, Gutanja vjetra ili Sladoleda od vanilije. Potonji  je izašao prošle godine i prati nekoliko slučajnih prolaznika, koji su jedni drugima neznanci, a koji zbog tog naizgled običnog susreta u podzemnoj željeznici počinju preispitivati vlastite živote. Također piše publicistička djela, a prošle godine je objavila djelo Feminizam i kako ga steći gdje je progovorila o ženskim problemima i o tome da borba za prava žena nije završila. Iza sebe ima bogatu aktivističku karijeru te je osnivačica Ženske infoteke, koja nažalost danas više ne postoji.
Iako iza sebe ima veliko iskustvo i bila je sudionica događaja koji su za moju generaciju dio povijesti, otvorena je i pristupačna te je odmah pristala porazgovarati sa mnom u zagrebačkoj Booksi i dati intervju za Ziher.

Kako ste počeli pisati? Diplomirali ste povijest i arheologiju, kako je došlo do toga da ste počeli pisati?

Obično kada pitate književnika/icu kada je i  kako  počeo pisati uvijek to bude nekako od malih nogu, ali kod mene nije bilo tako. Prvo sam započela s pjesmama, valjda to nekako mora biti prvo. Onda mi se to učinilo prekratkom formom, očigledno nisam bila baš za pjesme(smijeh)- nisam ništa niti pokušala objaviti. U početku sam pisala nešto kao skice, ništa određeno. Nisam bila svjesna što zapravo želim napraviti, ali bih skicirala neke dijelove, mnogo zapisivala. Zaista tada nisam imala vremena, a u neko doba sam i kćer rodila i dosta godina je na to otišlo. Zatim je došao rat i osjećala sam nevoljkost da se izoliram i krenem u pisanje, činilo mi se da je u to vrijeme važniji aktivizam,  to uostalom, i dalje mislim. Zbog svih tih okolnosti, pisanje se odlagalo pa je i početak došao dosta kasno, ne i prekasno, valjda. Prvi roman mi je objavljen tek 2003. Životne okolnosti su dakle odredile da se pisanjem počnem ozbiljno baviti u poznije doba, a onda kako to u vicu kažu- tu ti meni krene(smijeh).  Od tada sam, naime, počela objavljivati knjige gotovo svake godinu ili dvije.

Osnovali ste 1992. Žensku infoteku. Kako je došlo do toga, koja je bila inicijativa za to? Što vas je potaknulo?

Feministkinja sam bila i od prije rata, još od one prve generacije kad se uopće feminizam pojavio kod nas. Početkom rata stvari su se tu dosta promjenile i po nekom razumnom odabiru i slijedu prateći sve što nam se u to doba događalo svi smo nekako krenuli u aktivizam i feminizam sam se orijentirao  uglavnom na  aktivizam. Meni se opet  činilo da bi bilo važno održati neki kontinuitet feminizma koji smo imali prije i koji se, naravno, nije bavio ratnim temama, nasiljem, nego je pokušao razvijati kritičke pozicije prema društvenoj stvarnosti, baviti se politikom, ekonomijom i slično, naravno, sa pozicija ljudskih prava žena.  Pošto sam po obrazovanju povjesničarka i arheologinja činilo mi se važnim napraviti arhiv, što je Ženska infoteka bila, gdje bi se prikupljala i sačuvala  građa, i ona od prije i sadašnja o položaju žena u društvu. Bilo je potrebno organizirati  znanje, dokumentirati sve što se odnosi na probleme i djelovanje žena, svega što se odvijalo s tim u vezi i da se stvore baze podataka o ženskoj povijesti. I osobito da se stvori biblioteka. Krenuli smo i u objavljivanje knjiga, časopisa itd., dakle to je bio jedan neratni projekt u samom početku rata i zapravo jedini takav tada.

Danas Infoteka više ne postoji i sad mi je lakše o tome govoriti jer nisam involvirana pa me se ne može “optužiti” za govor u nekom vlastitom interesu. Mislim da je za ovu zemlju, ne samo za feministkinje i žene uopće, već i za sve građane ove države jednostavno šteta što ne postoji niti jedan jedini  ženski arhiv koji smo imali u povijesti. To je nedopustivo ako sebe razumijemo kao dio  razumnog, razvijenog svijeta. Uzmimo samo  Austriju, gdje svaki i omanji gradić  ima ženski arhiv i taj je subvencioniran od grada, države, raznih ministarstava, a kod nas, budući da  za to nema interesa, onda nema niti sluha. Možemo samo zaključiti da je nepostojanje interesa za nečim što će stvarati i organizirati znanja o tako važnoj temi, te ga dalje sustavno distribuirati, tragična činjenica.

U sklopu Infoteke djelovao je časopis Kruh i ruže, a vi ste bili urednica. Koje je vaše iskustvo s uredničkim poslom i vođenjem časopisa?

Vrlo teško (smijeh). To je trebao biti tromjesečnik, ali bili smo sretni ako smo tri broja izdali godišnje. Neću reći da je to bilo u prvom redu zbog novaca, nikako ne zbog toga, nekako se moglo osigurati sredstva- u jedno vrijeme bolje, kasnije malo teže. Najveći sam problem ipak imala zapravo sa sakupljanjem priloga i to mi je pokazalo u to vrijeme da postoji izuzetno mala intelektualna produkcija na feminističkoj sceni. Bilo je zaista jako teško složiti broj na neku temu jer bih se smjesta suočila sa time da zapravo nema  nikoga tko bi o tome mogao pisati. Tako da mi je to bio glavni problem- osigurati autorice i autore.

Foto: booksa.com
Foto: booksa.com

Koga biste istaknuli kao svojesvrsnog uzora i feminističku autoricu koja je utjecala na vaš rad i razmišljanje o feminizmu?

Odmah, bez razmišljanja, mogu odgovoriti- zasigurno je to bila Lidija Sklevicky. To je žena koja je, iako nikako ne treba podcijeniti druge kolegice iz prve generacije feministkinja poput Slavenke Drakulić, Vesne Kesić, Rade Iveković, Vesne Pusić, bila najjača figura i sigurno je na mene vrlo jako  utjecala. Na koncu i mimo feminizma, bile smo jako bliske. Ona je “kriva” da uopće počnem o tim stvarima razmišljati, sve smo bile užasno mlade u to vrijeme(smijeh), ona je pak bila  velika inicijatorica, mudrija od nas mnogih. Napisala je jako puno tekstova na temu feminizma. Nesretnim slučajem je jako mlada poginula, međutim iza sebe je ostavila veliki opus. U sklopu infoteke sam kasnije objavila njezin doktorski rad koji je baš feministički pisan.

Koje su bile glavne teme kojima ste se u to vrijeme bavile?

U to vrijeme parola države bila je da je problem položaja žene riješen. Imale su jednako pravo na rad, jednake plaće, jednako pravo na socijalnu zaštitu,pravo na abortus,  itd. Sve je to bilo, neću reći licemjerno, to je  doista bilo tako zacrtano ali se nije ostvarivalo. Mi nismo, recimo, imale u to vrijeme problem s nekim običnim pitanjima tada aktualnim, kao što je bilo pravo na abortus, pravo na radno mjesto što je u zapadnom svijetu bila tema  za feministkinje. Kod nas su bili problemi u onom privatnom segmentu društva, gdje se i dalje perpetuirao taj odnos dominacije muškog roda nad ženskim. Tu su stvari ostale iste- dominantni muškarac, podređena žena, dakle ta hijerarhija određena spolom. Nije se bavilo problemima identiteta i tim stereotipima, a mi smo se baš bavile s tim Ako su se sve stvari na razini državne ideologije riješile, kako to da  se i dalje perpetuirao neravnopravan odnos u privatnoj sferi, kako to da on ostaje isti? To su pitanja kojima smo se počele baviti i naravno, slijedeći ta pitanja, prije ili kasnije udarite glavom u politiku i počnete kritički promišljati o njoj.  Naravno da se to niti jednom političkom režimu ne sviđa pa se nije sviđalo niti onom. Dotakle smo se pitanja nasilja, koje ne može biti izolirano od politike kao problem privatne sfere, kojeg se dakle ne dira, već je spolno uvjetovano nasilje također političko pitanje. Ozbiljno i veliko, makar se događa u intimnoj, privatnoj sferi. Ako netko tuče nekog drugog, to više nije, ne može biti, privatna stvar.

U zadnjih desetak godina objavili ste nekoliko romana i publicističkih djela. Gdje pronalazite inspiraciju?

To mi nije tako jednostavno za reći u jednoj rečenici. Mislim da nitko ne može reći da to ide samo tako na neki klik. Zapravo se možda manje radi o inspiraciji a više o potrebi da neke stvari koje smo doživjeli ili sanjali, ideje koje nam se motaju po glavi iskažemo u literarnom obliku, da se na taj način izrazimo o nečemu što nam se čini bitnim. Na primjeru svog posljednjeg romana (Sladoled od vanilije, op.a) mogu reći da sam vidjela jednu možda malo neobičnu scenu u berlinskom metrou koja me inspirirala i potaknula na razmišljanje o nekim stvarima. Bila je to jednostavna scena, dade se sažeti u nekoliko rečenica. Evo ukratko: Nekolicina ljudi sjedi u metrou,  jedan je muškarac odbacio papirić na pod, što Nijemci ne rade (smijeh). Žena prekoputa njega je ustala, otišla do tog čovjeka, ošamarila ga i izašla van. Ja sam gledala i ta slika me dugo kopkala. Pitaš se što je njemu bilo u glavi kad ga je ova ošamarila, pa onda što je njoj  bilo u glavi da to napravi, o čemu su ostali putnici protom razmišljali. Trebalo je malo mašte da iz te minijature napravim cijeli roman. Taj roman nema trajanje dulje od pola sata a ispao  je knjiga.

Tako da bih mogla reći da su motivi svugdje rasuti, samo ih treba vidjeti, a ima ih na puno mjesta. Mene nekako ne zanima pisati o trenutno nametnutim temama. Kod nas je recimo velika moda pisanja o prošlom ratu, izgleda da svi ili barem većina, o tome piše.  Valjda sam spora, treba mi vremena da to sve nekako proradim u sebi pa tek onda mogu pisati o tome. Ako uopće.

Foto: libela.org
Foto: libela.org

Uočila sam u vašoj biografiji da ste radili i jednu slikovnicu? 

Jedna moja prijateljica i kolegica bavi se slikovnicama i edukacijom djece. Jednom mi je pričala što radi i pitala sam ju da li ima i slikovnica, što sam vidjela u svijetu, gdje se problematiziraju neki tradicionalni odnosi u društvu. Obično prevladava mišljenje da su djeca blesava, jezik slikovnica je ograničen kao da oni ne mogu shvatiti neke kompliciranije stvari ili humor. Poluozbiljno sam tada predložila da napravim jednu slikovnicu i tako smo krenule u to. Razmišljala sam što bi se tu moglo napraviti i tada sam se sjetila da kod nas ima jako puno samohranih majki i očeva i da to za djecu mora biti veliki problem u ovoj našoj jako patrijarhalnoj sredini. Odlučila sam danapišem nešto gdje će se pokazati kako je svejedno ima li netko samo mamu ili samo tatu. Glavno je pitanje odnosa prema djetetu bilo da ih je pet ili jedan roditelj u obitelji.

U kojem smjeru mislite da ide današnja književnost, i hrvatska i svjetska?

To je zbilja jako komplicirano i ne može se jednoznačno objasniti. Neki osjećaj koji imam više nego znanje jer naprosto ne mogu sve pratiti (onda bi se samo bavila time da čitam kolege i kolegice), kaže mi da se malo prebrzo piše. Nema se vremena za rečenicu, za pojam i za trenutak, da ga se zaustavi i dobro vidi. Nedostaje  promišljenosti, zadnja stvar koju bi trebalo raditi je trčanje kroz sadržaj. Prebrzo se sve odvija, a da mi zapravo ne govori mnogo. Djeluje kao da netko prepričava sadržaj filma, a mislim da bi književnost trebala biti malo više od toga. Ali nisam vam ja mjerodavna, to kritičare pitajte (smijeh).

Be social

Komentari