Fantastoide: Gdje je bjesnio Max dok je Joe gradio besmrtnost?
Na Ziheru ste već imali priliku čitati recenziju filma Pobješnjeli Max: Divlja cesta (Mad Max: Fury Road, r. George Miller, 2015) u tekstu Krešimira Bobaša. Ovaj osvrt zato neće nastojati pružiti kritički pregled navedenog filma već će pokušati razraditi neke problemske točke koje film nameće. O čemu se točno radi? Pobješnjeli Max unekoliko je atipičan film. Jasno, ono što će prvo upasti u oči njegovo je vješto baratanje konvencijama akcijskog znanstvenofantastičnog filma postapokaliptičnog podžanra, i u tome je Pobješnjeli Max odličan, napet i majstorski snimljen akcijski film, međutim, tekstualno tkivo Pobješnjelog Maxa doslovce bridi uznemirujućom nasladom koja mu se poput kakvog zlokobnog parazita prikrila ispod kože. Izvučen na svjetlo dana, taj parazit u tkivu akcijskog – isprva uzrok one karakteristične slatke nelagode nečim novim, neobičnim i nepripadnim u pristojan žanrovski film – izaziva primarni emocionalni udarac i onda za njim dalekosežniji sekundarni intelektualni impetus za dodatno poniranje u tekst. Udarac koji se tu nastoji ocrtati višestruk je, ali možda najizravniji u jednostavnom činu skretanja volana da se izbjegne trudnica na cesti.
Immortan Joe lokalno je minibožanstvo, poglavar i zvijezda vodilja teokratskog društva u inače anomičnom, apatičnom i beznadnom postsvijetu postapokalipse. Stabilnost njegovog patrijarhalnog sustava narušuje pobuna femininog elementa: cijenjena ratnica Imperatorica Furiosa i Joeov osobni harem otkazuju poslušnost i odlučuju ga napustiti da bi u bespuću postsvjetske pustinje našle vlastitu sreću. Međutim, osim što su ove žene Joeove podanice, također su mu i vrijedan resurs. Njihova mladost i zdravlje čine ih neophodnima u projektu tjelesnog, tj. genetskog postizanja Joeove besmrtnosti. Zato pri bijegu iz patrijarhalne teokracije svojem vladaru neće učiniti tek političku sramotu nego će udariti po samoj mogućnosti vladareve tjelesne besmrtnosti. I tako će Joe krenuti za njima i u jednom trenutku divlje potjere vidjeti kako mu pred vozilo pada tijelo njegove trudne mezimice. Problematični događaj vrlo je kratak, ali emocionalno možda najjači u nizu simptoma koji će od Pobješnjelog Maxa učiniti film koji provocira drugu razinu gledanja. Joe, naime, ugleda mladu ženu i – skrene. Radi se o vozačkom refleksu koji se na cesti događa u onom predkognitivnom trenutku – tijelo vozača kao da reagira na opasnost i prije nego što je racionalni i svjesni dio bića sposoban razumjeti što se događa. Iz toga izvire posvemašnja nelagoda. Čitava napetost potjere i Joeove interakcije s progonjenima postupno dovode do klimaksa tog malog pokreta volanom koji će onda zaokružiti Joea kao ličnost. Odbojan, iskrivljen, podbuhao, natruo i općenito gnjusan teokrat u trenutku prestaje biti apsolutno zlo u manihejskoj strukturi uobičajenih akcijsko-filmskih ostvarenja i postaje samostalni lik kojeg je moguće razumjeti, lik koji će radije riskirati svoj život nego li pregaziti ženu koju voli.
Radikalna sumnja u Joeovo zlo koje kao da se manifestira i kroz njegov fizički izgled posljedično naglavce izokreće i strukturu glavnog dramskog sukoba u Pobješnjelom Maxu. Baziran na opoziciji između tiranske prisutnosti Joea i slobodarstva pravednog kauboja Maxa koji po pustari ispravlja nepravde i štiti slabe, ovaj će sukob na prvi pogled zaista ostavljati dojam situacije posve tipične za akcijski film: zlikovac je i fizički i moralno nakaradan, junak je lijep i dobar. Ružnoća će tako generalno pružati jedan od najsigurnijih dokaza moralne nakaznosti, a gledatelj će s lakoćom po vizualnom ključu razvrstavati likove na pozitivne i negativne. Međutim, Pobješnjeli Max kroz tok će filma uporno podrivati ovo filmsko opće mjesto. Tu se ne radi tek o Joeu već i o njegovom ratniku Nuxu koji od kartonskog instant-zlikovca postupno postaje tužna osoba od mesa i krvi, junak sâm po sebi.
Sve te sitne sumnje zajednički grade sekundarni filmski svijet Pobješnjelog Maxa. Na toj razini Immortan Joe nije tek odurni zli trol zagađen ludošću i radijacijom već čovjek koji je u kaosu vlastoručno izgradio red. Regresija njegovog društva u teokratski patrijarhalni sustav u kojem su žene imovina za „napredno“ se zapadnjačko društvo današnjice može činiti posve neobjašnjivom i dostojnom prezira, međutim, je li ova regresija toliko neočekivana? Slom svih društvenih institucija i klimatska promjena dokidaju postojeće državne ustroje i ostaje tek zakon jačega. Za razliku od karakteristično američkog „slobodnopoduzetničkog every-man-for-himself“ sustava konstrukcije postapokaliptičnih filmskih fabula, Pobješnjeli Max opisuje svijet koji je za jedan društveno-organizacijski korak kompleksniji od američkog modela. Naime, američke fantazije o iznimnim pojedincima koji uz vjerni poluautomatski Colt harače po američkoj pustari u kojoj je slobodarski duh konačno oslobođen jarma nacionalne države i socijalnih institucija ovdje su zamijenjene novim društvenim konstruktima, spontano nastalima u vakuumu bezvlađa. Joe je zato civilizator, red i država – brine se o svojim podanicima, sporadično hrani nevoljnike koji mu se okupljaju u podnožju tvrđave i uključen je u trgovačke interakcije sa susjednim gradovima-državama, Gas Townom i Bullet Farmom. Kontrola nad oružanim silama temeljena je na religijskom sustavu koji borbeno djelovanje u neku ruku uspostavlja kao religijsku službu. Dičnim je ratnicima obećana vječnost u Valhali. Joeov osobni projekt izgradnje vječnosti sadrži dva glavna aspekata: genetsku vječnost kroz zdravo potomstvo i vječnost u društvenom sjećanju kroz njegovu apoteozu. U tome, religijski se sustav Immortan Joea ne smije isključivo promatrati kao regresiju današnjih demokratskih državnih struktura prema feudalnima i teokratskima, već kao prvi korak prema ponovnom uspostavljanju civilizacije. Durkheimovim riječima: „Religijske predodžbe su kolektivne predodžbe i iskazuju kolektivne stvarnosti; obredi su načini djelovanja koji se rađaju samo u okrilju okupljenih skupina i svrha im je pobuđivati, održavati ili obnavljati određena misaona stanja tih skupina.“ (Durkheim, 2003: 333)
Članovi Joeovog društva dakle dijele kolektivnu predodžbu religije i time više nisu usamljeni elementi poput Maxa, već dijelovi jedne veće društvene strukture. Pobješnjeli Max kroz seriju posijanih mjesta provokacije ohrabruje gledište razumijevanja, a ne a priori osude. Zato, koliko god se vjerovanja Joeovih podložnika čine smiješnima, ona su isto tako oslikana kao nešto što je moguće i što valja nastojati razumjeti. Klasičnog je kaubojskog heroja Maxa još uvijek moguće promatrati kao arhetipskog samopožrtvovnog dobričinu koji odbija sudjelovati u svijetu koji smatra poremećenim, međutim, pružena je i dodatna razina na kojoj upravo Maxa možemo gledati kao anticivilizacijski element, kao životinju (on ne nosi bez razloga velik dio filma brnjicu na licu!) koja bijesno ruši sve pred sobom. Joeov patrijarhalni projekt izgradnje besmrtnosti može biti radikalno nemoralan i zao, a da bi ga zamijenio, možemo se nadati, progresivniji matrijarhat Imperatorice Furiose – ali Pobješnjeli Max neće pristati na jednoznačno, lijeno i ugodno određenje ovog zla, već će gledateljima u um podmetnuti crv sumnje i nužde za samostalnim kritičkim razmišljanjem.
Durkheim, E. (2003) “Elementarni oblici religijskog života”, U: Cvjetičanin, V., Supek, R. (ur.) Emile Durkheim i Francuska sociološka škola, Zagreb: Naklada Ljevak
