Recenzija: Tiha Zemlja ( ”The Quiet Earth”,G.Murphy, 1985)
Obilato eksploatirano postapokaliptičko okruženje u žanru znanstvene fantastike nerijetko je uparivano s idejom posljednjeg čovjeka na svijetu. Dapače, takvim naracijama kao publika smo izloženi od prvih akademskih koraka. Kao što je Jens Sigsgaard istraživao svijet dječaka Palea, tako novozelandski redatelj Geoff Murphy istražuje svijet znanstvenika Zaca Hobsona u filmu The Quiet Earth. Kada je izašao u 80-ima, film je imao svoji mini kult obožavatelja. I danas je relevantna referenca u svijetu filma. Vidno niskobudgetne, jednostavne, ali i kreativno izvedene specijalne efekte film kvalitativno nadomješta šaljivim sekvencama postavljenim za psihološku analizu glavnog lika. Jedan od primjera je scena kada Zac zasićen prvotnim materijalističkim uzletom i u entuzijazmu doživljava potpuno suprotnu reakciju na svoju samoću. Ovdje treba pohvaliti smjelost i autoironičnost autora da vješto izmigolji iz financijske ograničenosti. Zac odjeven u žensku spavaćicu, paranoičan i emocionalno shrvan izlazi na balkon i drži govor poput rimskog cara ili kojeg drugog velikog vođe. Kao publika mu služe kartonski likovi postavljeni u dvorištu među kojima stoji i sam Hitler. Ovacije izlaze iz zvučnika, a rasvjeta je usmjerena na govornicu. U tom monologu, dodatno se objašnjava naslov filma. Iako film pokušava ostvariti značajan trag na tekstualnoj razini to mu samo djelomično uspijeva. Jedan od boljih citata je: ” God blinked and the whole world disappeared ” kojim se na površan način stvara antiteza bog- znanost.
The Quiet Earth je atmosferična drama koja pozornost gledatelja zadržava zahvaljujući (ne) rješivim misterijima- Što se dogodilo? Zašto je živ? Ima li još preživjelih? Tko je kriv? Na sva ta pitanja odgovori dolaze postupno. Za neke gledatelje oni će možda biti nelogični, ali svakako ulaze pod šarm ovog klasika. Kako film odmiče kraju, autor se više bavi psihologijom i spoznajama o čovječanstvu te moralnim dvojbama, ne ulazeći u dublju filozofiju. Primjeri su izražen osjećaj straha i nasilja, očuvanje djece, uživanje u estetici, očajna potraga za društvom i uloga tehnologije u tome, život i smrt itd.
Ovo je primjer filma uzbudljivog za gledanje iz današnje perspektive zbog tolike povezanosti s recentnijom kinematografijom te izaziva znatiželju u redateljska i filmofila. Prva scena filma nalik je onoj iz 28 Days Later, dok ga cijela radnja povezuje s prošlogodišnjim naslovom Z for Zachariah. Odlična fotografija s nepredvidljivim kutevima snimanja ide ruku pod ruku s dobrim odabirom glazbe što čini film koji će biti zanimljiv svakom gledatelju u prvom gledanju. Iako je iznadprosječno ostvarenje teško je govoriti o želji za nekim ‘ponavljanje gradiva’ opetovanim gledanjem.
