Filmski vremeplov: Antonionijeva trilogija o otuđenim ljudima na rubu ništavila
Brojka tri duboko je ukorijenjena u kolektivnoj svijesti čovječanstva, pogotovo u kršćanstvu gdje je Bog jedinstvo tri osobe (Sveto trojstvo) koje čine Otac, Sin i Duh sveti. Također, Isusa su nakon rođenja posjetila tri kralja, a nakon smrti uskrsnuo je treći dan. Ako se okrenemo istoku, važnost brojke tri nalazimo i u hinduizmu. Trimurti je hinduistički koncept stvaranja, ujedinjavanja i razaranja koji se predstavlja likovima Brahme, Višnua i Šive. Matematički, tri je prvi neparan prost broj, a u školi učimo o tri dimenzije; duljini, širini i visini. Međutim, spomenimo još jednu važnu stvar vezanu uz broj tri, a to je razmatranje Pitagore koji je broj tri nazvao brojem dovršenosti, jer ima svoj početak, sredinu i kraj. Možda se u tome krije tajna njegovog sklada koji se ogleda i u filmskom mediju.
Filmovi gravitiraju trilogijama
Naslanjajući se na Pitagorino mišljenje, možemo zaključiti kako je forma trilogije u filmskom mediju zahvalna upravo zbog svog kružnog, dovršenog karaktera. Pojednostavljeno rečeno, prvi film je kao uvod, upoznavanje s materijom, drugi razvoj, a treći klimaks i zaokruživanje priče. Iako su trilogije najučestalija forma kada su u pitanju filmski nastavci, duologije nisu rijetkost i među njima se kriju istinska remek-djela poput Jean de Florette i Manon des sources Claudea Berrija iz 1986. godine ili dva nastavka brazilskog klasika Tropa de elite. Filmovi s više od tri nastavka također nisu rijetkost, a razlozi brojnosti njihovih nastavaka prvenstveno su ekonomske naravi. Ipak, trilogije prevladavaju, pamte se i uspoređuju, oko kvalitete nastavaka se polemizira, a gledanje poprima ritualni okvir s velikim brojem fanova.
Možda najpoznatija trilogija u filmskoj umjetnosti je The Godfather, koja i danas izaziva diskusije o tome koji je dio bolji: prvi ili drugi i je li bio potreban treći. Spomenimo još neke, npr. Kieslowskog s kultnom trilogijom boja Trois couleurs: Bleu, Blanc i Rouge koje pamtimo po sjajnoj glazbi, uvjerljivoj glumi, briljantnoj kameri i složenom scenariju, zatim The Pusher trilogiju Nicolasa Windinga Refna, niz sjajnih filmova o danskom kriminalnom podzemlju, pa megapopularna The Lord of the Rings trilogija nastala po književnim predlošcima iz nevjerojatnog uma J.R.R. Tolkiena, kao i The Hobbit koji je možda nepotrebno prilagođen formi trilogije, a imamo i obožavanu Back to the Future trilogiju Roberta Zemeckisa, te brojne druge čiju bi analizu, kao i samo nabrajanje, zahtijevao neki novi, mnogo duži članak.
Trilogija modernističkog genija koji je nosio ime Michelangelo
Filmofili i filmski entuzijasti talijansku kinematografiju mogu otkrivati iz više uglova. Prvi i najčešći smjer vezan je uz ime velikog Federica Fellinija, njegovih filmskih bravura, ali i kolorita njegovih filmova bliskih mediteranskom podneblju. Druga moguća staza za upoznavanje talijanske kinematografije je preko sjajnih filmova talijanskog neorealizma, ostvarenja Ladri di biciclette i drugih filmova Vittoria de Sice poput Umberto D. ili recimo Sciuscia. Također, tu su nezaobilazna imena Roberta Rossellinija, Luchina Viscontija i mnogih drugih. S koje god strane krenuli proučavati ovu zahvalnu i prebogatu kinematografiju, ovaj filmski rudnik zlata negdje u zaklonjenom dijelu krije ime do kojeg ostala neizbježno vode, ono velikog majstora Michelangela Antonionija.
Iako poznat po sjajnom filmu Blow-up, koji se okitio Zlatnom palmom na festivalu u Cannesu, suradnji s Jackom Nicholsonom na Professione: reporter, hipijevskom Zabriskie Point izmrcvarenom od strane američkih producenata i brojnim drugim filmovima, kraljevsko mjesto u Antonionijevoj filmografiji ostavljeno je za legendarnu trilogiju L`Avventura (1960.), La notte (1961.) i L`eclisse (1962.).
Na prvi pogled radi se o tri maestralna filma u kojima se pojavljuje Antonionijeva muza Monica Vitti, te niz izvanrednih glumačkih imena poput Jeanne Moreau, Marcello Mastroianni, Alain Delon, Lea Massari i Gabriele Ferzetti, ali ova trilogija je mnogo više od toga: ona je ezoterični i egzistencijalistički ogled o skrivenim silama koje upravljaju sudbinama otuđenih ljudi.
L`Avventura
Martin Scorsese je za prvi film ove trilogije kazao kako mu je pružio najdublji filmski šok. U filmu L`Avventura vidljive su jasne odrednice velikog Antonionija primjetne kod spomenute trilogije: igranje narativnom linijom, korištenje dugih kadrova, fokusiranje na psihička stanja otuđenih pojedinaca više klase i rušenje klasičnih filmskih pravila. Radnja filma L`Avventura je jednostavna: nakon plovidbe mediteranskim morem i iskrcavanja na otoku, jedna od putnica malog brodića nestaje i taj neobjašnjivi misteriozni događaj proizvodi vakuum koji neponovljivo utječe na sudbine onih koji su ostali i koji se moraju nositi s tom prazninom i svojim moralnim dilemama.
Istražujući razum, moralni kod, te gubitak snage i vjere u intelektualne i emotivne dosege čovjeka, Antonioni je u filozofskom smislu sedmoj umjetnosti dao neke nove koordinate, a u estetskom nametnuo drugačija pravila držeći se naizgled jedinog načela da zadrži enigmatičnost i zakrabulji stvarnost igrajući se pritom i formom. U prvom filmu ove neponovljive trilogije iskristalizirao je i prepoznatljiv vizualni stil koji stvara ugodnu, meditativnu atmosferu koja zahtijeva strpljivog gledatelja voljnog da se intelektualno i emotivno angažira.
La notte
Po Orsonu Wellesu La notte je najbolji film ove trilogije, a spomenimo kako je iste komplimente sačuvao i za glavnu glumicu Jeanne Moreau koju je smatrao jednom od najvećih uopće. Kao što mu ime kaže, drugi film ove trilogije odvija se u jednom danu, preciznije u jednoj noći, obuhvaćajući u njoj krug života i mikrokozmos jedne ljubavne veze koja odumire. Fantastični scenarij koji plete priču o dvjema igrama – vanjskoj između života i smrti i unutrašnjoj između ljubavi i nestanka iste – kostur je oko kojeg se vrti ovaj možda najsnažniji film Antonionijeve trilogije.
Malo koji film je zagrebao tako duboko u narav ljudskog pada i otuđenost pojedinaca koji zaboravljaju sebe, zanemaruju ljubav i unesrećuju jedni druge. Prepun pamtljivih scena, ovaj film po završetku ostavlja gledatelje širokih očiju priređujući dramu neusporedivu s nekim drugim filmskim ostvarenjem. Veliki Mastroianni, te sjajna Moreau na svojim leđima iznose krah jedne veze, ali i mnogo širi pad, koji je ljudski i kojem se ne vidi korijena, ali ni kraja.
L`eclisse
Uz turbulentne međuljudske odnose među likovima Antonioni u posljednjem filmu trilogije, L`eclisse, unosi element burze, svojevrsnog hrama modernog tržišta. Dovodeći apsurd otuđenja glavnih likova, koje ovom prilikom utjelovljuju Monica Vitti i Alain Delon, do vrhunca, Antonioni ih vrti oko ovog kapitalističkog ruleta s kojim zarađuju mnogi, ali u životnom smislu gube svi. Sa svojom frenetičnošću, bukom, kolapsima i brzim dizanjima, gotovo da ne postoji snažniji simbol dehumanizacije čovječanstva od burze. Njega Antonioni vješto koristi i u prvom dijelu filma pruža nevjerojatno ritmički uigrane obrasce mehaničkog ljudskog ponašanja oko brojeva koji život znače. Vrijedi spomenuti kako je u ovom filmu burza prikazana mnogo dinamičnije i uvjerljivije nego u nekim razvikanijim filmovima koji se bave tim fenomenom poput filma Wall Street.
U fokusu filma L`eclisse je ljubavna veza koja je prije svog početka osuđena na propast, nagrižena materijalističkom prirodom čovjeka i otuđenjem u grabežljivom svijetu. Upravo zato je Antonionijev simbol burze pogodak i prigodna os oko koje se vrti ljudska nesreća pogurnuta novcem koji ostaje nevidljiva i neopipljiva sila koja upravlja otuđenim i odljuđenim marionetama nesigurnim i nespremnim za ljubav.
Trilogija o ljudskom padu na čijem dnu se možda nalazi nada
Teško je ne primijetiti kako filmovi ove enigmatične trilogije nose u sebi upozorenje koje su izrekli mnogi društveni teoretičari. Promišljajući o njima zaista djeluju intonirani humanizmom sociologa Frankfurtske škole Ericha Fromma, inspirirani njegovim tezama o otuđenom čovjeku preusmjerenom na imanje umjesto na bivanje, onom koji se osjeća „kao kod kuće“ u bolesnom društvu zgrtalačkog karaktera nesposobnom za ljubav. Teze su to koje je iznio u svojim sjajnim knjigama Zdravo društvo, Imati ili biti i drugim.
Likovi u filmu mahom su iz više klase, imućnijeg su statusa, pa monotonu svakodnevicu anesteziraju zabavama, izletima, avanturama koje predstavljaju male doze droge koje bi trebale ispuniti vakuum njihovih siromašnih života, no u tome ne uspijevaju. Ovi filmovi pružaju i svojevrsni pogled u ispraznost materijalizma i dehumanizaciju. Ipak, ništavilo u filmskom mediju nikada nije izgledalo tako mistično, privlačno i poetično.
Michelangelo Antonioni umro je 30. srpnja 2007. godine, istog dana kada i jedna druga filmska veličina – Ingmar Bergman – s kojim je otišao na vječnu avanturu istraživanja svijeta skrivenog iza lica stvarnosti kojeg su za života pokušavali dohvatiti objektivom kamere.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.