„Fiume o Morte!“: Lekcija iz povijesti, nadrealni spektakl i 16 mjeseci apsurda

U godinama kada se Europa još uvelike oporavljala od Velikog rata, Rijeku (Fiume) je zadesila nevolja koja je dala politički i ideološki obrazac ne tako daleke budućnosti koja je nadolazila i konačno došla krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća.

Grad koji teče jednostavno nije imao sreće – iako je od 12. stoljeća, kada se današnja Rijeka prvi put spominje pod nazivom Flumen, proživjela svašta, nekako je zanimljivo pa i pomalo ironično da je toliko patnje u kratkom vremenu uspio izazvati čovjek opsjednut paradama i pjesmama u slavu revolucije. Ako ostavimo ideologiju po strani, Gabriele D’Annunzio živopisan je i kontroverzan vojni vođa, okarakteriziran kao veliki ljubavnik i ekscentrični pjesnik koji je volio bilježiti sve o mirisima pazuha i vagina nakon seksa.

Pod ‘veliki ljubavnik’ možemo staviti i seksualni predator, egomanijak i ovisnik o kokainu kojem je kraj života obilježen sifilisom. Reklo bi se da je imao puno sličnosti s nekim budućim političkim vođama koji su upravo u njemu našli inspiraciju, pa gotovo u svemu što je činio. Na svu sreću, nisam naišao da je D’Annunzio, uz sve umjetnosti koje je volio, tu i tamo slikao pa da ne vučemo daljnje paralele, tu ćemo stati. Bar zasad.

Fašizam prije fašizma

Godine 2019. u Rijeci je otvorena izložba „D’Annunzijeva mučenica“. Na prvu bi vam u ulozi mučenice na pamet mogla pasti glumica Eleonora Duse, njegova dugogodišnja i najpoznatija ljubavnica koja mu je ujedno pomagala financirati književna i kazališna djela. Što se tiče izložbe otvorene u sklopu Europske prijestolnice kulture, „mučenica“ je u tom slučaju sama Rijeka koja je tijekom 16 mjeseci – od 12. rujna 1919. do kraja prosinca 1920. – proživljavala fašizam prije fašizma.

Naime, Rijeka je bila okupirana, a sve je započelo dolaskom gotovo tri tisuće talijanskih vojnika i dobrovoljaca, na čelu s notornim D’Annunzijom. Umarširao je u Rijeku, proglasio je dijelom Italije, iako taj čin nije odobrila ni talijanska vlada. Na svačiju sramotu, okupacija je trajala predugo, a u Rijeci je talijanski pjesnik i fašist promovirao kulturu nasilja, ekspresionističku estetiku i militaristički duh. Ukratko, uspostavio je Talijansku regenciju Kvarnera – kvazi-državu s ekscentričnim i protofašističkim obilježjima.

Bizarno i za naše prilike

Ova bizarna priča za koju vjerujem da veći dio hrvatske javnosti ne poznaje dovoljno ili uopće, ispričana nam je kroz dokumentarno-igrani film Igora Bezinovića „Fiume o Morte!“ (prevedeno – Rijeka ili smrt!). Ako ste slučajno prespavali posljednjih nekoliko dana, barem što se tiče filmskih vijesti, onda vas može zanimati da je „Fiume o Morte!“ osvojio  glavnu nagradu glavnog natjecateljskog programa Tiger Award na 54. izdanju Filmskog festivala u Rotterdamu. Publika i kritika na sjeveru Europe uživala je u gotovo dvosatnoj priči o kojoj, vjerujemo, nisu imali pojma. Previše je čak bizarna i za naše pojmove pa nismo sigurni koliko su joj bili voljni povjerovati, pogotovo ako je zavijemo u (crno)humorni kontekst koji joj je dao Bezinović.

Što se tiče redatelja, najviše ga možda pamtite po dokumentarcu o studentskim prosvjedima „Blokada“ i igranom filmu „Kratki izlet“ iz 2017. godine; dosta podcijenjenom, slojevitom i alegoričnom (a kakvom drugačijem!) djelu koje je inspirirano i motivirano bezvremenskim romanom Antuna Šoljana. Razumijemo da narativ „Kratkog izleta“ ne sjeda svakome, ali Bezinović je već tada pokazao da upravlja materijom i onime što je bitno. Zadrži tu ‘dosadu’ koju očekuju mnogi, ali ostani dosljedan današnjem vremenu te igraj po crti egzistencijalističke parabole o besmislenosti i neizvjesnosti ljudske potrage. Kako i u tom djelu ima daška povijesti, očito je kako Bezinoviću to nije strano pa je logičan slijed bilo snimanje, kako on naziva, ljubavnog pisma rodnom gradu.

Tko je on?

Produkcijski je to trajalo zaista dugo. „Fiume o Morte!“ nije pravocrtan dokumentarac, ni igrani film u kojem očekujete vremenske skokove i neočekivane dramaturške zaplete. Kako smo već spomenuli, u kontekstu crnohumornog djela, kroz priču o bolnoj i teškoj prošlosti jednog grada i njegovih stanovnika, govori se ujedno o današnjoj slojevitosti Rijeke. Slično kao što je njezina sama specifična geopolitička pozicija utjecala na brojne događaje i motivacije ‘ostalih’ u 20. stoljeću, tako su se Riječanke i Riječani stalno osvrtali unazad kako bi se prisjetili neslavnih dana grada.

Pa tako u prvim scenama vidimo kako se građanima postavljaju obična pitanja o tome znaju li tko je D’Annunzio, što je radio i kada je bio u Rijeci. I dok bi očekivali da vjerojatno svaki stanovnik grada otprilike zna tko je bio, takve odgovore u početku ne dobivamo. Štoviše, čak nam talijanski turisti prvi donose informacije o tome da je bio fašist, da je okupirao Rijeku i da ga se srame što uopće s njim dijele nacionalnost. Barem je takav dojam ostavljen na gledatelja.

Avventura a Fiume

S druge strane, šarolika je bila lepeza onih koji su htjeli glumiti D’Annunzija u igranom dijelu filma. Upravo nam Bezinović to i dostavlja – nije naglo i in medias res ušao u povijesna zbivanja, već smo krenuli od Rijeke s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Kontekst u tom slučaju je neizbježan te se ništa ne prepušta slučaju – kako je Rijeka došla u D’Annunzijeve ralje – jednako je bitno kao i kako je iz njih izašla. Riječani, Fiumani koji su odabrani za ulogu talijanskog političara ozbiljno su shvatili zadatak, iako su amateri u tom poslu. Audicija u Guvernerovoj palači jedan je od genijalnih momenata u hrvatskoj filmskoj povijesti, dok su kadrovi koji slijede niz „baroknih i renesansnih slika“ iz šesnaestomjesečne okupacije grada.

Događaje osim kroz igrane dijelove u kojima Bezinović koristi popriličan broj glumaca i statista, dobivamo i kroz voiceover na talijanskom jeziku u kojima se izmjenjuje, kao iz epizode u epizodu, nekoliko raznih govornica i govornika. „Fiume o Morte!“ oslanja se i na ogromnu fotografsku arhivu koja je nastala u tom vremenu jer eto, krezubi Gabriele je volio bilježiti više nego što mu sada to ide u prilog. Rekonstrukcija je to bizarnih vojnih vježbi, parada, skupova, skokova u vodu, sunčanja, pucanja, nogometa, smijanja, straha i nerazumijevanja zašto se netko nalazi baš ondje i što uopće radi. Vjerojatno nitko od tih vojnika nije imao sasvim jasno mišljenje što se u gradu zbiva i što oni rade, ali fiumanska avantura za njih je imala sraman i naprasan kraj.

Sve se mijenja, sve je isto

Moć i estetika s kojom redatelj dokumentira današnju stvarnost i ubacuje povijesnu građu, više je prigodna kakvoj filmskoj razglednici, nego polu-ratnom razdoblju kojim se film bavi. Upravo u tome leži čarobnost pripravka koji je izmiješao Bezinović. Nije nimalo opterećen prošlošću dok se činjenicama suočavamo s prošlošću – ona jest bila crna, okupirana, mučna, ali je iz današnje perspektive gledateljima neobična i nova, odgonetnuta kroz inovativan pristup „građani (g)rade za svoj grad“.

Kolaž je to svojstven za Rijeku koja se namučila kroz cijelo 20. stoljeće, prošavši kroz nekoliko država, vladara, diktatora, vlasti, sistema. Ni vijesti iz sadašnjice ne ulijevaju nadu u bolje sutra pa možemo spomenuti da je samo pred nekoliko dana mladež stranke Fratelli d’Italia u Bologni svojatala Rijeku. Opasan povijesni revizionizam kao da uvijek stoji nad našim glavama, a zauzimanje tuđeg teritorija, prvo provokacijama, a zatim i u djelu, kao da nam govori da se kroz povijest baš ništa nije naučilo.

Ne želimo govoriti o Bezinovićevim namjerama, jer nekako bi trebalo biti bjelodano da dokumentarni filmovi služe, između ostalog, za učenje i stjecanje nekih novih (povijesnih) znanja. Kratka lekcija o protofašizmu i svim oblicima totalitarizma ne bi smjela promaknuti u vremenima kada se iza svakog ugla stvara neka nova ideja o okupaciji, očuvanju režima i agresiji. Vodič za suvremenu dilemu između demokracije i autoritarnosti? Zasigurno – jer tko bi, na koncu, zaista želio završiti kao D’Annunzio, njegovi sljedbenici i pristaše?