Grešnici: Vampirski horor u ritmu delte

Piše: Zvonko Lončar

Kada bismo morali žanrovski odrediti film Grešnici (Sinners) u nekoliko riječi, rekli bismo da je riječ o spoju glazbenog filma i nadrealnog horora. Naravno, kao i svaki film koji vrijedi pogledati, Grešnici su mnogo više od prosječnog žanrovskog ostvarenja.

Film Grešnici režirao je i napisao Ryan Coogler, a u glavnim ulogama nastupaju Michael B. Jordan, Miles Caton i Jack O’Connell. Glazbu za film skladao je Oscarom nagrađeni Ludwig Göransson, dok su produkciju zajednički ostvarili Proximity Media i Warner Bros. Pictures.

Radnja prati tri lika: mladog blues virtuoza Sammieja Moorea (Miles Caton) te opake blizance Smokea i Stacka, koje obje u filmu tumači Michael B. Jordan. Radnja je smještena u 1932. godinu, kada se blizanci nakon sedam godina vraćaju iz Chicaga u gradić Clarksdale u Mississippiju s ciljem otvaranja noćnog kluba namijenjenog isključivo crnom stanovništvu.

Postavili smo okvir filma, a sada je vrijeme da kažemo nešto više o mesu ovog umjetničkog djela.

Dominantan blues

Najvažniji dio filma, što se ne može dovoljno naglasiti, jest glazba. Njezina funkcija nije ograničena na pomoćnu ulogu, već je ona dominantan faktor na svim razinama filma.

Ako ste ljubitelj blues glazbe, Grešnici će za vas biti pravo zadovoljstvo, bez obzira na to volite li horor filmove i vampire ili ne. Zvuk tradicionalnih blues skladbi je izvrstan, a izvanredno ga nadopunjuje i originalni blues skladan posebno za film. No, film se ne zaustavlja samo na bluesu; prisutni su i elementi irske tradicionalne glazbe, gospela, jazza i soula, kao i žanrovska eksperimentiranja.

Mit o Johnsonu

Glazba je i važan narativni pokretač. Već na samom početku filma upoznajemo se s mitom o glazbenicima čije je umijeće sviranja toliko iznimno da nadilazi granice prostora i vremena. No, kao i u mnogim mitovima čija je srž faustovska pogodba, takvo umijeće ima svoju cijenu. U tom kontekstu nezaobilazan je mit o blues glazbeniku Robertu Johnsonu, koji je svoj genij navodno platio dušom vragu. Sammie Moore je slična figura, a njegov otac, svećenik, posebno ističe grešni put bluesa svojim upozorenjima na početku filma, čime postavlja ton za ono što slijedi. Ipak, razlika je u tome što Sammie ne prodaje dušu vragu, već svojim izvedbama priziva vraga koji želi njegovu dušu.

Film u jednoj sekvenci iskoračuje iz linearnog narativa, upravo kroz spomenutu sposobnost glazbe da nadiđe prostor i vrijeme. U 1932. godini tada se pojavljuju crnački glazbenici iz daleke prošlosti, ali i budućnosti. Iako ova sekvenca ima narativnu vrijednost jer pokazuje da Sammie posjeduje ranije najavljene natprirodne sposobnosti, što privlači vampire k njemu, ona je prilično duga i više djeluje kao odavanje počasti bogatoj tradiciji crnačke glazbe nego kao stvarno potreban pokretač radnje. Unatoč tome, režijski je izvrsno izvedena i ne narušava cjelinu filma. Ipak, upravo ta sekvenca, premda nije nužna za razvoj radnje, ostaje možda najdojmljiviji hommage povijesti afroameričke glazbe.

Svi ti vampiri

Nije samo glavni junak usko vezan uz glazbu, već i brojni sporedni likovi, uključujući i antagoniste. Vampiri u Grešnicima izrazito vole glazbu; osim što čine ono što se od vampira očekuje, mnoge scene prikazuju njihovo sviranje, pjevanje i plesanje.

Glazba je u velikom dijelu radnje ključni pokretač. Sammie postaje važan dio priče zahvaljujući svojoj glazbenoj virtuoznosti, koja je neophodna za uspjeh projekta Smokea i Stacka – otvaranja noćnog kluba namijenjenog isključivo crnačkoj zajednici. Temeljni zaplet također je motiviran glazbom: vođu vampira Remmicka (Jack O’Connell) najviše privlači upravo Sammiejeva duša. Čak je i pretpriča – o kojoj saznajemo samo iz priča likova – vezana za glazbu: gitara koju u filmu svira Sammie pripadala je izrazito zloj osobi. Film ne daje dodatne uvide u to ima li ta prošlost utjecaja na Sammieov glazbeni talent, pa ostaje otvoreno pitanje krije li tajanstvena povijest instrumenta još neku skrivenu moć ili prokletstvo.

Iako je u većem dijelu filma glazba sekundarna u odnosu na režiju, u scenama dionizijske opijenosti kamera se podređuje zvuku te ostavlja dojam kao da i sama pleše zajedno s likovima. Upotreba glazbe za dočaravanje atmosfere savršeno funkcionira tijekom cijelog filma. Bilo da se radi o postavljanju temelja svijeta i njegovu razvoju, dinamičnim akcijskim scenama ili momentima nadrealnog horora, glazba je u svakom trenutku prilagođena povećanju ukupnog dojma, što prije svega možemo zahvaliti Ludwigu Göranssonu.

Coming-of-age priča mladog glazbenika

Već smo govorili o značaju glazbe za naraciju i likove, a sada ćemo se osvrnuti na dijelove filma koji nisu izravno povezani s glazbom. Grešnici nude više razina naracije: većina filma ima klasičnu narativnu strukturu, ali prisutne su i simbolička, mitska te poetska razina, koje su već spomenute u kontekstu glazbe.

Glavnina filma odvija se kroz klasično narativno izlaganje linearne fabule. Film se može podijeliti na tri jasno definirana dijela. Dramaturšku cjelovitost nose likovi Sammie i Smoke. Iako je Stack predstavljen kao jedan od glavnih likova, njegova narativna linija nije zaokružena kao kod Sammieja i Smokea. Prva trećina filma prati gangstersku priču o poslovnom poduhvatu, dok se nadrealni horor uvodi početkom druge trećine. U završnom dijelu tempo se ubrzava i umjesto napetosti zbog susreta s nepoznatim dominiraju akcijske scene.

Dodatnim simboličkim značenjima najviše je prožeta narativna linija koju nosi mladi glazbenik Sammie. Na osnovnoj razini, njegova priča je klasična coming-of-age priča mladog glazbenog genija u kontekstu nadrealnog horora. Međutim, Sammiejeva narativna linija usko je povezana s pitanjima odnosa slobode, grijeha i glazbe, i to u širem okviru mitološke priče o glazbenicima čije umijeće može probiti veo između živih i mrtvih, transcendirati vrijeme te spojiti prošlost, sadašnjost i budućnost. Na taj način, Sammie privlači sile zla, ali istovremeno funkcionira kao most koji spaja sve razine naracije.

Nadrealni horor

Smoke je tragičan lik koji je pretrpio veliki gubitak, ali ga još uvijek veže ljubav prema bližnjima. Kako film napreduje, tako i on ima sve manje razloga za ostajanje u svijetu živih, pa njegova sudbina na kraju filma savršeno odgovara svemu što smo o njemu naučili. Stack, s druge strane, nema takvu psihološku dubinu kao Smoke, pa ni njegova narativna linija nije posebno snažna niti ima dublje značenje. Uz to, Stack negdje na polovici filma postaje gotovo novi lik, što dodatno objašnjava nedostatak dramaturške zatvorenosti njegove priče.

Narativna linija nadrealnog horora također je višeslojna. Prva razina svojstvena je žanru: grupa vampira želi se napiti ljudske krvi, što za ljude predstavlja ozbiljnu prijetnju, te sve završava u klasičnom obračunu punom krvi, metaka, drvenih kolaca i češnjaka. Problematična je simbolička razina, jer film ne komunicira jasno što vampiri predstavljaju na metaforičkoj razini. Film koketira s nizom ideja, no nije posve jasno što želi poručiti.

Osobno sam stekao dojam da se film kroz borbu protiv vampira zapravo obračunava s nekim široko definiranim oblikom komunizma i postmodernizma, koji teže dokidanju svakog partikularnog identiteta u zamjenu za jednu mješavinu identiteta, pa tako i u filmu konkretno crnačkog identiteta.

Rasizam je jasan podtekst koji se proteže kroz film, što nije iznenađujuće s obzirom na povijesni kontekst u kojem je priča smještena. Kroz film je uspostavljen negativan prikaz bijelaca, pa nema nijednog pozitivnog lika bijele rase. Među antagonistima bijelci dominiraju, ako ne brojčano, onda po hijerarhiji.

Kršćanska etika i simbolika

Glavni vampir je bijelac, a njegove prve žrtve-sljedbenici su također bijelci, konkretno članovi Ku-Klux-Klana. Među protagonistima prva žrtva-sljedbenik je Mary (Hailee Steinfeld), koja je prikazana kao osoba dijelom bjelačkog porijekla. Rasizam je prisutan kroz cijeli film, ali nije jasno povezan s dominantnim narativima. To može zbuniti gledatelja, koji očekuje da sve što se pojavljuje u filmu ima značenje u kontekstu cjeline, no film nikada ne potvrđuje da se te veze doista ostvaruju.

Kao uspješan primjer funkcionalnog podteksta ističe se kršćanska etika i simbolika, koja je također prisutna kroz cijeli film. Njezina funkcija je očita jer postavlja ton i gradi atmosferu. Glazba, ples, seks i zabava jasno su definirani kao put koji vodi prema vragu, a posljedice šurovanja s vragom također su nedvosmisleno prikazane. Upravo je to jedna od temeljnih napetosti filma — vrijedi li živjeti bez grijeha, odnosno bez glazbe i užitaka koje ona donosi.

Likovi i gluma

Već sam vas upoznao s vodećim trojcem: Sammiejem, Smokeom i Stackom. Sammie je detaljno obrađen u dijelu o glazbi, pa sada recimo nešto više o blizancima. Smoke i Stack su opasni likovi kojima nasilje nije strano kao sredstvo rješavanja problema. Smoke je proračunatiji i vojnički hladniji, dok je Stack zaigraniji i skloniji neopreznosti. Obojicu tumači Michael B. Jordan, kojem je u ovom filmu pripao iznimno zahtjevan zadatak – utjeloviti dva različita karaktera, s različitim manirima i govorom.

Posebno se ističe Jordanova izvedba Smokea. U prvom dijelu filma, dok vampiri još nisu uključeni u zajednički narativ, Smoke djeluje kao jedno od onih krutih lica na koje ništa ne može utjecati i izazvati emocionalnu reakciju. Upravo zbog toga, kada se kasnije suoči s nadprirodnom prijetnjom i teškim osobnim gubicima, dolazi do izražaja kvaliteta Jordanove glume i njegov emocionalni raspon. Stacka također tumači odlično, ali kako Stack nije lik takve psihološke dubine kao Smoke, Jordanova gluma u toj ulozi nije toliko istaknuta.

I kao da dva lika nisu bila dovoljna, u jednom dijelu filma Jordan tumači i trećeg lika. Njegov identitet ne mogu otkriti, a da vam ne otkrijem i dio radnje. Kad pogledate film, sve će vam biti jasno!

Sammie je još jedan odlično napisan lik. Već smo ga definirali kao središnju točku koja spaja sve narativne linije, pa ne čudi što je njegov lik iznimno zanimljiv. Posebnu čar Sammieju daje činjenica da je prikazan kao uzoran član zajednice i obitelji: vrijedan je mladić, obavlja svoje dužnosti, poznaje Bibliju i poštuje oca. Upravo zato njegov odnos s „vragom“ postaje još intrigantniji i dramatičniji. Što se tiče glume, riječ je o prvoj filmskoj ulozi Milesa Catona, kojem svakako treba odati priznanje, posebno za uvjerljive glazbene izvedbe snimane na setu.

Ne baš uvjerljiv negativac

Kod antagonista nailazimo na određene strukturne probleme. Glavni negativac je Remmick, vampir irskog porijekla, čija je temeljna motivacija ujedinjenje sa svojim narodom, za što su mu potrebni Sammie i njegovo nadnaravno glazbeno umijeće. Koliko je Remmick zapravo star, ne znamo, niti nam se otkriva pretpriča koja bi ga približila gledatelju ili ga učinila slojevitijim. Zbog izostanka jasne pozadinske priče i motivacijskih detalja, Remmick ostaje nedovoljno razrađen antagonist na razini temeljne narativne linije – više je funkcionalan pokretač radnje nego uvjerljiv i nezaboravan negativac. Idealno bi u kontekstu filma bilo da Remmick postane antagonist „veći od života“, utjelovljenje Grijeha ili Zla, no ni sam lik, ni gluma Jacka O’Connella ne uspijevaju ostvariti takav cilj.

Vampiri u Grešnicima donose zanimljivu modifikaciju u odnosu na tipične vampire popularne kulture: posjeduju zajedničku svijest i sjećanja, pa sve što zna i umije jedan, znaju i umiju svi ostali. Film tu karakteristiku koristi kao sredstvo za pokretanje radnje. Osim Remmicka, ostali vampiri ne pokazuju nadljudsku snagu, brzinu ili poseban intelekt, ali su izrazito manipulativni. Što se tiče klasičnih vampirskih osobina, ne podnose češnjak, srebro, kolac u srce i svetu vodu. Dodatno, razlikuju se i po tome što im u trenucima uzbuđenja počnu teći sline niz lice, a oči im se zacrvene, što ih vizualno odvaja od uobičajenih prikaza vampira.

Već smo spomenuli da vampiri u Grešnicima vole glazbu i ples te, zanimljivo, djeluju gotovo simpatično. Naravno, pod uvjetom da zanemarimo njihovu smrtonosnu narav i sklonost pretvaranju drugih u vlastitu vrstu.

Nedorečenost ili prostor za interpretaciju

Vampirizmu u filmu nije dana jasna simbolička odrednica. Vampire možemo promatrati kao materijalizaciju i utjelovljenje grijeha koji donosi glazba, čime se povezuju i mitska i temeljna narativna linija. Vampiri često govore o zajedništvu i kolektivu, što glavni junaci s jasnim otporom odbacuju.

 U tom aspektu moguće je iščitati podtekst kritike postmodernizma i komunizma – ideje prema kojoj se od pojedinaca i grupa traži žrtvovanje vlastitog identiteta radi uklapanja u jedno veliko, kulturno-identitetsko „čudovište“. Ipak, film nudi tek naznake i fragmente ovih tema, pa nije moguće sa sigurnošću tvrditi da je riječ upravo o takvoj simbolici. Odsustvo jasnih odgovora ostavlja gledatelju prostor za interpretaciju, ali i osjećaj nedorečenosti.

Sve u svemu, vampiri ni na pojedinačnoj ni na kolektivnoj razini ne ostavljaju dojam pamtljivih antagonista. Remmick na kraju završava kao klasičan negativac koji više voli pričati nego činiti ono što cijeli film najavljuje, a upravo ga to na kraju košta srca. Što se ostalih vampira tiče, u završnom sukobu između nekolicine ljudi i većeg broja vampira ispada da su ljudi daleko opakiji borci od svojih nadnaravnih protivnika, pa izostaje osjećaj ugroženosti i napetosti.

Što se sporednih likova tiče, svakako se ističe Hailee Steinfeld kao Mary, Stackova bivša ljubav. Ipak, dojam je da je njezin lik pomalo nametnut u narativ te da bi se radnja mogla odvijati i bez nje. Drugim riječima, radnju bi mogao pokrenuti i neki drugi lik koji nije slučajno postao dijelom priče, kao što je bila Mary. Međutim, kroz njezin lik ipak otkrivamo nešto više o Stacku, pa njezina pojava nije potpuno neopravdana. Delroy Lindo kao bluzer Delta Slim i Jayme Lawson kao soul pjevačica Pearline ostavljaju snažan dojam, a vrijedi spomenuti i Omara Bensona Millera kao Cornbreada.

Režija i vizualni stil

Režija ostaje unutar očekivanih žanrovskih okvira koje film postavlja, i rijetko iznenađuje. Kamera se koristi prema potrebama filma: široki kadrovi služe za opisne scene, srednji kadar za naraciju i akciju, dok se bliži kadrovi koriste za prikaz emocionalnih trenutaka. Dvije sekvence koje bih posebno istaknuo u kontekstu režije su sekvenca u kojoj Sammie otvara „vrata“ između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te početna sekvenca Sammiejeva ulaska u crkvu. Obje sekvence vizualno su upečatljive i režijski promišljene, jer kombinacijom svjetla, kompozicije i pokreta kamere stvaraju snažan dojam prijelaza između stvarnosti i nadrealnog, odnosno između profanog i svetog.

Kadar-sekvenca koja slavi crnačku glazbu snimljena je u jednom potezu: kretanje kamere vjerno prati glazbeni zanos izvođača i publike. Početna scena, koja je djelomično i kraj filma, jasno naznačuje temeljnu borbu koja slijedi – borbu između dobra i zla. U tom prizoru posebno su istaknuti simboli spasenja, poput „križeva“ iznad likova, dok se grijeh nazire u nekoliko Sammiejevih flashbackova. Budući da se radnja odvija tijekom nedjeljne mise u jutarnjim satima, dominira bijela boja odjeće i prostora. Kontrast je izrazit, jer su flashbackovi noćne scene u kojima se vidi tek silueta lika s jarko crvenim očima.

Moda 30-ih godina 20. stoljeća

Montaža u Grešnicima pažljivo prati žanrovske prijelaze i emocionalni ritam filma. U prvoj trećini prevladavaju mirni, dugi kadrovi koji grade svijet i odnose među likovima, dok se s prijelazom u horor i akcijske scene ritam ubrzava, a rezovi postaju dinamičniji. Paralelna montaža između glazbenih i horor sekvenci dodatno naglašava sukob između individualnosti i kolektiva, čime se pojačava tematska slojevitost filma.

Što se vizualnog stila filma tiče, radnja se odvija tijekom otprilike 24 sata. Film je podijeljen na dnevni dio, u kojem dominiraju svjetlost i otvoreni prostori, te noćni dio, koji se većinom odvija u zatvorenim prostorima, ali ne u potpunosti. Poigravanje svjetlošću koristi se kako bi se istaknula neprirodnost vampira, ali i prikazala emocionalna stanja ljudi. Scenografija filma nastoji vjerno prenijeti duh tridesetih godina prošlog stoljeća i u tome uspijeva.

Kad je riječ o kostimografiji, nema bitne razlike između vampira i ljudi – svi su odjeveni u skladu s modom tridesetih godina 20. stoljeća. Budući da vampiri ni vizualno ni ponašanjem nisu znatno drugačiji od ljudi, ni koreografija borbi između ljudi i vampira ne donosi ništa posebno novo ili upečatljivo. Ovakav pristup dodatno naglašava njihovu „običnost“ i uklopljenost u svakodnevicu, ali istovremeno umanjuje dojam prijetnje i spektakla u akcijskim scenama. U filmu prevladavaju praktični efekti i šminka, dok se CGI koristi tek iznimno.

Grešnici su odličan film, s puno pažnje posvećene glazbi na svim razinama, kao i priči i likovima. Iako ne predstavlja epohalni iskorak u žanru vampirskog nadrealnog horora, riječ je o značajnom doprinosu tom žanru. Najveća slabost filma leži upravo u razini nadrealnog horora, ponajprije zato što glavni antagonist ne uspijeva predstaviti prijetnju dostojnu mita koji ga najavljuje na početku filma. Također, film se ponešto prečesto oslanja na sretne slučajnosti kako bi pokrenuo radnju. No, unatoč tim manjim slabostima, Grešnici su film koji svakako vrijedi pogledati.